Humanitarna katastrofa zastrašujućih razmjera

Reporteri našeg lista sa sirijskim izbjeglicama u Beogradu i Kanjiži: “Nikakav zid neće nas zaustaviti”

Ladislav Tomičić

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Deseci djece, stotine ljudi, svi čekaju da krenu dalje i svi su sigurni da će stići tamo gdje su naumili. Ne tako davno i mi smo bili u koži ovih nesretnika. Pamti li službena Hrvatska još te dane ili je odveć zauzeta pitanjem kako »obraniti granicu od nadirućeg vala emigranata«?



Od početka Arapskog proljeća, dirigiranog kaosa kojem su zapadni mediji dali ime što priziva optimizam i asocira na novi početak, do početka mjeseca srpnja ove godine iz Sirije i okolnih zemalja pred ratom je izbjeglo preko četiri milijuna ljudi.


U pitanju je humanitarna katastrofa zastrašujućih razmjera. Preko milijun izbjeglica iz Sirije privremeno je udomila Turska. Na ovom mjestu kratko ćemo se zaustaviti pa upozoriti na ovo: ljude koji bježe od rata svjetski mediji predstavljaju kao imigrante/emigrante/migrante, iako bi točnije bilo napisati da su u pitanju izbjeglice. Da, izbjeglice su ujedno imigranti, ali svi imigranti nisu izbjeglice.


Čini se da termini (imigranti/emigranti/migranti) koje upotrebljavaju svjetski mediji imaju svoju funkciju. Zapadnim državama, naime, lakše je govoriti o zatvaranju vrata imigrantima, odnosno o obrani granica od imigranata, jer javnost pod tim pojmom podrazumijeva ljude u snazi, strance koji dolaze domaćima uzeti posao i srušiti cijenu rada. Kad je riječ o izbjeglicama, podrazumijeva se da su u pitanju cijele obitelji u nevolji. U tom slučaju javnost zapadnih zemalja, do kojih izbjeglice žele stići u potrazi za boljim životom,  nešto je sklonija empatiji. Od početka rata u Siriji, čijem zakuhavanju su svoj obol itekako dale politike bogatih zemalja zapada, samo Turska primila je preko milijun sirijskih izbjeglica. Mnogi od tih ljudi u nevolji ne zadržavaju se u Turskoj, nego idu dalje, prema najbogatijim zemljama Europske unije, odnosno prema skandinavskim zemljama. Na tom putovanju riskiraju sve što imaju, sve što im je ostalo, uključujući i život.




U svakoj zemlji pritom su izloženi »ljudskim lešinarima« koji im nastoje izvući zadnji euro iz džepa. Tako je u Makedoniji, gdje iz Turske stižu preko Grčke, a tako je i u Srbiji, još jednoj državi koju imaju proći na putovanju u nepoznato. Beograd je jedna od tranzitnih točaka, na kojoj umorni sirijski nevoljnici uzimaju dah i planiraju put do pograničnog područja s Mađarskom. Mađarska granica, računaju, posljednja je ozbiljna prepreka koju imaju prijeći na putu do Njemačke, zemlje koju najveći broj izbjeglica doživljava kao oazu spasa. Izbjeglice koje dolaze u Beograd u najvećem broju slučajeva pobjegle su pred ratom u Siriji, ali ima među njima i izbjeglica iz drugih zemalja, primjerice iz Iraka i Afganistana. Cijele obitelji smještaju se u dva beogradska parka, u blizini autobusnog kolodvora. Malobrojni Sirijci s nešto više novca smještaj traže po jeftinijim hotelima.


Beograđani dijele kruh


Reporteri našeg lista u Beograd su stigli u utorak poslijepodne i odmah se zaputili prema mjestu gdje izbjeglice zastaju na dan dva, tražeći načina da nastave putovanje. Na ulazu u park smješten neposredno uz beogradski autobusni kolodvor zatekli smo nekoliko ljudi u fluoroscentnim prslucima, a iza njih, na klupama i na uništenoj tratini sjedilo je, ležalo i besciljno lutalo na stotine ljudi. Pomislili smo da su ljudi u fluoroscentnim prslucima redari, zaposlenici Grada Beograda, iako je njihova pojava davala naslutiti da smo u tom pitanju optimisti. Oči su im zvjerale lijevo i desno, neki od njih žučno su se o nečemu pokušavali dogovoriti s nekima od izbjeglica, komunicirajući pritom uglavnom rukama. Na ulazu u park susreli smo i beogradskog kolegu, slobodnog novinara Marka Risovića. Nismo znali kako se ponašati u datoj situaciji, ali kolega nam je pojasnio da su nevoljnici vrlo ljubazni, da prema reporterima nisu agresivni te da su uglavnom voljni razgovarati.


– Oni su već navikli, toliko ima novinara. Od slučaja do slučaja, znate. Većina je OK, neki se protive, ali nitko nije agresivan – to je sigurno. Neki će skočiti ako ih fotografirate, pričati hoće. Vidite odmah da su malo imućniji, u tom slučaju je veća šansa da su obrazovaniji i da govore engleski, uputio nas je kolega Risović, uz pojašnjenje da »ovo traje već mjesecima«. Osim u dva parka, priličan broj izbjeglica krije se pod čeličnim konstrukcijama dviju obližnjih garaža. Slike koje ćemo na ovom mjestu vidjeti uistinu su potresne.


U pitanju su uglavnom mladi ljudi, do trideset godina života, ali tu je i veliki broj obitelji s djecom do pet godina starosti. Mnogi su iscrpljeni i/ili bolesni. Nepomično leže na prostirkama. Ovu grupu, doznat ćemo kasnije, na putu je uhvatila kiša. Nekoliko njih će nas moliti da im kupimo aspirin. Kolegica Žarka Radoja s Radija Slobodna Europa, koja će nam se priključiti nešto kasnije, trčat će u više navrata u podaleku apoteku i vraćati se s traženim lijekovima. Veliki broj ljudi čeka na obližnjoj česmi. To je jedino mjesto gdje se sirijski izbjeglice mogu oprati. Hodamo beogradskim parkom i gledamo oko sebe. Teško je uopće pojmiti ljudsku nevolju prisutnu na ovom mjestu.


U nekoliko navrata vidjeli smo da Beograđani i Beograđanke donose u vrećicama kruh i dijele ga ljudima. Liječnike, ljude iz Crvenog križa ili neke druge organizacije nismo vidjeli. U utorak poslijepodne činilo se da su ovi ljudi prepušteni sami sebi, odnosno da su ostavljeni na milost i nemilost beogradskom šljamu, ljudima koji oko izbjeglica kruže kao kopci i nastoje im izvući novac. U više navrata u Beogradu smo čuli ovu rečenicu: »Imaju oni para!«

Nedostaju lijekovi


Ahmad iz Sirije bio je prvi čovjek iz izbjegličkog zbjega s kojim smo razgovarali. Lijep kao slika, 22 godine star, u očima mu vidimo nelagodu. Engleskim jezikom vlada loše, ali dovoljno dobro da se uspijemo sporazumjeti.


– Stigao sam iz Sirije, iz Damaska. Život je tamo postao nepodnošljiv. U Turskoj sam bio tjedan dana, u Grčkoj par dana. Vidio sam previše problema. Prošao sam kroz Makedoniju i došao u Srbiju. Iz Turske u Grčku sam putovao brodom. Došao sam ovdje i tu ću biti najviše tjedan dana. Želim stići u Njemačku, ali prelazak mađarske granice je priličan problem. Nije dobro. Nije dobro što policija radi s ljudima iz Sirije, kaže Ahmad. Mladić je jednom već pokušao prijeći u Mađarsku, ali mađarska policija ga je uhvatila, uzela mu otiske prstiju i vratila ga u Srbiju. Pred njim je novi pokušaj. Damask, hrabrimo ga i potičemo na razgovor, to je jedan od najljepših gradova svijeta.  Da, odgovara Ahmad, bio je najljepši.  


– Dogodio se rat. Bomb, bomb, bomb… A sad, idem u Njemačku, odlučan je Ahmad. Na put je krenuo s prijateljima, četvoricom njih. Za putovanje od Damaska do Beograda platio je 3,5 tisuća eura. Iz Damaska je krenuo prije dva mjeseca. Od petorice prijatelja koji su krenuli na ovaj put ostala su četvorica. Jedan je imao sreće. Uspio je prijeći mađarsku granicu. Ahmad spava u beogradskim parkovima. Možda će, kaže, jednu noć otići u hotel, da se odmori i istušira. Kad ga pitamo što nedostaje ljudima u parku, odgovara – lijekovi, bilo je previše kiše, ima dosta prehlađenih. Na koncu nam je rekao: »Mafija uzima novac.«


Nastavljamo hodati parkom. Kolegica Radoja, koja je ovdje svaki dan, govori nam da se jedna žena u parku porodila prije tri dana. Ovdje ćeš, kaže, naći i žene s djecom starom samo nekoliko tjedana.


Potom nam priča o ljudskim lešinarima, koji izbjeglicama prodaju telefonske kartice za dvadeset puta veću cijenu, o taksistima koji uzimaju 350 eura do Kanjiže, iako ta vožnja košta oko 150 eura. Iz razgovora s izbjeglicama kasnije ćemo čuti da nisu rijetkost niti brutalne pljačke. Prije nekoliko dana zatvorena su čak i dva srpska policajca, koji su opljačkali jednu skupinu Sirijaca. Uzeli su im sav novac koji su našli.


Bespomoćnost


O »lešinarima« nam je govorio i jedan mladi Beograđanin, Marko Dragoslavić, kojeg smo zatekli u parku.


– Telefonske kartice im prodaju za dvadeset i pedeset eura. Ovi što obuku fluoroscentni prsluk. Čim ima žuti prsluk upadljiv je strancima. Tu sam, vidim i čujem. Stranci se boje otići u kolektivni centar. Ovdje budu dva dana i idu dalje. Policija obilazi park i zabranjuju im da dižu šatore. Čak im i bacaju šatore, kaže mladić.


 Idemo dalje kroz park. Prilazimo obitelji sa četvero djece, niti jedno nije starije od deset godina. Djeca su neobično lijepa, imaju velike crne oči. Njihova majka ne govori engleski. Pokušavamo se sporazumjeti. Molimo je da nam dopusti da fotografiramo djecu. Daje nam do znanja da pristaje. Djeca gledaju u oko kamere. Dolazi i njihov otac i nosi četiri, pet sendviča zamotanih u staniol. Majka djevojčica i dječaka koje fotografiramo smiješi se i nudi nas sendvičima. U njezinom pogledu slutimo bespomoćnost. Možda je to autosugestija, ali prizor je tužan i ne možemo naći trunku radosti na ovom mjestu.


 Svuda naokolo samo nevolja i desetak »lešinara« obilježenih fluoroscentnim trakama na prslucima. U jednom kraju parka skupina izbjeglica pregovara s taksistima. Autobusi dolaze i odlaze. Sirijci čekaju vezu za granični prijelaz Horgoš. Dva dječaka trče za ofucanom košarkaškom loptom. Kolegica Radoja priča nam o dječacima koji su prije nekoliko dana ultimativno istupili pred predstavnika Crvenog križa: Nama trebaju igračke! Susrećemo još jednu grupu mladića, koja je iz Sirije putovala preko Turske, Grčke i Makedonije. Mladić s kojim razgovaramo predstavlja se kao Allaa. Putuje 17 dana. Na put do Srbije potrošio je oko dvije tisuće dolara. Planira prijeći u Mađarsku, a potom u Njemačku. To će ga, računa, koštati još 800 eura. Krenuo je iz Alepa. U Siriji je studirao elektrotehniku. Volio bi nastaviti studij.  


– Prošli smo toliko granica. Mađarska je samo još jedna od zemalja na našem putu. Ništa nas ne može zaustaviti. Čovječe, prešli smo preko mora, nas dvadeset u čamcu dugom niti pet metara. Ništa nas ne može zaustaviti, govori nam mladić.


Pomoć aktivista


 Dok razgovaramo prilazi nam čovjek i objašnjava da mu je žena teško bolesna. Ona stoji nešto dalje, blijeda i, čini se, u groznici. Čovjek nas moli za aspirine. Kolegica Radoja ponovno ide u apoteku. Dok je čekamo primjećujemo mladića kovrčave crvene kose. Lice mu je puno crvenih pjegica, a brada mu je jednako crvena kao i kosa. Možemo li te fotografirati, pitamo, a kad se začudi objašnjavamo mu da ima vrlo zanimljivo lice. Njegova priča je ista kao i priča većine drugih ljudi. Bježi od rata, »sve je bolje od rata«, kaže nam. Govori o strogom Asadovom režimu, ISIL-u i ljudima koji su zaglavili. Na majici ima Asada, koji objašnjava nešto kokoški. Ovo je loše za Asada, pretpostavljamo. Jest, odgovara on. U društvu je s prijateljem Ramijem. Pokušavamo za sugovornicu naći ženu, ali to neće biti moguće.


Ljudi koji pristaju razgovarati kažu nam da se boje, odnosno da ih muževi čuvaju. Fotografiramo jednu obitelj, a čovjek skače i moli nas da izbrišemo fotografiju. Brišemo je. On odlazi. Kad mu priđemo da se ispričamo, shvaćamo da je čovjek u panici. Djevojčica koju njegova supruga drži u rukama skoro je dehidrirala. Pokvarila je želudac. Otac i majka su očajni. Kolegica Radoja ponovno ide u apoteku. Djevojčica zamotana u deku ima velike, prekrasne oči. Naš fotograf moli za jednu fotografiju, a otac to ovaj put dopušta. Njezine oči će nas pratiti do kraja ovog puta. Svud oko nas u ovom parku je izbjeglička nevolja. Deseci djece, stotine ljudi, svi čekaju da krenu dalje i svi su sigurni da će stići tamo gdje su naumili. Kad se spusti noć napuštamo park. Vozimo se taksijem i otvaramo temu izbjeglica. Taksist nema milosti. Na radiju pjeva bend: »Pisao sam pjesme / zanosne i sjetne…«   


– Da je netko od nas stavio šator u onaj park dole, mislim da bi nam polomili i ruke i noge. Pošto su ovi degenerici, onda može. Mislim, nisu degenerici, nazivam ih tako. Bježe za nekim boljim životom, a ne znam za koji boljim, ali ‘ajde. Znate šta je nezgodno, oni ne znaju da se ponašaju. Oni legnu ispred prodavnice i trafike, ne možeš od njih proći nešto da kupiš. Koliko god da kukaju – nema para, nema para, svaki nosi ajfon šesticu. Imaju para i voze se taksijem. E sad, koliko imaju ne znam, ali znam da imaju, priča taksist pa se žali da policija taksistima zabranjuje da voze imigrante.


Ovakav odnos prema izbjeglicama u Beogradu nije rijetkost, ali nisu rijetkost niti ljudi koji žele pomoći. Brojni aktivisti nevladinih organizacija, poput organizacije No Borders, redovito pomažu izbjeglicama kako god mogu. Organiziranu pomoć države u Beogradu nismo vidjeli, što ne mora značiti da je nema. U svakom slučaju, sigurno je da je ta pomoć nedovoljna.



U Kanjiži smo čuli ono što smo čuli i u Beogradu. Na putu im je najgora Makedonija. Makedonski policajci tuku izbjeglice, tvrde nam ljudi s kojima smo razgovarali. O beskrupuloznosti službene Makedonije govori i jučerašnja vijest: makedonska policija izbjeglice koje čekaju na prijelaz njihove granice pokušava rastjerati suzavcem i šok bombama. Jedan od mladića s kojima smo u Kanjiži razgovarali pokazao nam je i snimku na kojoj se vidi kako mađarski policajci tuku izbjeglice koje su uspjeli uhvatiti. Snimku mu je poslao prijatelj koji nije imao sreće neopaženo prijeći mađarsku granicu.


Za Hrvatsku nisu čuli


Iz Beograda ćemo otputovati u Vojvodinu, u Kanjižu, gdje je prije desetak dana otvoreno improvizirano prihvatilište na otvorenom. Podignuto je tamo dvadesetak velikih  šatora. Ovo je izbjeglicama zadnja stanica prije pokušaja prelaska mađarske granice. Ljudi odmaraju pod šatorima, rijetko tko želi razgovarati s novinarima. Jedan mladić, sirijski student, objašnjava nam da ga ne plaši zid koji dižu Mađari.


– Nikakav zid nas neće zaustaviti, kaže nam. Izbjeglice koje na putu do Mađarske prolaze kroz srbijanske gradove, Hrvatsku u najvećem broju slučajeva nemaju u vidu niti kao konačno odredište, niti kao tranzitnu zemlju. Mnogi s kojima smo razgovarali o rutama njihovog puta do boljeg života za Hrvatsku uopće nikad nisu čuli. Robert Lesmaister, terenski radnik Komesarijata za izbjeglice i migracije Srbije, kaže kako je put preko Hrvatske za izbjeglice puno rizičniji.


 Glavni čovjek u prihvatilištu zove se Robert Lesmaister. On nam objašnjava zašto izbjeglice ne idu preko hrvatske granice. O tome smo već izvijestili za naš list, ali evo ponovo njegovog objašnjenja.


– Najprije, hrvatska granica nije shengenska granica, što je presudno. Ako je i prijeđu, imali bi pred sobom još jednu granicu i još jedan ilegalni prelazak. Nadalje,  prelazak hrvatske granice puno je rizičniji. Imaju samo uzak pojas od autoputa do Dunava, koji je, također, vrlo rizično rješenje, kaže Lesmaister. Sirijci s kojima smo razgovarali o alternativnim pravcima do željenih odredišta za Hrvatsku uopće nisu čuli. U mislima im je samo Mađarska. Nitko u Kanjiži, međutim, niti ne pomišlja odustati od pokušaja da pređe granicu. Ovi ljudi prostora za uzmak nemaju. Iza njih stižu nove skupine izbjeglica, također bez prostora za uzmak. Račun je to koji se ispostavlja europskoj politici prema Siriji i drugim zemljama u kojima danas bjesni rat. Popričat ćemo  na koncu i s vozačem koji kombijem izbjeglice vozi do Horgoša. Čovjek je ljut i ogorčen.


– Nitko ne piše kako pljačkaju ove ljude. Tretiraju ih kao stoku. Nitko to ne želi napisati. Ovo su jadnici koji ne znaju gdje idu, a veliki broj ljudi u njima vidi samo priliku za dobru zaradu. U što se pretvorio ovaj svijet, pita se vozač kombija. U Kanjiži smo proveli nekoliko sati, gledali kako pristižu ljudi sa zavežljajima, ruksacima, plastičnim vrećicama. Sjećamo se još tih kolona. Ne tako davno to su bili naši očevi, majke, braća, sestre i prijatelji. Ne tako davno i mi smo bili u koži ovih nesretnika. Pamti li službena Hrvatska još te dane ili je odveć zauzeta pitanjem kako »obraniti granicu od nadirućeg vala emigranata«?