Izbjeglička kriza

PRIZORI KATAKLIZME Tisuće izbjeglica u V. Kladuši i Bihaću živi na livadama i zgradama opasnim po život

Boris Pavelić

Foto Boris Pavelić

Foto Boris Pavelić

Ponavljaju se scene od prije četvrt stoljeća, kada su tisuće ljudi mjesecima tavorili u izbjegličkim naseobinama s hrvatske i bosanske strane granice. Samo, sada, u tim čemernim svratištima žive ljudi tamnije boje kože, dolutali tko zna kako ovamo s druge polovine svijeta, nevoljnici s dvaju kontinenata



Prizori kataklizme u bosanskoj Krajini, od Bihaća do Velike Kladuše. Ponavljaju se scene od prije četvrt stoljeća, kada su tisuće ljudi mjesecima tavorili u improviziranim, sklepanim, sigurnosno i higijenski opasnim izbjegličkim naseobinama s hrvatske i bosanske strane granice, bez i najmanje brige države i nadležnih institucija. Samo, ovaj put, u tim čemernim svratištima žive ljudi tamnije boje kože, dolutali tko zna kako ovamo s druge polovine svijeta, masa nevoljnika s dvaju kontinenata, gubitnici današnjice od Šri Lanke do Maroka.


Velika Kladuša mala je, tipična bosanska kasaba desetak kilometara od graničnog prijelaza s Hrvatskom prema Vojniću. Dosad poznata uglavnom po svojem bizarnom načelniku, poduzetniku, političaru i ratnom zločincu Fikretu Abdiću Babi – odsad bi se, bogme, mogla pročuti po izbjeglicama iz Azije i Afrike. U posljednjih dvadesetak dana, ne znajući što bi s ljudima kojih je sve više pristizalo u grad, a spavali su i boravili uglavnom u središtu grada, vlast se dosjetila »rješenju« dostojnome Abdićevih ratnih »podviga«: poslali su ih na livadu zvanu Alatuša odmah izvan grada, pokosili je, postavili agregat za struju i improvizirali nadstrešnicu od tankog najlona, i dopustili im da ondje provode dane. Na Alatušu smo došli u srijedu poslije podne, kada je već i rano lipanjsko sunce nemilosrdno tuklo, a djeca i žene polegli pod onu improviziranu ceradu, dok su se muškarci izležavali po malim šatorima uokolo. Bruji agregat, i s vremena na vrijeme pristigne kakav automobil. Eto i jednoga karlovačke registracije.


Rifka »iz okolice Karlovca« 


Izlazi Rifka Bajrić, »iz okolice Karlovca«. »Donijela sam im sitnica, slatkiša, Pampersa bebama… Prvi put sam ovdje, doći ću još, kako da ne, malo mlijeka, što im već treba, pa ženama, higijenske potrepštine za koje nitko ne mari… Recimo, marame… One su većinom pokrivene, a ja sam muslimanka pa razumijem, znam šta je to. Ma, teško mi je. I po gradu sam dijelila novac, kupovala ‘rane… Ne znam, ne mogu… Kad mi se dirne za stomak, pa kaže da je gladan, ne mogu biti… Odem u pekaru, kupim bureka, podijelim i…«, govori Rifka za naš list. Do nje je čovjek u uniformi komunalnog redara, i kaže, Ćako se zove. »Palim struju, agregat, i nadgledam da ne dođe do kakvih problema. Policija nam je na raspolaganju, Hitna pomoć ako treba – ima tu i trudnica, jedna je već otišla u Bihać. I da se ne zapali ne daj bože nešto.«




Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Na livadi je, kaže Ćako, oko dvjesto ljudi. »Ima ih odasvud: Indija, Iran, Irak, Šri Lanka, Maroko, Alžir, Afganistan, Sirija, Egipat, Somalija… I to je problem. Ne razumiju se, druge kulture… Pa bude i incidenata. A u nas onda, ovdje, skroz druga kultura… Al’ ja sam tu na raspolaganju, pa šta je, tu je«, pomireno govori Ćako.



Dirljivo je vidjeti maturante, 18-godišnje dobrovoljke i dobrovoljce Crvenog križa, s koliko nepatvorenog čovjekoljublja pomažu ljudima u nevolji. Kroz hladnu unutrašnjost Đačkog doma proveli su nas Adnan, 19, i Dino, 18 godina. Kolegica Christina, Talijanka iz Torina, nastavila je raditi na informativnom pultu. Obišli smo prostoriju po prostoriju jezive spaljene zgradurine – u najvećoj sobi su obitelji; upoznali smo Osmana i Sulejmana iz Pakistana, koji kažu da idu u Italiju. Jednom ih je hrvatska policija već vratila u Bosnu. U podovima su velike, opasne rupe u betonu, kroz koje bi dijete moglo propasti. »Većina podova je takva«, objašnjava Adnan. U jednoj golemoj dvorani nalazimo nekoliko mladića koji na vatri kuhaju ručak. »Ramazan je, neki poste, neki kuhaju sami«, kaže Dino. »Hej, jel ovo Buda?«, uzima Adnan kosooko dijete u ruke. Ne znaju točno kako se mali zove, ali svi ga zovu »Buda«. Dijete se i odaziva na to ime. Svi ga vole, miljenik je, razveseljuje ovo tužno mjesto. Zašto Adnan pomaže? »Pa et’, pomažem… Treba tako. Javio sam se«. Sjeća li se rata? »Ma jok, rođen sam 1999. Otac mi je dandanas u vojsci. Al’ na pitam ništa, a ni on ne govori. Neću da znam. Tako mi je sve to tužno.«



Na livadu stižu automobili. Izlaze ljudi, uglavnom žene, i dijele potrepštine. Onako, na svoju ruku, od želje da pomognu. Kad stigne automobil, desetak metara od nas, mladi nagrnu, bez reda, okruže, doslovno opsjednu auto. »Polako, polako…!«, viče mlada žena pokrivena maramom izlazeći iz automobila. Uzalud: dva mladića pograbili se za vrećicu čipsa. Jedan je srećom snažniji, pa ju je brzo oteo – da su podjednaki, tko zna kako bi završilo. »To je problem«, komentira Rifka. »Ja sam jedva podijelila. On uzme sve, nekome ne ostane ništa«.


»No žurnalist, no!« 


Na livadu dolazi žena sva u znoju, nosi teške naramke. Azra Rizvić se zove. »Pomognem, donesem«, kaže. »Jedan je juče’ bio kod nas, dala sam mu da se okupa. Iz Alžira«. Pomaže li država, pitamo? »Slabo, bogami. Narod im pomaže. Država obezbijedila vodu i struju, i to je tu sve. Iz grada ih protjerali ovdje«. Ljudi leže, šute, gledaju pred sebe. Pitamo skupinu muškaraca, bi li razgovarali? Većina pristaje, ali jedan ljutito odmahuje rukom: »No žurnalist, no!«. Iz Pakistana su, uspijemo tek doznati. Odlazimo, izbjegavamo kavgu – jer Alatuša je mjesto na kojemu je teško sačuvati dobru volju.


Ali ona bar nije opasna po život. Pedesetak kilometara dalje, u Bihaću, usred srijede grada, na obali zelene Une koja iscjeljuje svježinom, odmah iza najpoznatijeg gradskog restorana, još od prije rata stoji grdna napuštena zgradurina, građena da bude Starački dom. No bila su to, očito, predobra vremena, u kojima se nisu predviđale krize i pomanjkanje novca: zgrada je golema poput kakvoga luksuznog hotela, s liftovima i prostranim predvorjima, i čovjek se danas pita kakvo je to vrijeme moralo biti, pa da se računalo kako će država imati novca sve to da održava. Ali novac je davno presušio, zgrada, onako napuštena, pregrmjela i rat, i nitko u nju desetljećima nije zalazio – dok sada izbjeglice nisu u njoj našle dom. Jezivo mjesto: probijete li se kroz šipražje pristupnim stepenicama, na svakome koraku debele naslage najružnije prljavštine i prašine, opasne rupe u betonskim podovima, prostori za liftove što zjape, niski otvori golemih prozora i nikad ispunjenih staklenih površina silna su prijetnja ako se slučajno spotaknete… Sada, tu, uza opasne stepenice, na trećem i četvrtom katu, žive ljudi, objesili odjeću s prozora, da se valjda zrači, što li.


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Došli smo oko podneva, nema nikoga, samo njihove prnje razbacane u prljavštini… Otišli u grad, ili tu na Unu da se okupaju – skupine tamnoputih, zubi im se bijele dok se smiju; jednome preko cijelih leđa vidimo filigranski istetoviran lik Bude u položaju meditacije – nisu dakle svi muslimani. Odjednom glasovi, uspinju se stepenicama: četvorica mladih ljudi, nose neke vrećice, kruh, pivo… Trojica, čim su nas vidjela, šmugnu iza nekakve deke koja im služi kao vrata, četvrti zastane. Sulejman se zove. »Sirija, Kobane«. Kad si došao? »Uan vik. Noo, nou – uan mant. Turki, Gris, Albanija, Crna Gora…« Miješa engleski i polurazumljivi hrvatski. Zašto si baš ovdje, u ovoj prljavštini? »Nou houm«, tiho, stidljivo odgovara. »Maj femili in Džermani«. Hoćeš k njima? »Jes. Hrvatska. Tudej aj gou«. Da mu poželimo sreću?


Minimalni standard 


Napušteni starački dom u središtu Bihaća vjerojatno je najjeziviji izbjeglički »centar« današnjeg Balkana. Nije to, zapravo, nikakav »centar«, nego mjesto zaboravljeno i od boga i od ljudi, u koje su uselili najveći nevoljnici današnjega svijeta – odbačeni, zaboravljeni, napušteni, nikome važni – ili tek nekome jako, jako daleko. U usporedbi s tim mjestom kojeg bolje da ni nema, takozvani Đački dom na južnome izlazu iz Bihaća pravi je hotel – premda je i to vrlo slična, u ratu spaljena, a potom trajno napuštena zgradurina. Ali ondje, za razliku od staračkoga doma, bihaćki Crveni križ uspio je uspostaviti minimalni standard dostojan ljudskoga bića, što u ovim uvjetima, uvjerit će se svak tko vidi, nipošto nije malo.


Đački je dom u lijepoj šumici na rubu grada, i u dobrim je vremenima zasigurno bio rajsko mjesto. Danas je on zastrašujuća spaljena zgradurina s prozorima iz kojih sja crna garež paljevine. Sada s tih zidova visi oprana odjeća ljudi koji u toj tami žive: žene, djeca… U okruglome dvorištu doma, bihaćki Crveni križ postavio je kemijske WC-e i dva higijenska kontejnera za kupanje, jedan za žene i djecu, drugi za muškarce. Nastoje suzbiti scabies, zarazno kožno oboljenje u nas poznato kao svrab ili šuga, jer manji dio ljudi pati od te neugodne, ali izlječive bolesti.


Tu je i pult za popisivanje, za kojim dobrovoljci cijelo vrijeme pomažu ljudima što god im ustreba: liječnik, Andol, pomoć, obavijest… Sve to vodi Selam Midžić, tajnik Crvenog križa Bihać, sredovječni staloženi čovjek koji, čini nam se, silne dnevne obaveze u dobroj vjeri nastoji uskladiti sa sviješću da sve ovo može i na dobro, ali i na zlo. »Vidite kako je, sve vam je jasno«, kaže nam, nalazeći spremno vremena za razgovor. »Ali ovaj je smještaj adekvatniji od bilo kojeg drugog, onog pod vedrim nebom, ili od staračkog doma, koji ne nadziremo jer je bez ikakvih uvjeta, opasan po život«. Midžić procjenjuje da je u Đačkome domu sada petstotinjak ljudi, ali broj se stalno mijenja: ljudi svaki dan odlaze, pokušavaju prijeći hrvatsku granicu, pa se nakon dva, tri dana vrate, jer ih je hrvatska policija uhvatila i vratila. I obitelj čija su djeca prostrijeljena u Srbu, kaže nam Midžić, bila je ovdje. »Mi se ovdje dvadeset dana družimo s tom djecom i porodicom, a onda im se to dogodi…«


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Bihaćki Crveni križ očito je spas za ove ljude. Uključili su se kad je postalo očito da broj izbjeglica raste, i da se nešto mora učiniti, pa je gradonačelnik pozvao njih. Povezali su se s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), u Đački dom uveli struju, organizirali elementarnu higijenu, i ljudima svaki dan počeli dijeliti kuhani ručak i suhi obrok za večeru.


Šokantno iskustvo 


Za nekoga nenaviklog na izbjegličke scene, dijeljenje ručka šokantno je iskustvo. U prizemlju zgrade, u jednoj od paljevinom potpuno crnih prostorija, otvorenih kiši i vjetru, bez poda, na zemlji i nataloženoj prašini, složeni su drveni stolovi, a red čuva specijalna policija. Stotine ljudi stoje i čekaju svoj obrok, red je možda pedesetak metara. Dijele aktivisti Crvenog križa: grabljača graha u plastični tanjur i četvrt kruha. Tu su djeca, mnogo djece, žene, mladi, stari, odrasli… Jedu za stolovima, na travi iza doma, po spaljenim zidovima… Prljavština, prljavština… »Krenuli smo sa sto obroka, koje smo kuhali u javnim kuhinjama u gradu, ali broj je brzo rastao, pa smo morali angažirati kuhinju Crvenog križa, koja ima kapacitet od oko tisuću obroka. Sada, svaki dan na ručak dolazi oko 650 ljudi«, kaže nam Midžić. Mobitel mu neprestano zvoni: dogovara donacije, kamo meso, kamo jabuke, kamo krumpir, riža, brašno… »Nemoj mi donositi dvije gajbe jabuka. Računaj za šesto ljudi. Kako da dvije gajbe podijelim?«, kaže sugovorniku.



»Svi smo manje više isti slobodno poravni/crkvena su zvona, bolan, isto što ezani/al’ jedna je kap koja prel’jeva čašu/čovjek vrlo lako postaje pakšu. Samo mojne biti pakšu. Samo mojne biti pakšu« – svoj hit pjevala je »Dubioza kolektiv« u utorak navečer, kada je na platou ispred Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu održan skup »Izbjeglice, dobro došle«. Otvorena je izložba fotografija »People of Sarajevo«, kojom Irmana Kapetanović izbjeglice u gradu prikazuje kao »naše goste, koji će možda i ostati«. Druga otvorena izložba, »The Balkan route«, fotografije Reutersova fotografa Marka Đurice, prikazuje dramatičnost putovanja tih ljudi do BiH. »O ljudima se ovdje radi. Izgleda da svi brzo zaboravljamo. Svi smo od krvi i mesa, svi želimo bolju budućnost. Ovi ljudi nisu prijetnja, treba im pomoći«, kazala je Irmana Kapetanović.


Za pomoć izbjelicama zauzeo se i Bruno Jakubović, član Dubioze kolektiva. »Ti ljudi nisu nikakvi neprijatelji, okupatori, lopovi… Bježe od belaja. Pa i mi smo prije dvadesetak godina isto to preko glave pretovarili – trideset posto nas ili još jesmo ili smo bili izbjeglice, i zato bi trebali pokazati najviše senzibiliteta. Dodatni motiv za ovo okupljanje jest i akcija, poruka zajedništva i solidarnosti, jer društvo bez solidarnosti više se pika kao društvo, to je onda horda koja dijeli isti prostor…« I da – u Bosni solidarnosti ne manjka, osobno smo se u to uvjerili: ljudi pomažu, mnogo njih pomaže, a izbjeglicama kretanje nigdje nije ograničeno. Za razliku od »civilizirane« Europe, ondje nisu zatvoreni iza zidova u i detencijskim centrima. Koliko će sloboda potrajati, drugo je pitanje.



Pored doma spaljena garaža, unutrašnjost crna da se izvana uopće unutra ne vidi. Pred njom hrpa razbacane odjeće, ne možete shvatiti otkud ovdje i čemu (je) služi(la). Pored, kupaju se muškarci; koji metar dalje, zaudaraju fekalije, roje se muhe. U garaži naziremo skupinu. Prilazimo: pet, šest mladih muškaraca, tiskaju se oko nečeg. »Eej, brate!«, viče netko iznutra. Tamnoputi mladić, još dijete, smije se, samo mu zubi blistaju, zove nas da uđemo. Samir i prijatelji iz Afganistana su. Mali govori naški. »Naućio u Srbiji. Misesa sam bio. Ne, godina«, ispravlja se. Sada mu je, kaže, »trinais«. Na put je krenuo s deset i pol. »Kabul. Dua godina, pet misesa« – toliko je na putu. »Imam tata, imam pet brata«.


Osvrnemo se po hladnoj, memljivoj, crnoj garaži. Oni se tiskaju oko priključka za struju. Pune mobitele. Zašto ste krenuli na put, Samire? »Ne znaš ti za Kabul ima bamba bum, daun, dum…?«. Čudi nam se. »Imaš problema tamo, za telefona, za čardže, samo za svi kampa imaš jedno sate… Imaš problema. A ovdje, možeš četri komada…«, pokazuje te digitalne kutijice o kojima im ovisi život, pune se, a to je važno. Samir je sretan. »Idemo Krvaska, Slovenska, tamo to idemo. Idem tamo. Krvaska ne znam. Nije dobro Krvatska! Policija, piška, policija nije dobra. Razumiš ti?« Smije se. »Hvala puno, brate«.


Salem Midžić sluti što se ovdje sprema. »Ovo može trajati kratko, a može i dugo. Ova je situacija drukčija od one u Hrvatskoj iz 2015. Nijedna zemlja, pa ni Hrvatska, neće više dozvoliti da im se izbjeglice vrate. Ovo je njima zadnja točka prema svijetu. Ovo nije tranzit, ovo je boravak«, kaže. A država – još ništa. Ipak, Midžić izbjegava pretjerano kritizirati – očekuje pomoć, da se napokon pokrenu. »Država je sistem koji je nekad dobar, nekad loš, nekad radi, nekad ne radi. Sad je bitno da se ovo stavi pod kontrolu, da sistem profunkcionira. Eto, svaki bi dan trebali dezinficirati sve, ali ne stignemo. Za ove bi ljude trebalo osigurati i posebne prostorije za liječenje, da se točno zna koliki su troškovi… Bitno je i da se zatvori granica, da se ne dopusti preveliki dolazak. BiH ne može podnijeti toliki teret, situacija je i ovako teška. Osobno mislim, sve zemlje u okruženju trebale bi sjesti i dogovoriti se. Ovo nije samo naš, ovo je zajednički problem – i Hrvatske, i BiH, i Srbije, i ostalih država. Da zajedno s EU tražimo rješenje, jer ako ne budemo rješavali zajedno… Apeliram, hajmo zajedno, ovo se dešava svima nama«, poručuje Salem Midžić, čovjek koji ovih dana spašava živote. Dotad, ako od tog dogovora ikad išta i bude, izvjesno je jedino ono što nam je na Alatuši tiho odgovorio Ćako, kad smo ga pitali što će biti s tim ljudima. »Ne znam, bogami«.