Izmišljene dijagnoze i druge stvari

FARMACEUTSKI KARTEL Nekontrolirana industrija “zdravlja” napuhala cijene lijekova i za 1.000 posto

Denis Romac

foto: REUTERS

foto: REUTERS

Kako se navodi u tužbi, velike farmaceutske kompanije urotile su se kako bi povećale cijene više od 100 generičkih lijekova, među njima i antibiotika, lijekova za astmu i visoki kolesterol, kontraceptiva i antidepresiva, lijekova za dijabetes, rak i H.I.V., i to za čak 10 puta u razdoblju od srpnja 2013. do siječnja 2015. godine.



Sada je jasnije zašto su troškovi zdravstvene skrbi i cijene lijekova na recept u Sjedinjenim Američkim Državama tako visoki. Vodeće farmaceutske kompanije u SAD-u u međusobnom su dogovoru napuhavale cijene lijekova i za 1000 posto, varajući američke građane u prevari teškoj milijarde dolara. Ta teška optužba, koja ponovno skreće pozornost javnosti na kontroverzne postupke farmaceutskih kompanija – i to ne samo u SAD-u nego u cijelom svijetu – srž je zajedničke tužbe koju su protiv vodećih farmaceutskih kompanija ovih dana podnijele 44 američke savezne države.


Riječ je o dalekosežnoj tužbi u kojoj su se na istoj strani našle vodeće farmaceutske kompanije, uključujući Pfizer, Novartis, Mylan i Teva, izraelski farmaceutski gigant i najveći proizvođač generičkih lijekova na svijetu, koji je i vlasnik Plive, baš kao i još nekoliko velikih farmaceutskih kompanija.


Ilegalna zavjera


Kako se navodi u tužbi, velike farmaceutske kompanije urotile su se kako bi povećale cijene više od 100 generičkih lijekova, među njima i antibiotika, lijekova za astmu i visoki kolesterol, kontraceptiva i antidepresiva, lijekova za dijabetes, rak i H.I.V., i to za čak 10 puta u razdoblju od srpnja 2013. do siječnja 2015. godine.




– Znamo da lijekovi na recept mogu biti skupi, ali sada znamo da su visoke cijene bile djelomično potaknute i ilegalnom zavjerom među generičkim farmaceutskim kompanijama kako bi se povećale njihove cijene, kazao je povodom podizanja tužbe Gurbir S. Grewal, državni tužitelj u New Jerseyju. Državni tužitelj države Connecticut William Tang, koji je nakon petogodišnje istrage podigao zajedničku tužbu, kaže kako je prikupljeno dovoljno »čvrstih dokaza« protiv farmaceutskih kompanija. Među dokazima je elektronska pošta, sms poruke i transkripti telefonskih razgovora, koji potvrđuju nezakonito dogovaranje radi podizanja cijena i podjele tržišta generičkih lijekova.


Tužba je podnesena u saveznom Okružnom sudu u Connecticutu u sklopu istrage nadzora cijene lijekova i nezakonitog kršenja antitrustovskih zakona, a riječ je o opsežnijoj verziji slične tužbe koju je u prosincu 2016. godine podnio bivši državni odvjetnik u Connecticutu u Saveznom okružnom sudu za istočni okrug Pennsylvanije.


U zavjeri je, prema dokumentaciji koja je predana sudu, sudjelovalo više desetaka rukovoditelja tuženih kompanija, u pravilu onih koji su odgovorni za prodaju, marketing i utvrđivanje cijena. Umjesto da na tržištu konkuriraju cijenama i kvalitetom svojih proizvoda, kompanije koje bi trebale biti konkurenti u industriji generika redovito su međusobno komunicirali stvarajući umjetnu ravnotežu na tržištu, kako bi mogli napuhati cijene svojih proizvoda. Zavjera je, dakako, negativno utjecala na nacionalno gospodarstvo, a imala je štetne posljedice i za državne zdravstvene planove i savezne zdravstvene programe poput Medicarea i Medicaida.


Bez pisanih tragova


Prema tužbi, akteri zavjere bili su svjesni da je to što rade nezakonito, pa su stoga izbjegavali ostavljanje pisanih tragova, najčešće koordinirajući svoje aktivnosti na neformalnim zabavama, izletima i golf terenima, bez formalnih zapisnika. Ključ njihove zavjere bio je dogovor oko određivanja cijena, kako bi svaka kompanija zadržala svoj »pravedan« dio tržišta generika, istodobno podižući cijene što većeg broja lijekova.


Teva Pharmaceuticals, koja je u tužbi istaknuta kao predvodnik zavjere, i za koju je navedeno da je neopravdano podigla cijene 112 generičkih lijekova, zanijekala je optužbe, tvrdeći da se nije bavila nikakvim aktivnostima koje bi mogle rezultirati građanskom ili kaznenom odgovornošću. Oglasio se i Pfizer, koji je u priopćenju u subotu demantirao sudjelovanje u zavjeri. Tvrtka je izjavila da je Greenstone, podružnica Pfizera koja proizvodi generičke lijekove, »već desetljećima pouzdani dobavljač jeftinih generičkih lijekova« i da će se energično braniti od takvih optužbi.


Ovo nije prvi put da se Teva i druge farmaceutske kompanije suočavaju s optužbama i kritikama zbog visokih cijena lijekova. Teva se prošle godine našla na udaru kritika zbog cijene od 18.375 dolara za bočicu od 100 tableta za rijetko medicinsko stanje poznato kao Wilsonova bolest, dok je Mylan također izazvao javno zgražanje nakon podizanja cijene antialergijskog lijeka EpiPen s dvije injekcije sa 100 na više od 600 dolara, odnosno za čak 600 posto. Slučaj antiparazitika Daraprim, koji je preko noći poskupio za nevjerojatnih 5000 posto, još je drastičniji, baš kao i slučaj prosječne cijene kemoterapije za oboljele od raka u SAD-u. Još krajem prošlog stoljeća kemoterapija je prosječno stajala između pet i 10 tisuća dolara, dok danas stoji više od 100 tisuća dolara, s čime je i njezina obitelj i cijela hrvatska javnost nedavno brutalno suočena u slučaju troškova američkog liječenja riječke djevojčice Mile Rončević.


Međutim, u SAD-u se posljednjih godina pojavilo nekoliko studija koje donose šokantne pojedinosti o djelovanju farmaceutske industrije i lažnom prikazivanju troškova za istraživanje i razvoj novih lijekova, u cilju napumpavanja cijene lijekova. Marcia Agnell, nekadašnja urednica uglednog časopisa »New England Journal of Medicine« u svojoj knjizi »Istina o farmaceutskim kompanijama«, čije je prvo izdanje objavljeno 2004. godine, objasnila je manipulaciju oko cijene novih lijekova, dokazavši kako je najčešće navedena cijena razvoja novog lijeka od čak 800 milijuna dolara, u što su uključeni troškovi razvoja, laboratorijskih i kliničkih istraživanja – lažna.


Mito za liječnike


Prema njezinom istraživanju, stvarna se cijena kreće oko 100 milijuna dolara, a još je zanimljivije da najveća stavka u tom iznosu, više od 30 posto, odlazi na »administrativne« troškove, a zapravo je riječ o netransparentnim svotama kojima farmaceutske kompanije plaćaju farmaceute, liječnike, političare i novinare, čije usluge trebaju prilikom uvođenja novog proizvoda na tržište lijekova. Novinari i stručnjaci važni su za promociju novih lijekova, no ključnu ulogu ipak imaju liječnici, s obzirom na to da oni propisuju lijekove. Farmaceutske kompanije nastoje pridobiti liječnike raznim pogodnostima, darovima i plaćenim predavanjima i troškovima odlazaka na kongrese.


U strukturi troškova zatim slijedi dobit, koja je u farmaceutskoj industriji najviša i iznosi od 15 do 20 posto ukupne vrijednosti prodaje, dok su famozni troškovi razvoja i istraživanja, kako je utvrdila Agnell, tek na trećem mjestu kada je riječ o ukupnim troškovima razvoja novog lijeka. U njih spada i kliničko testiranje lijekova, i to nakon njihove registracije, no Agnell objašnjava kako je u praksi najčešće riječ o tome da farmaceutske kompanije posebnim metodama uvjeravaju liječnike da stare lijekove zamijene novima, što se onda prikazuje kao trošak razvoja, iako je riječ o praksi u kojoj je moguće prepoznati elemente korupcije.


I kanadski znanstvenici došli su do sličnog zaključka kao i Agnell, utvrdivši kako farmaceutske kompanije dvostruko veće svote ulažu u promociju novih lijekova, nego u istraživanje i razvoj lijekova. Unatoč navedenim činjenicama i iznesenim dokazima, u javnosti se i dalje ponavljaju »dokazane« tvrdnje o milijardi dolara koliko iznosi cijena razvoja novog lijeka, pri čemu se najčešće spominje istraživanje centra »Tufts« iz Bostona, čiji su stručnjaci u svojoj studiji »Cijena inovacije: nova procjena troškova razvoja lijeka« početkom stoljeća došli do iznosa od 802 milijuna dolara. Tu je astronomsku cifru farmaceutsko udruženje »PhRMA« nekoliko godina kasnije korigiralo naviše, tvrdeći da trošak proizvođača novog lijeka iznosi čak 1,32 milijarde dolara, što je kasnije bezbroj puta ponovljeno. Agnell, međutim, otkriva da je centar »Tufts« u interesnoj sprezi s farmaceutskim kompanijama, koje su ustvari i naručitelj spornog istraživanja, koje je postalo ključna referentna točka za lažno prikazivanje troškova farmaceutskih kompanija.


Nema lijeka za siromahe


Kritičari tvrde da farmaceutsko tržište u takvim okolnostima zapravo ne djeluje, jer farmaceutske kompanije imaju monopol nad proizvodnjom lijekova, nakon čega se njihov glavni posao svodi na uvjeravanje kupaca, uz pomoć liječnika, da trebaju baš taj lijek. Drugim riječima, bez funkcionirajućeg tržišta u ovom su slučaju i ponuda i potražnja, uz pomoć liječnika, pod nadzorom farmaceutskih kompanija. Valja imati na umu da se farmaceutska industrija zaštitila i izborila za dugogodišnju patentnu zaštitu svojih proizvoda, čime je dodatno ugrožena konkurencija na tržištu lijekova.



Ako nije uvijek moguće otkriti i proizvesti lijek za postojeću bolest, ili joj se to ne isplati, farmaceutska industrija uvijek može stvoriti novu bolest, za koju prije nismo znali ili smo jednostavno mislili da i nije riječ o bolesti, nego o fiziološkom stanju, poput, primjerice, predmenstrualnog sindroma, popularnog PMS-a. Proizvođač Prozaca, naime, utvrdio je kako je PMS zapravo bolest, tzv. disforični poremećaj, koji je moguće liječiti Prozacom, koji je zatim postao jedan od najprodavanijih lijekova u povijesti.


Još je bolji primjer ADHD-a, poremećaja pažnje poznatog kao hiperaktivnost, koji je posljednjih nekoliko desetljeća dijagnosticiran milijunima djece i školaraca u SAD-u. Posljedica eksplozije ADHD-a je i masovna potrošnja psihostimulansa koje liječnici propisuju »bolesnoj« djeci. Riječ je o lijekovima koji djeluju kao droga speed, iako mnogi upozoravaju da je ADHD izmišljena dijagnoza, pod koju je danas moguće uvrstiti skoro svako malo življe ili nedisciplinirano dijete. Tako se milijune djece proglašava bolesnima, kako bi ih se onda moglo »odgajati« lijekovima.



A riječ je o velikoj industriji, koja stalno raste. Farmaceutsko tržište iz godine u godinu se povećava, a farmaceutska poduzeća prodala su 2017. godine u svijetu lijekova u iznosu od 1.143 milijarde dolara. Riječ je o industriji koja ne funkcionira na humanitarnim principima i ne proizvodi lijekove za bolesti koje pogađaju bolesne, pogotovo u siromašnim dijelovima svijeta, nego one lijekove za koje ima kupce. Nedavna epidemija ebole u Africi samo je jedan primjer. Dok je ebola pogađala siromašno afričko stanovništvo, farmaceutska industrija nije pokazivala nikakav interes za istraživanje i proizvodnju cjepiva, jer joj to nije bilo isplativo. No u trenutku kada se epidemija proširila i kada su se pojavile prve žrtve u SAD-u i u Europi, odnos prema eboli naglo se promijenio, a farmaceutska industrija odjednom je pokazala interes za otkrivanje cjepiva protiv ove teške i smrtonosne virusne bolesti.


U takvim okolnostima nije iznenađujuće da je farmaceutski sektor posljednjih desetljeća postao jedna od najpropulzivnijih i najprofitabilnijih industrija, dok na drugoj strani javni proračuni, dodatno iscrpljeni financijskom krizom, čak i u najbogatijim zapadnim zemljama sve teže pokrivaju povećane troškove javnog zdravstva. Izravna posljedica takvog sustava je javno zdravstvo koje je sve nedostupnije građanima, posebno onima kojima njihov socijalni status ne dopušta korištenje usluga privatnog zdravstva, koje je također sve skuplje.


Naravno, problem je u nepravednom sustavu koji osigurava povlašteni status za farmaceutski kompleks. Upravo je farmaceutski kompleks, zahvaljujući svom monopolističkom položaju, sam propisao pravila igre po kojima cijeli sustav funkcionira, podredivši sebi i svojim interesima sve njegove sastavnice, i to isključivo u interesu vlastitih profita, ne obazirući se pritom na interese korisnika zdravstvenih usluga, osobito onih koji nemaju čime podmiriti cijenu njihovih višestruko precijenjenih proizvoda.