Pucnjevi iz kalašnjikova koji su pratili pokušaj deložacije tročlane obitelji na Cvjetnom trgu u Zagrebu na najgori su mogući način upozorili društvo na problem rastućeg broja deložacija u Hrvatskoj. Prije nego će ga policija privesti, čovjek koji je pucao (Zagrepčanin T. K.) novinarima je rekao: »Htjeli su me izbaciti iz stana koji su moji roditelji kupili još prije 70 godina. Kao da sam ja ušao u nečiji stan. Sve su to mućke oko pretvorbe i povrata imovine zbog kojih sam pokrenuo postupak i na sudu. Nisam pucao po njima, pucao sam u zrak da ih preplašim.«

   Oni koje je htio preplašiti jesu ovrhovoditelj i policajci koji su ga pratili. Zagrepčanin T. K. Na koncu je završio u bolnici, na intenzivnoj njezi, uslijed srčanih problema. Stres koji je proživio ne opravdava, dakako, njegov postupak, ali taj postupak, rekosmo, još jedno je upozorenje društvu da živimo u »olovnim vremenima«. Ova događaj svrnuo je pažnju javnosti i na udruženje građana Živi zid, koje je nedavno tako nazvalo i svoju političku stranku (bivši Savez za promjene). Mladići i djevojke iz Živog zida, naime, putuju diljem Hrvatske i pokušavaju svojim tijelima spriječiti deložacije. Javnost ih do sada nije shvaćala previše ozbiljno, a čini se da je tomu razlog Ivan Pernar, mladić koji je na naslovne strane dospio tijekom takozvanih »Facebook demonstracija«.

Njegovih pet minuta slave izvrglo se u Pernarovu »redikulizaciju«, kojom su orkestrirala sredstva javnog mnijenja. Ne ulazeći u (ne)opravdanost takvog postupka prema liku i djelu Ivana Pernara, vraćamo se Živom zidu, koji je nakon pucnjave na Cvjetnom trgu opet postao medijski tražena roba. O aktivnostima ove inicijative, podsjetimo, naš list pisao je 1. siječnja 2012. godine. Ozbiljnije nego mediji, valja reći za kraj uvoda, Živi zid shvaćaju ljudi čije se obitelji nalaze pred deložacijom. Oni se, naime, naprosto nemaju kome obratiti. Protiv njih su zakoni i represivna tijela države, a ne mogu se osloniti niti na podršku javnosti, koja deložacije vrlo često prati komentarom: zašto su se deložirali ako ne mogu vratiti dugove. Pritom malo tko na umu ima da deložacije nisu samo posljedica nevraćenih kredita, nego i neplaćenih režija, koje obitelji pred deložacijom naprosto nemaju otkud platiti.

Prekršajne prijave

   Kako bilo, činjenica da je društvo nakratko ponovno otvorilo uši za problem deložacija i probleme deložiranih ponukala nas je da još jednom progovorimo o Živom zidu i njegovim aktivnostima. U vrijeme kad smo o ovoj inicijativi pisali prvi put u Hrvatskoj je građanima ovrhama oduzeto 4.911 nekretnina. U dvije godine koliko je od tada prošlo broj zbog ovrha oduzetih nekretnina popeo se do 6.488 s tendencijom daljnjeg rasta. Polazeći na razgovor s dvoje istaknutih aktivista Živog zida Dušanom Cvetanovićem i Vladimirom Palfi, iskreno rečeno, očekivali smo susret s lumpenproleterima ili nezaposlenim idealistima. Prevarili smo se. Dušan Cvetanović, jedan od osnivača Živog zida, 25-godišnji je apsolvent prava, a Vladimira Palfi pak 29-godišnja je inženjerka građevine. Njihovi partneri su također aktivisti Živog zida. Dušanova djevojka je violinistica, završila je glazbenu akademiju, a Vladimirin dečko – inženjer elektrotehnike. Zanimalo nas je zašto su se odlučili na ovakvu vrstu aktivizma, odnosno kako su ušli u ovu priču.

   – Cijela priča započela je 2011. godine s prosvjedom protiv HDZ-a, odnosno protiv političkih nomenklatura. Tad smo pokušali ukazati na neotplativost dugova, ali nije nam uspjelo. Primijetili smo da je prosvjedima nemoguće ukazati na bilo što, da je potrebno ići u drugačiju vrstu angažmana, kaže Cvetojević. Odlučili su se za aktivizam koji će ići prema ukazivanju na deložacije i kasnije na – politiku. Njihov cilj, ističu, jest doći u poziciju zakonodavca. Taj cilj zvuči naivan, jer ranija njihova politička stranka – Savez za promjene – koja se danas zove Živi zid nije niti blizu šansi da postane dio parlamentarnog života.

   – Deložacije su meki trbuh sustava, koji pokazuje koliko je sustav neodrživ. Mi cijelo vrijeme pričamo o o pogrešnoj monetarnoj politici i financijskoj okupaciji zemlje. Tvrdimo da su dugovi neotplativi, jer je količina ukupnog novca koji kola u sustavu manja od količine ukupnog duga, kaže Cvetanović. Živi zid se na početku svog djelovanja uzdao u osvještavanje mlade populacije, ali aktivisti su, kažu, na koncu shvatili da su mladi »možda i najveći problem«. Kad to kažu, pojašnjavaju, oni misle na organizacije mladeži političkih stranaka, koje su »pune takvih koji bi željeli postati poput političara koje imamo; koje reproduciraju navode svojih stranačkih vrhova i imaju retoriku šezdesetogodišnjaka«. Za ljude koje su okupljeni u Živom zidu može se reći da su idealisti bez pokrića, ali nastojanje da se promijeni društvo ne može im se zanijekati, kakvo god ono bilo. A to nastojanje, neosporna je činjenica, podrazumijeva i svjesno kršenje zakona.

   – Prekršajne i kaznene prijave kad idemo na deložacije podrazumijevamo kao dio svog aktivističko-političkog angažmana, kaže Vladimira. Inženjerka građevinarstva do sada je skupila četiri prekršajne prijave, a apsolvent prava dvije. Vladimir kaže: »Ona ima bolji skor«.Vladimira Palfi u aktivnostima Živog zida počela je sudjelovati 2012. godine, a prva – kako kaže – »akcija« bilo je sudjelovanje u pokušaju da se spriječi deložacija obitelji Vukčević u Zadru.

   – Deložirali su ih zbog duga od 70 tisuća kuna. Zadarski SDP im je obećao pomoći, ali su ih ostavili na cjedilu. Bila je to strašno nasilna deložacija, pri čemu ih je deložirao čovjek koji je u tom trenutku nekretninu već bio prodao. Oni su zato kasnije vraćeni u svoju kuću. Prošlo je od toga dvije godine, a Vukčevići su još uvijek u svojoj kući, kaže Vladimira Palfi. Broj članova Živog zida iz dana u dan se povećavao pa se na nekim deložacijama znalo skupiti i po osamdeset aktivista. Danas imaju članove diljem Hrvatske, a najviše ih je u Puli, Zagrebu i Splitu. Članove, također, imaju i u Rijeci te u vim većim centrima Hrvatske. Vladimira Palfi i Dušan Cvetojević ističu da Živi zid brani isključivo obitelji pred deložacijom koji imaju samo jednu nekretninu, odnosno koji u slučaju deložacije ostaju na ulici. Na intervenciju su ih pozivali i poduzetnici, a Živi zid njima u susret izlazi samo pod uvjetom da u nekretnine koje imaju, a u njima ne stanuju usele socijalne slučajeve. –

Legalizirano nasilje

Čovjek koji je uz pomoć Zagrebačke banke investirao u gradnju luksuznih stanova na Črnomercu pozvao nas je da branimo njegov dom. Pristali smo pod uvjetom da u zgradu, odnosno u petnaest stanova koje je izgradio useli socijalne slučajeve. Sad na Črnomercu imamo situaciju da najsiromašniji, koji bi inače bili bez krova nad glavom, već deset mjeseci žive u luksuznim stanovima velikim i po 120 kvadrata. Imaju roletne na dugme, kaže kroz smijeh Dušan. Živi zid je, kažu, svjestan da te obitelji neće moći vječno biti tamo, ali i to je, ističu, jedan od način njihove borbe. Sugovornike smo stoga pitali za kakav se to poredak oni zalažu, jer ukoliko bi svi odbili poštivati zakone u društvu bi imali anarhiju i sve što anarhija nosi. Dobili smo ovakav odgovor: »U Hrvatskoj pravna država ionako ne postoji. Postoji samo legalizirano nasilje. Hrvatska se zadužuje dvadeset godina i za to vrijeme nije otplatila niti jednu jedinu kunu glavnice duga. Samo zadužuju nove generacije, a u isto vrijeme od građana silom utjeruju dugove koji su neotplativi«. U Živom zidu smatraju da se Hrvatska 1994. godine odrekla monetarne politike i prava na emisiju vlastitog novca. Od tog trenutka, kažu, sav novac u opticaju je zapravo dug. Članovi Živog zida deložacije smatraju političkim, a ne pravnim ili ekonomskim problemom, a taj problem, ističu, morao bi se rješavati »tamo gdje je i nastao – u Saboru«.

   – Kod svih političkih stranaka pokušali smo pokrenuti pitanje deložacija i monetarne politike, ali nakon što nikakve odgovore nismo dobili shvatili smo da stvar moramo uzeti u svoje ruke, kaže Dušan. Živi zid je do sada imao preko 120 slučajeva sprječavanja deložacija, od čega su, ističu, dvadesetak puta aktivisti morali izlaziti na teren.

   – Neke deložacije rješavamo pritiskom. Kad najavimo da dolazimo najčešće se od deložacija odustaje. Najčešće odustaju države, a ni bankama nije ugodno deložirati ljude uz naše prisustvo. Banke troše milijune i milijune kuna da bi reklamirale svoje proizvode, a mi smo im najgora anti-reklama. Zamislite, gledate prije dnevnika reklamu banke, a onda u prvim minutama dnevnika gledate kako nas odnosi policija, jer pokušavamo spriječiti banku da deložira samohranu majku ili socijalno ugroženu obitelj. Banke zato ne vole deložacije na kojima smo mi prisutni, kažu naši sugovornici.