Ispovijest Dine Ljutića

Svaki dan ovog hrabrog oca je borba: ‘Dan kad se Matias rodio bio mi je i najsretniji i najtužniji u životu’

Ljerka Bratonja Martinović

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Kad su mi doktori rekli njezino stanje, bio sam potpuno izgubljen. To je trajalo neko vrijeme, a onda se posložite, shvatite da morate funkcionirati, jer imate dvoje male djece. Kod kuće me čekao Marko, naš drugi sin – kaže Dino Ljutić koji zajedno sa suprugom već dvije godine iz dana u dan živi njenu tešku bolest



Kad pomislite da ne može biti gore, znajte da može. Uvijek može biti gore. To ti život dokaže. Treba uživati u onome što imaš. Na prvu zvuče kao da ih izgovara neki life coach, no nije tako: ove rečenice izgovorio nam je Dino Ljutić, hrabri tata koji već dvije godine na svojim plećima nosi iznenadnu tragediju koja mu je zadesila obitelj. Njegovoj supruzi, Ana Mari, pred dvije je godine, u visokom stupnju svoje druge trudnoće, dijagnosticiran metastatski rak dojke. Proširio se posvuda, pa je nesretna žena, mjesec i pol prije termina poroda, hitno podvrgnuta carskom rezu kako bi se djetetu spasio život. Njen je život, bili su uvjereni liječnici, bio završen. O tom se slučaju govorilo kao o medicinskom čudu, jer brojne metastaze nisu naškodile djetetu, a majka, kojoj su liječnici u veljači 2017. prognozirali jedva tri do pet dana života, živa je još i danas.


Zajedno sa svojom suprugom, Dino već dvije godine iz dana u dan živi njenu tešku bolest. Tumor joj nisu odstranili jer se previše raširio. Ana je od 2017. godine na stalnim kemoterapijama, prima ih svaka tri tjedna, a kako stvari stoje, primat će ih doživotno. Zahvaljujući njima, bolest je zaustavljena, a nitko ne zna, niti želi prognozirati na koliko dugo.


– Taj 17. veljače, kad se Matias rodio, bio mi je najsretniji i najtužniji dan u životu…. Kad su mi doktori rekli njezino stanje, bio sam potpuno izgubljen. To je trajalo neko vrijeme, a onda se posložite, shvatite da morate funkcionirati, jer imate dvoje male djece. Kod kuće me čekao Marko, naš drugi sin – kaže Dino Ljutić. Rođenje Matiasa smatra čudom. Da su ranije otkrili karcinom, on se vjerojatno ne bi rodio. »Možda je Bog htio da dođe na svijet, da se rodi zdrav. Matias na hebrejskom znači »Dar Božji«.


Snaga volje 




Nema noći u kojoj ne razmišlja o svemu. Preko dana još nekako, ali kad legne u krevet, neprestano misli o tome što i kako dalje, kaže nam hrabri suprug i otac koji iz dana u dan nosi sva četiri ugla svoje obitelji.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Ana se vratila kući sa samo 38 kilograma, potpuno iscrpljena, nakon što je prošla više serija kemoterapije i u pauzama između kemoterapija tjednima ležala na palijativnom odjelu u bolnici u Rockfelerovoj.


– Odlučio sam da se Ana mora vratiti doma. Tamo mi je naočigled propadala. Kad je napokon došla kući, dobila je invalidska kolica, hodalicu, ali sve je kategorički odbijala od prvog dana, opisuje Dino prve mjesece nakon otkrića teške dijagnoze.


Rekli su mu da, ako uopće preživi, neće hodati. Danas ima oštećene moždane funkcije, ali djelomično je lucidna i donekle može sama funkcionirati.


– Kad je vidjela kolica pobjesnila je i nije htjela sjesti u njih. To je bila snaga volje. Korak po korak je hodala, uz pomoć fizioterapeuta, i uspjela je stati na noge. U bolnici, kad je rodila Matiasa, bila mi je želja samo da vidi svoje dijete. Vidjela ga je prvi put tek za četiri mjeseca. Želio sam i da odemo zajedno na Mariju Bistricu gdje smo ranije često išli hodočastiti, tu sam prvi put spremio u auto i invalidska kolica, ali ona je čitavo brdo prešla pješke, sama. To je bilo 2017. u ljeto, oko pola godine otkako je Matias rođen. Kad sam ispričao doktoru o tom našem pothvatu, nije mogao vjerovati – prisjeća se Dino.


Brze odluke 


Liječnici su mu rekli da godišnje imaju tri do četiri takva slučaja da trudnica dođe pred gotov čin s metastatskim tumorom. To je šok i liječnicima, skupi se multidisciplinarni tim, porodničar, neurolog onkolog, jer netko treba preuzeti rizik. Treba donositi brze odluke. U ovom slučaju odlučili su se na hitni porod procjenjujući da majka nema nikakve šanse.


– Matias je dva tjedna bio u inkubatoru, dobio je infekciju, i danas ga kao neurorizično dijete redovito vodim na Goljak. Ana je u početku bila bez terapije, u besvjesnom stanju. Počela se liječiti u ožujku. Dobivala je povremene epiletične napade, koji su u jednom trenutku prešli u cjelodnevne koji se više nisu mogli zaustaviti. Pojavio se i tzv. PRES sindrom, jedna od rijetkih komplikacija trudnoće koja djeluje na moždane funkcije. Liječnici ne znaju što je uzrokovalo sve te poremećaje, jasno je jedino da se radi o rijetkom medicinskom slučaju – veli. Doktor mu je, dodaje, rekao da se u njenom slučaju dogodio splet loših okolnosti »od A do Ž«.


Onkolozi su bili u ozbiljnoj dvojbi liječiti li je uopće ili ne, priča njezin suprug. Za terapiju je bila jedno dr. Paula Podolski s Rebra, koja je uvjerila kolege da se to liječenje može isplatiti.


– Nisu mi htjeli reći nikakve prognoze. Rekli su – budite sretni dok je živa, veselite se tome.


Danas, u svojoj 39. godini, na 32. je kemoterapiji. Liječenje je dalo najviše rezultata u početku, kad se tumor dvostruko smanjio. Do kraja života će biti na terapijama jer se metastatski tumor smatra neizlječivim. Ana kemoterapije podnosi jako dobro, nalazi krvi su joj uvijek dobri, a suprug Dino to pripisuje različitim preparatima koje redovito uzima. Sada ih nabavlja iz SAD-a jer su puno jeftiniji i jače koncentracije, a poštarina od 20 kuna koju plati na tu pošiljku jeftinija mu je, kaže, nego da ih naruči iz Bjelovara. Redovito uzima i pripravke od gljiva, u početku su ih kupovali u SAD-u, a sada su našli novi izvor u Istri. Samo ih taj pripravak stoji 1.000 kuna mjesečno. Obitelj sada raspolaže s 5.000 kuna mjesečno, jer Dino Ljutić radi na pola radnog vremena i prima pola plaće, a njoj pribraja Aninu invalidninu od 2.000 kuna i dječji dodatak. Svakog mjeseca na račun mu sjeda i rata kredita od 2.500 kuna, koji su on i njegova supruga digli prije 10 godina za opremanje potkrovlja u kući njenih roditelja. Isplatit će ga za tri godine.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Ništa bez baka i djedova 


Kako uopće žive, odakle im novac za kruh, mlijeko, režije?


Ne bismo ništa uspjeli da nije baka i djedova – odgovara Dino.


– Kupim osnovno, kupe bake i dede, rade domaću hranu koju dobijemo sa sela… Nije to k’o prije kad smo išli u dućan pa se nakupovali što smo god htjeli. Sad važem, hoću li platiti s kreditnom karticom, koju plaćam kasnije, ili bankovnom, koja mi sjeda odmah. Kredit, djeca i bolest nikako ne idu zajedno – zaključuje.


Osim što im pomažu financijski, djedovi i banke glavna su logistička potpora za čuvanje Ane i djece. Marko i Matijas idu u vrtić, ali Ani je potrebna cjelodnevna skrb. Ne može biti sama, ima česte napade epilepsije, a ne daj bože da padne, kičma joj je bez dva kralješka koja su stradala od metastaza. Netko uvijek mora biti uz nju – objašnjava suprug.


Ono što ovog hrabrog roditelja najviše smeta birokratske su prepreke koje mu otežavaju ionako teške dane. Supruga mu je 100-postotni invalid i po toj osnovi ima pravo na besplatan vrtić.


– Ali kad dođete u gradski ured, traže vam još dva papira – o mojim i njezinim primanjima. To bi značilo da moram s Anom otići u banku, jer nemam punomoć, i na vještačenje da se nije sposobna potpisati jer se može potpisati jedino prstom. Ima toga još: kad se Matias rodio nisam mogao prijaviti dijete unatoč potvrdi da je majka na respiratoru. Ostao sam zabezeknut. Imao sam potvrdu s Rebra, koja je bila beskorisna za našu birokraciju. Otišao sam u centar za socijalnu skrb, tamo su pronašli rupu u zakonu i dali mi skrbništvo nad djetetom da bih ga mogao upisati u knjigu rođenih. To je paradoksalno, kao otac ne mogu dati svom djetetu ime, a kao skrbnik to mogu – ogorčen je Dino Ljutić.


Samo jedna misao 


Kako se uopće nosite s čitavom tom situacijom, pitamo ga.


– Ne znam ni sam. Iz dana u dan. Probudim se ujutro i odradim što treba, ne razmišljam o budućnosti. Kad je Ana bila trudna, dogovarali smo tko će ići na roditeljske, a danas sam malog otfurao u vrtić, i vidim sve mame, sedam, osam mama s djecom. Sve što si planirao, što si mislio da će biti život, toga nema. Još se ne mogu staviti u situaciju da je to tako i da će biti još gore – govori gledajući u jednu točku. Kad su mu rekli da je Ani ostalo pet dana života, nije to prihvatio, želio je da vidi svoje dijete. Sad mu je, kaže, želja da vidi Marka kako kreće u prvi razred.


Marko, koji ima četiri godine, sve više shvaća maminu bolest, dvogodišnji Matias još ne razumije.


– Kažem im da je mama bubana. Oni praktički ne znaju za drugo. Bake su im zamjena, trude se da budu prave majke, ali mama je ipak nešto drugo. Žao mi je da moja djeca nemaju tu priliku, upoznati svoju mamu kakva je prije bila. Oni to sad ne shvaćaju, to su moje patnje, možda kasnije osjete taj gubitak – kaže tata Dino.


Svjestan je, dodaje, da ih možda i previše maze, popuštaju im, »pa kako ispadne«. Samo da su zdravi, kaže. Psihički je iscrpljen, čitava situacija jako mu je naporna jer mora ići dalje neovisno o tome kako se osjeća.


– Na posao idem s istom mišlju i vraćam se s posla s istom mišlju: kako je doma. To je film koji traje, a koliko će još trajati nitko ne zna. Ne znamo što nas čeka, zaključuje Dino.


Kako pomoći? 


Obitelji Ljutić možete pomoći uplatom na broj žiro računa: IBAN HR 9423400093112557332 u Privrednoj banci Zagreb na ime Dino Ljutić. SWIFT za uplate iz inozemstva je PBZGHR2X.