Nekome majka, nekome maćeha

Radnici kao zadnja rupa na svirali: Za branitelje i avione novca ima, za veće plaće u javnim službama – nema

Gabrijela Galić

snimio Davor Kovačević

snimio Davor Kovačević

Višegodišnja kriza i recesija pogodila je sve. No, ti podaci o kretanjima plaća pokazuju da je javni sektor podnio dobar dio tereta odricanja u vrijeme krize, a niti nakon njenog završetka nisu uspjeli podići razinu svojih primanja.



ZAGREB – »Kada smo 2009. godine pregovarali sa sindikatima o sporazumu o plaćama, nastojali smo zaštiti državu uvodeći osigurače vezane uz rast bruto domaćeg proizvoda. I u tom smo uspjeli«, prisjetio se jedan od sudionika pregovaračkog procesa sa sindikatima javnih službi, ne krijući razočaranje što se država pokušava izvući iz preuzete obaveze koja bi u konačnici jamčila pravednije plaće u sustavu koji je godinama zaostajao za gospodarstvom. Naime, sporni sporazum ne regulira samo pitanje povrata šest posto oduzete osnovice, već i usklađivanje plaća visokoobrazovanih početnika u javnim službama s plaćama visokoobrazovanih početnika u privredi, koje godinama zaostaju.


Kada je prije devet godina zadnji put u javnom sektoru ostvaren rast plaća, udio plaće VSS početnika u javnim službama (profesor, nastavnik, liječnik…) u prosjeku plaće privrede bio je 87,9 posto, da bi godinu kasnije, kada su plaće u državnim i javnim službama smanjenje, pao na 87,4 posto. Taj pad se nastavio pa je plaća VSS početnika u javnim službama u prosjeku plaće privrede 2015. godine zauzela udio od 78,5 posto. Drugim riječima, bila je 21,5 posto niža od prosjeka privrede. Snažniji pad plaća koji je uslijedio od 2013. godine, posljedica je intervencije tadašnje Vlade koja je koeficijente za obračun plaća smanjila za tri posto.


Nova metoda


U međuvremenu je promijenjena metodologija prikupljanja podataka o plaćama jer se od prije dvije godine za to koristi JOPPD obrazac koji daje daleko širu sliku od ranije korištenih obrazaca. S obuhvatom širih podataka službena statistika dobila je nešto bolju sliku o kretanjima plaća, pa se pokazalo i da su plaće u privredi nešto niže te je i razlika u plaći visokoobrazovanog početnika u javnim službama u odnosu na prosjek privrede nešto manja.




Na razini 2015. godine, prema našim informacijama, udio plaće visokoobrazovanog početnika u prosjeku privrede bio je na razini 85,5 posto, a u prošloj godini je pao na razinu 83,6 posto. Taj je pad, kako se neslužbeno može čuti, nastavljen i u prvom kvartalu ove godine, bez obzira što je odlukom Vlade, nakon propalih pregovora s javnim službama s prvim danom ove godine vraćeno dva, od ukupno šet posto osnovice oduzete u 2009. godini.


Višegodišnja kriza i recesija pogodila je sve. No, ti podaci o kretanjima plaća pokazuju da je javni sektor podnio dobar dio tereta odricanja u vrijeme krize, a niti nakon njenog završetka nisu uspjeli podići razinu svojih primanja.


Sanaderova banana


– U banani smo, poručio je tijekom razgovora sa sindikatima u studenom 2008. godine tadašnji premijer Ivo Sanader, priznavši tako ono što je odavno bilo bjelodano – i Hrvatsku je zahvatila kriza. A te godine, zadnje u kojoj su zaposleni i u javnim i u državnim službama nešto dobili na svojim materijalnim pravima, plaće u privredi rasle su 3,6 posto prosječno.


Godinu kasnije, javnom sektoru smanjena je osnovica i praktično zamrznuta plaća, a plaće u privredi prosječno rastu skromnih 1,6 posto. Jedini pad prosječnih plaća u privredi zabilježen je na vrhuncu krize 2010. godine kada je zabilježen minus od nekoliko promila. Od tada privreda u prosjeku bilježi oporavak, pa 2013. godine kada su koeficijenti u javnom sektoru smanjeni za tri posto, prosječna plaća u privredi raste 1,7 posto da bi lani rasla 2,3 posto. U prvom kvartalu ove godine taj je rast, tvrde upućeni, dodatno ubrzan.



Dok plaće stoje, cijene rastu. Prema podacima Eurostata, u 2009. godini godišnja inflacija (povećanje cijena) u Hrvatskoj bila je 2,2 posto, da bi godinu dana kasnije bila 1,1 posto te se u 2011. godini vratila na 2,2 posto. Prije pet godina godišnja inflacija je bila 3,4 posto, 2013. godine 2,3 posto. Gotovo cijelu 2014. godinu bili smo u deflaciji, no na kraju je godišnji prosjek kretanja cijena bio 0,2 posto da bi na razini 2016. godine bio zabilježen minus od 0,3 posto, odnosno 0,6 posto na razini prošle godine.


Iako su u vremenima deflacije cijene niže, ona je štetna i za gospodarstvo i za građane, i za proračun. Naime, kada dolazi do pada cijena, potrošači odgađaju kupnje jer očekuju daljnji pad cijena. Poduzeća, iz istog razloga, odgađaju investicije, a uz to su im i prihodi niži. Država, zbog manje potražnje na tržištu ima niže porezne prihode. I visoke inflacije, koje Hrvatska u krizi nije osjetila, jednako su loše kao i deflacija.



– Period odricanja možemo podijeliti na dva vremenska razdoblja. Prvi, koji je trajao od 2009. do 2015. bio je obilježen recesijskim maratonom u Hrvatskoj i nemuštim ekonomskim politikama koje nisu uspjele izvući Hrvatsku iz recesije. U tom periodu sindikati su izašli u susret Vladi i pristali na zamrzavanje postignutog sporazuma dok se BDP ne oporavi, točnije dok se ne zabilježe dva kvartala uzastopnog rasta od minimalno 2 posto, kako bi se kontrolirao proračunski deficit i javni dug. Drugi period je od 2015. do danas i u njemu obećani rast osnovice nije se ostvario suprotno najavama i potpisanim sporazumima između sindikata i Vlade – veli Velibor Mačkić, doktor ekonomske politike sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Postojeća ekonomska istraživanja, navodi on, potvrđuju kako je multiplikator izdataka upravo u razdobljima pada ekonomske aktivnosti najdjelotvorniji, to jest veći od jedan.


– Drugim riječima, ako uložite jednu kunu više za plaće to će se vratiti u računu BDP-a za više od jedne kune jer je BDP u suštini mjera naše potrošnje. Drugo, u razdobljima oporavka gospodarske aktivnosti, ako ne želite kreirati inflaciju, onda rast plaća mora biti sukladan rastu produktivnosti. Iz onoga što je poznato iz neuspješnih pregovora vlade s predstavnicima sindikata javnih službi jest da su prijedlozi sindikata išli upravo u tom smjeru. Gdje je i zašto zapelo ostaje nejasno – naglašava Mačkić.


Neće biti bolje


Na to se, reći će on, nadovezuju i Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2018.-2020. godine u kojima Vlada nije predvidjela sredstva za rast plaća radnika u javnim službama.


– Na načelnoj razini to je vrlo zanimljivo jer je riječ o koalicijskoj vladi u kojoj dominantnu ulogu ima stranka koja naglašava svoju privrženost modelu socijalno-tržišnog gospodarstva dok istodobno predano radi na razgradnji modela socijalne države i smanjivanju uloge države u ekonomiji – veli Mačkić. Druga razina, dodaje, predstavlja takozvanu svakodnevnu političkoekonomsku analizu problema koja se ogleda u alokaciji oskudnih proračunskih sredstava. Vlada je, podsjeća, zajahala na valu pozitivnih ekonomskih kretanja i fiskalnu konsolidaciju gradi na posljedičnom rastu poreznih prihoda, rashodi bilježe manji nominalni porast te se u tom dijelu bazena sukobljavaju razne interesne skupine.



Bruto početnička plaća VSS radnika u javnim službama u 2009. godini iznosila je 6.386 kuna, a bruto plaća početnika trenutno (sa siječanjskim povratom dva posto) iznosi 6.514 kuna. Istodobno je prosječna bruto plaća na razini države u 2009. godini iznosila 7.655 kuna, dok je u svibnju ove godine prosječna bruto plaća u zemlji bila 8.104 kune.


Učitelj, nastavnik, stručni suradnik, odgojitelj s osam godina radnog staža na početku 2009. godine imao je prosječnu bruto plaću od 7.552 kune, stotinjak kuna nižu od državnog prosjeka. S oduzimanjem šest posto osnovice u ožujku te godine bruto plaća mu je pala na 7.124 kune, što je 500-tinjak kuna niže od državnog prosjeka. Bruto plaća učitelja s osam godina staža u siječnju ove godine, s uvećanom osnovicom za dva posto, bila je nešto iznad državnog prosjeka, odnosno 8.166 kuna. Pritom ne treba zaboraviti da su učiteljima i nastavnicima, zbog njihovih niskih primanja i ukidanja dodataka u 2013.  i 2014. godini povećani koeficijenti, dok su u ostalima u javnim službama rezani.


Sveučilišni profesor u trajnom zvanju i s 36 godina radnog staža u siječnju 2009. godine imao je bruto plaću od 25.679 kuna, nakon smanjenja osnovice za šest posto te godine bruto plaća mu je smanjena na 24.223 kune. U međuvremenu su ukidani dodaci na staž i smanjivani koeficijenti, pa je ta plaća nakon povećanja osnovice od dva posto u siječnju ove godine bila 23.954 kune bruto.


Čistačica pred mirovinom, kako u obrazovnim ustanovama tako i u drugim javnim službama, danas ima 300-tinjak kuna nižu bruto plaću no što ju je imala na početku 2009. godine. Tada je njena bruto plaća bila 4.539 kuna, odnosno 4.282 kune kada je osnovica smanjena šest posto. I pomoćno osoblje je u međuvremenu ostalo bez dodataka na staž, pa danas plaća čistačice pred mirovinom iznosi 4.202 kune bruto.



Iz Smjernica je vidljivo da je Vlada porast namijenila znatno moćnijim interesnim skupinama okupljenim oko udruga ratnih veterana i onima vezanim uz obranu i vojne izdatke. A, kako veli Mačkić, budući da je riječ o homogenijim interesnim skupinama, njihov veći utjecaj u preraspodjeli sredstava nije neočekivan, ali je s ekonomske strane zanimljiv jer se zanemaruju minimalno dvije stvari.


Ljudi ili eskadrile


– Prvo, u slučaju nabavke vojnih aviona, riječ je o uvoznim dobrima koja pogoršavaju eksternu ravnotežu Hrvatske i drugo, oportunitetni trošak te operacije je znatno veći u usporedbi s povećanjem plaća zaposlenika u javnim službama. Tome možemo dodati i činjenicu da će se dio uloženih sredstava u plaće radnika u javnoj službi vratiti u proračun kroz doprinose i poreze prilikom potrošnje, što nije slučaj s uvozom vojne opreme – ističe Mačkić. Dodaje i kako se lista razloga može proširiti, ali i na načelnoj i na dnevnoj političkoekonomskoj razini zaključak je jednak. A on kaže da Vlada u ekonomskoj politici donosi odluke usmjerene na smanjenje uloge države u ekonomiji i na slabljenje utjecaja aktera zaposlenih u javnom sektoru.


– Pravo je pitanje zašto. Je li riječ o ideološkom biasu ili osobnoj netrpeljivosti prema pojedincima u javnom sektoru – pita se Mačkić.


Naš sugovornik koji se prisjetio vremena u kojima se sa sindikatima brusio dogovor, i koji se s pojedincima u javnom sektoru i te kako sukobljavao, s protekom vremena će reći kako valja stati na stranu Vilima Ribića, ključne figure u borbi javnog sektora koji se mnogima zamjerio zbog zdušne zaštite onih koje predstavlja. Sam Ribić će i ovoj Vladi poručiti kako neplaniranje sredstava za plaće u javnom sektoru predstavlja njihovo daljnje zaostajanje, devastaciju kadra i odlazak izvan zemlje.


– To je potkopavanje nacionalnih interesa, zločin. Puno je važnije zadržati ljude u zemlji, nego kupovati eskadrile, veli Ribić.