Haški sud presudio

Presuda generalima: Gotovini 24 godine zatvora, Markaču 18

Denis Romac

Gotovini 24 godine zatvora, Markaču 18, Čermak oslobođen! Sudsko vijeće skoro je u potpunosti uvažilo sve zahtjeve optužbe



Gospodine Gotovina, molim vas ustanite. Nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumente stranaka, a na osnovi pravnih nalaza i utvrđenog činjeničnog stanja, ovo sudsko vijeće proglašava vas  krivim kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata, kazao je sudac Alphons Orie točno u 11.50 sati, osudivši Gotovinu na jedinstvenu zatvorsku kaznu od 24 godine zatvora.


Dok je slušao presudu, Gotovina je stajao vojnički mirno, ledenog izraza lica, samo mu je vilica titrala zbog šoka.


Galerijom sudnice broj 1, u kojoj je objavljena presuda Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, gdje su sjedili članovi obitelji i prijatelji trojice hrvatskih optuženika, prolomio se u tom trenutku uzvik šokiranosti i očaja.




Isto se ponovilo kada je Markač zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu osuđen na 18 godina zatvora. Čermak, nekadašnji zapovjednik Zbornog mjesta Knin, jučer je jedini imao razloga za zadovoljstvo, jer ga je sudac Orie oslobodio po svim točkama optužnice i naložio njegovo puštanje iz pritvora.


1.377 stranica


Haško sudsko vijeće skoro je u potpunosti uvažilo sve zahtjeve optužbe i proglasilo Gotovinu i Markača krivima čak po osam od ukupno devet točaka optužnice, presudivši da su Gotovina i Markač kaznena djela tijekom i poslije Oluje počinili u sklopu udruženog zločinačkog pothvata, kojem je na čelu bio pokojni »hrvatski vođa« Franjo Tuđman, s ciljem protjerivanja Srba iz Krajine. 


Da ih čekaju teške kazne, Gotovina i Markač mogli su pretpostaviti tijekom Oriejevog čitanja sažetka presude, koje je počelo nekoliko minuta poslije 11 sati.


Čitajući zaključke sudskog vijeća iz presude duge čak 1.377 stranica – što je jedna od najopsežnijih presuda u povijesti Haškoga suda – Orie je napomenuo kako se sudsko vijeće nije bavilo pitanjem je li hrvatska strana imala pravo pokrenuti Oluju, nego jesu li srpski civili u Krajini bili metom zločina i jesu li optuženici kazneno odgovorni za te zločine.


U Gotovininom i Markačevom slučaju, odgovor je bio potvrdan. 


Noćna mora Hrvatskoj


Oriejevom presudom zapravo se obistinio najgori od svih mogućih scenarija koji su bili na raspolaganju sudskom vijeću. Njome su Gotovina i Markač proglašeni krivima, no tom je presudom potvrđena teza tužiteljstva o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, što predstavlja noćnu moru i za Hrvatsku, a ne samo za osuđene generale.


Naime,  presuda je jasno je presudila kako se dio hrvatskog državnog vrha, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Zvonimirom Červenkom (pokojnog Janka Bobetka, koji se u optužnici spominje kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata, sudac Orie nije spomenuo), sredinom pretprošlog desetljeća udružio zbog protjerivanja Srba iz Hrvatske.


Dakle, posrijedi je odgovornost hrvatske države za protjerivanje Srba, što znači da je isto područje u prvoj polovici devedesetih godina, po ocjeni Haškoga suda – a što proizlazi iz presude Milanu Martiću i današnje presude hrvatskim generalima – bilo poprištem dva udružena zločinačka pothvata, najprije srpskog, a onda i hrvatskoga.


Brijunski transkript


Optužba za udruženi zločinački pothvat potvrđena je zbog velikog broja zločina nad srpskim stanovništvom u kratkom vremenu, zbog čega su suci zaključili kako je postojao »rasprostranjeni i sustavni napad usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva«, odnosno udruženi zločinački pothvat sa svrhom trajnog uklanjanja srpskog stanovništva. 


Čini se da je pritom bio ključan Brijunski transkript, zapisnik Tuđmanova sastanka s vojnim zapovjednicima uoči Oluje, iz kojeg je sudsko vijeće zaključilo da je ondje razmatrana važnost odlaska krajinskih Srba »kao rezultat i sastavni dio predstojećeg napada«.


Orie je citirao Gotovinine riječi na Brijunima: »Već sada imamo veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze za Banja Luku i Beograd. Znači ako nastavljamo ovaj pritisak vjerojatno za neko vrijeme neće biti toliko civila, nego onih koji moraju ostati i koji nemaju mogućnost otići«.


Iz te izjave sudsko vijeće je zaključilo kako je Gotovina bio svjestan da se »zločini koji čine dio cilja trebaju izvršiti«, zbog čega je svjesno »namjeravao da njegova djela doprinesu tom pothvatu«.


I Jure Radić sudionik


Zahvaljujući samom institutu udruženog zločinačkog pothvata, Gotovini i Markaču pripisana je odgovornost i za druga kaznena djela koja nisu bila dijelom zajedničkog cilja, ali su bila predvidljiva posljedica izvršenja udruženog zločinačkog pothvata.


»Neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva imali su zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom sile«, kazao je Orie rekavši kako su Gotovina i Markač dali »značajan doprinos« tom pothvatu, na čelu s Tuđmanom, koji je »Krajinu namjeravao naseliti Hrvatima, pa je osigurao da su takve ideje pretvorene u službenu politiku«.


U pisanom tekstu presude kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata poimence je naveden i Jure Radić, uz brojne druge neimenovane dužnosnike i pripadnike vojske i vojne policije, no ne i civilne policije.


Protupravno granatiranje


Sudac Orie osvrnuo se i na pitanje topničkih dokumenata iz Oluje, rekavši kako je sudsko vijeće u srpnju prošle godine naposljetku odbilo zahtjev tužiteljstva da se Hrvatskoj izda obvezujući nalog zbog topničkih dnevnika.


Međutim, sudsko je vijeće i bez dijela topničkih dnevnika koji su nestali u potpunosti uvažilo tvrdnje optužbe o »neselektivnom« i »nelegalnom« granatiranju civila u Kninu, Gračacu, Benkovcu i Obrovcu, što je šokiralo Gotovininu obranu koja je na čitanje presude došla uvjerena kako je ta optužba u potpunosti pala.


Nakon što je »pažljivo usporedilo mjesta udara projektila u spomenutim gradovima s potencijalnim vojnim ciljevima«, sudsko je vijeće zaključilo da hrvatsko topništvo u tim gradovima nije gađalo samo vojne ciljeve, nego i dijelove tih gradova u kojima nije bilo vojnih ciljeva.


»Vijeće je konstatiralo da je Hrvatska vojska gradove u cjelini smatrala topničkim ciljevima«, izvijestio je Orie, zaključivši kako je takvo granatiranje krajinskih gradova predstavljalo »neselektivni i protupravni napad na civile«. 


Ozračje nekažnjivosti


Oriejevo sudsko vijeće povjerovalo je tužiteljstvu i kod utvrđivanja razloga zbog čega su krajinski Srbi napustili Hrvatsku. »Iako su postojali planovi krajinskih Srba za evakuaciju određenih općina, kada je proglašena evakuacija stanovništvo je već bilo u pokretu«, rekao je Orie, iz čega je sudsko vijeće izvuklo zaključak da su planovi za evakuaciju i nalozi vlasti krajinskih Srba »imali malo ili nikakvog utjecaja na odlazak krajinskih Srba«.


Drugim riječima, Srbi su otišli uslijed granatiranja, »jer nisu imali drugog izbora nego da odu«. Orie je citirao jednog svjedoka koji je rekao da su granate po Kninu padale posvuda, u svrhu »zastrašivanja ljudi«, te da su »svi imali osjećaj da moraju pobjeći«.


Oni koji su se sklonili u bazu UN-a kasnije su deportirani u Srbiju, a u kolovozu tako je deportirano 20 tisuća ljudi. Dakle, sudsko vijeće potvrdilo je tvrdnju optužbe da je hrvatskim granatiranjem Knina i ostalih gradova počinjeno »prisilno premještanje« srpskog stanovništva.  


I kad je riječ o kasnijim »diskriminacijskim mjerama« nad srpskom imovinom i ograničavanjem korištenja te imovine, vijeće je zaključilo kako je njihov motiv bio da srpska imovina prijeđe u ruke Hrvata. U kaznenopravnom smislu, riječ je o progonu.


Čermak bez moći


Markač je zapovijedao specijalnom policijom, a sudjelovao je i na brijunskom sastanku, čime je doprinio planiranju i pripremanju Oluje, dakle i protjerivanju Srba i napadima na civile. Markač je znao da njegovi podređeni čine zločine – posebno je apostrofiran zločin u Gruborima – no ništa nije poduzeo da se počinitelji kazne.


Time je stvorio »atmosferu nekažnjivosti«, što je pak ohrabrivalo nove zločine nad Srbima. Stoga je po ocjeni sudskog vijeća i Markač bio svjestan da »zločini koji čine dio cilja udruženog zločinačkog pothvata moraju biti izvršeni«.


Osim što je ponekad sudjelovao u zataškavanju zločina i obmanjivanju međunarodne zajednice, za Čermaka je sudsko vijeće utvrdilo kako se uglavnom bavio čišćenjem Knina, organiziranjem javne kuhinje, pokretanjem gospodarstva i sličnim stvarima. 


Čermak nije imao efektivnu kontrolu nad civilnom i vojnom policijom, niti je pridonio planu protjerivanja Srba i naseljavanja Hrvata. Iako je Čermak ponekad davao »obmanjujuća uvjerenja« međunarodnoj zajednici da će se zaustaviti zločini nad Srbima, čini se da je sudsko vijeće procijenilo da je dosadašnji boravak Čermaka u pritvoru dovoljna kazna za to.