Treći izbori za Europski parlament održani u Hrvatskoj su za nama. Rezultati su neočekivani, HDZ je dobio manje od očekivanja, SDP više, neki na koje se računalo nisu osvojili mandat, neki na koje jedva da se i računalo su osvojili mandat.

O postizbornim temama razgovarali smo s profesorom Nenadom Zakošekom s Fakulteta političkih znanosti.

Rezultat izbora kaže da su liste HDZ-a i SDP-a zbrojeno osvojile onoliki postotak glasova koliko je prije pet godina osvojila HDZ-ova koalicijska lista, nešto više od 41 posto. Znači li to da su te dvije stranke osuđene na koalicije ili je bipolarnost o kojoj se u Hrvatskoj govori od 2000. godine pojavom nekih novih aktera posljednjih godina zapravo prošlost?

– Ovo su bili prvi izbori nakon 2007. na kojima su HDZ i SDP samostalno nastupali. Uvriježilo se nakon 2007., sraza Milanovića i Sanadera, nastupati sa širokim koalicijama što je biračima na neki način činilo samu odluku o izboru težom jer možda nisu bili jednako skloni svim strankama u koalicijama. Pozdravio bih tu odluku o samostalnom izlasku na izbore. Uvođenje preferencijskog glasa, što se vidjelo na slučaju Ruže Tomašić 2014., također je imalo ulogu u tome. Koalicijski partneri su se šlepali uz glavnu stranku i ciljanom kampanjom dizali svoje kandidate što je HNS u koalicijama sa SDP-om stalno radio i time smanjivao broj mandata SDP-a.

Na koncu se za glavne stranke to više nije isplatilo.

Imamo simptome urušavanja duopola koji se formirao početkom stoljeća, a po čemu je Hrvatska bila anomalija u usporedbi s drugim postsocijalističkim državama. Kod nas su SDP i HDZ sami 2007. osvojili nešto manje od 70 posto glasova i 80 posto mandata, kasnije su to postizali s koalicijskim partnerima. Scena je bila izrazito bipolarna, pri čemu su se pojavljivale stranke s lijeva i s desna koje su im konkurirale, ali ih nisu pretjerano ugrožavale. Taj obrazac je pojavom Mosta 2015. načet, a to je posljedica neprimjerene reakcije na krizu iz 2009. i visoke cijene koju je ona imala za mnoge građane. Dogodio se i gubitak legitimnosti vladanja u kojem stranke funkcioniraju kao strojevi za zapošljavanje svojih članova, članova obitelji i prijatelja, dodjelu javnih poslova. Ekonomska kriza je zaoštrila problem legitimnosti sustava i otvorila prostor za protestne stranke i stranke koje kritiziraju taj model. Most se prvi pojavio, nakon toga Živi zid.

Premijer koji iritira

Vratimo se na izbore od nedjelje. HDZ je ostvario najslabiji postotak na izborima.

– To je najgori rezultat ikada za tu stranku. Jadranka Kosor je 2011. osvojila nešto manje od 24 posto, a sada su na 22,7.

Kosor je osvojila toliki postotak glasova u trenutku kada se znalo da HDZ gubi izbore i da je na nizbrdici. Sada se mislilo da je HDZ nedodirljiv, siguran za pet, a možda osvoji i šest mandata.

– To je najlošiji rezultat i u postotku i u apsolutnom broju za HDZ. Na parlamentarnim izborima su osvojili 36 posto, doduše s nekim partnerima. Sada su im sve ankete predviđale manje od 30 posto, a kako je vrijeme odmicalo i dodatni pad. Mislim da je to posljedica više faktora. Plenković postavlja pitanje tko je kriv, došlo je i do određenih razmimoilaženja po tom pitanju na predsjedništvu HDZ-a. Treba sumirati rezultate vladavine Plenkovićeve vlade u očima birača HDZ-a.

On kaže da birači nisu prepoznali te rezultate.

– Mislim da su oni prepoznali ono što on ne prepoznaje. Riječ je o nekoj vrsti sljepila koje počiva na vlastitom viđenju stvari. Na primjer, Agrokor je problem za koji Plenković nije kriv, ali kako ga je on građanima prezentirao? Potpuno je ignorirao zahtjeve da se javnosti otkriju autori sistemskog zakona, tzv. lex Agrokora. Građane je takav način rješavanja problema i donošenja lex Agrokora iritirao. Potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva angažira određene eksperte, s kojima je i Plenković imao kontakte, i zakon pišu tako da iz svega toga mogu izvući veliku financijsku korist. Martina Dalić nakon toga tvrdi da se obračunava s ortačkim kapitalizmom, a njegova bit je upravo to da se pravila ne pišu jednako za sve nego se kroz specifične odnose vlasti i nekih grupacija stvaraju privilegirani akteri. Drugi primjer defektne ekonomske politike je izostanak bilo kakvog suvislog koncepta za spašavanje hrvatske brodogradnje.

Možemo spomenuti i mirovinsku reformu gdje se uvode dodatne privilegije za mirovine po posebnim propisima, veterani HVO-a ulaze u mirovinski sustav s, kako smo čuli, radnim stažem od prosječno sedam godina. Građani s jedne strane doživljavaju da se stvaraju dodatne privilegije povlaštenim skupinama, a drugi moraju duže raditi i snositi veću penalizaciju prijevremenih odlazaka u mirovinu. Na kraju, kao poseban aspekt Plenkovićeva političkog habitusa koji iritira građane, pa i i birače HDZ-a, treba spomenuti ignoriranje afera i nekompetentnosti nekih HDZ-ovih ministara. Umjesto da ih otpusti, Plenković ustrajava na tome da ih podržava. Riječ je, da sumiramo, o nastavku promoviranja obrasca ortačkog kapitalizma, nedostatku djelotvornih reformskih koncepcija i bahatosti vlasti u kombinaciji s određenom socijalnom neosjetljivošću.

Koliko je to štetilo HDZ-u? Koliko je naštetila pojava suverenista, liste Nezavisnih za Hrvatsku, Marijane Petir, dio ljudi s tog spektra je prozivao HDZ da su sluge Bruxellesa, a koliko rezultat tih lista pokazuje nesposobnost prepoznavanja trenutka i zajednički istup na izborima?

– Za desne inicijative treba konstatirati da su njihovi glavni akteri na nekim od prethodnih izbora bili na listi HDZ-a. Hasanbegović je bio član predsjedništva HDZ-a, Esih na listi za Sabor, Tomašić i Petir na listi za Europski parlament. To je model kojega je gurao Karamarko, a Plenković ga odbacuje. Po mom sudu riječ je o doista vrijednom pokušaju da se HDZ profilira kao stranka desnog centra, a ne kao stranka koja će paletu desnice pokrivati tako da uključuje i krajnje ekstreme, pri čemu je Karamarko gurao stranku sve više desno. Plenković je odbacio suradnju s tim skupinama, njih se miče s HDZ-ove liste. Neka pitanja su otvorena u vodstvu samog HDZ-a poput stava o Istanbulskoj konvenciji. To znači da Plenković zapravo ne kontrolira ukupno članstvo stranke, a to se odražava na birače.

Kombinacija obrazaca politike socijalne neosjetljivosti i distanciranja od ekstremno desnih izbora je dovela do toga da je HDZ izgubio onu nevjerojatnu sposobnost koju je imao u vrijeme Tuđmana i Sanadera – da gotovo potpuno integrira većinu biračkog tijela ekstremno desnih opcija i marginalizira njihove protagoniste. Zato u ovom trenutku postoji prostor za afirmiranje jedne ili više ekstremno desnih stranaka. Ne vidim kako bi Plenković ponovno mogao ostvariti tu sposobnost HDZ-a da integrira te ekstremno desne birače.

HDZ će vjerojatno biti relativni izborni pobjednik parlamentarnih izbora i kako sada stvari neće imati s kime koalirati.

– To bih ostavio otvorenim. Nije rečeno da neke od tih konzervativnih opcija ne bi bile spremne koalirati. Ne vidim taj potencijal kod Hasanbegovića i Esih, ali nitko ne zna što će se dogoditi sa suverenistima. Ne očekujem da populističke opcije, Živi zid i Kolakušić, budu spremne koalirati. Smatram da je njihov doseg 10 do 12 posto glasova i da stranački sustav i mogućnosti koaliranja mogu izdržati njihovu takvu prisutnost.

SDP je jako zadovoljan. Brojem mandata mogu biti, ali ništa drugo ne ukazuje na razloge za zadovoljstvo. Postotak glasova skroman, prepoznatljiva lica Borzan i Picula odlaze u Bruxelles, a prostor za širenje je skroman. Amsterdamska koalicija je za malo prešla prag, START je osvojio dva posto, koalicija zelene ljevice 1,8 posto.

– Izraz olakšanja Bernardića i izabranih u Europski parlament pokazuje da je postojao strah od daljnjeg pada SDP-a. Treba podsjetiti da je prije manje od tri godine Zoran Milanović, u koaliciji, osvojio 34 posto glasova na parlamentarnim izborima. Svjedočili smo urušavanju potpore biračkog tijela SDP-u. Dio tih birača je ostao kod kuće i nitko ih nije privukao.

Uvjeren sam da, imajući na umu rezultat desnih stranaka, postoji potencijal za lijevi centar u biračkom tijelu među onima koji nisu izašli na izbore. Možemo pretpostaviti da će birači lijevog centra i ljevice, kada vide rezultate Hasanbegovića i drugih desnih opcija, Kolakušića i Živog zida, eventualno biti jače motivirani na sljedećim parlamentarnim izborima podržati SDP ili neku drugu lijevu opciju.

SDP je samo zaustavio svoj pad, ali se nije oporavio. Milanović je samostalno 2007. dobio 31 posto, što je najbolji samostalni rezultat SDP-a ikada. Međutim, do urušavanja je došlo i zbog loše Milanovićeve vlade. No, stvari se mogu mijenjati. Vidimo slučaj Španjolske gdje su mnogi očekivali urušavanje tradicionalnie stranke ljevice, socijalista. Pojavile su se nove stranke, nova lijeva opcija Podemos, na desnom centru Ciudados kao neki španjolski Most, a sada se još pojavio Vox kao španjolska verzija Hasanbegovića ili suverenista. Međutim, s idejama i dobrim vodstvom trend se može potpuno preokrenuti. Tradicionalna stranka ljevice PSOE je s Pedrom Sanchezom na čelu na parlamentarnim izborima u travnju ove godine dobila 29 posto, a sada 33 posto na europskim izborima.

Kolakušić nudi čvrstu ruku

Hoćete reći da SDP mora pronaći dobro vodstvo?

– Ne samo to. On mora doći s idejama. Uspjeh se sastoji u kombinaciji tri faktora. Ideje, ne nekakve floskule, a Bernardić nema ni jednu ideju koju može jasno prezentirati. Vodstvo, a to su uvjerljivi ljudi, što SDP ima mjestimično na lokalnoj razini. Treće je da to znate iskomunicirati u kampanji. Nema naznake da SDP ima te elemente. Način na koji je usvojio novi program, bez ikakve rasprave, je sramotan. Formiranje alternativne opcije na ljevici nije jednostavno što pokazuje slučaj Slovenije gdje su se socijaldemokrati, nakon pojave i početnog uspjeha Udružene ljevice, ponovno jako digli.

Dakle, trendove je moguće obrnuti, mogući su i jaki izazivači na ljevici, ali oni kod nas zasad nisu uspješni.

Kako ocjenjujete uspjeh Mislava Kolakušića, ali i njegove izjave kojima je tumačio da neki demonstriraju elementarno nepoznavanje suvremenih demokratskih procesa zato što propituju njegovu želju da bude istovremeno premijer, ministar unutarnjih poslova i pravosuđa?

– On je imao tipičnu jednotematsku kampanju koju je dobro odradio. Prije nego što je ušao u politiku imao je određenu reputaciju, kao što ju je imala i Dalija Orešković. On je tu reputaciju odlučio maksimalno iskoristiti s porukom koja počiva na zamoru dijela birača neučinkovitošću i korumpiranošću demokratskih vlasti i željom za čvrstom rukom. Te funkcije je moguće kumulirati, njegovim biračima to se sviđa. To je poruka da nam treba čvrsta ruka, pa ćemo sanirati glavne probleme. Nisam vidio neki konkretan plan, on kao izlaz iz krize nudi čvrstu ruku. On ima potencijal kao protestni fenomen. Ono što ga čini privlačnim njegovom biračkom tijelu, a to je njegov narcizam – potpuna samouvjerenost, stav „ja sve mogu“, istodobno ga sprečava da postigne još veći uspjeh, jer to ipak ne može proći kod većine birača.

Najavio je da će kada dođe na vlast sve reforme provesti u 90 dana.

– I Živi zid je najavljivao da nikada neće u koaliciju nego će sam osvojiti vlast. Nema demokracije bez kompromisa, samo diktature tvrde da sve mogu postići po kratkom postupku. U današnjim demokracijama, s fragmentiranim društvom, uspješne opcije moraju biti spremne na kompromis. Doduše, vidjeli smo da populističke opcije poput Prava i pravde u Poljskoj ili Fidesza u Mađarskoj mogu osvajati 45 ili čak 52 posto glasova, ali to mogu samo ako su na vlasti i ako su im dostupni resursi koje nudi vlast.

Nenad Zakošek / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Sljedeći izbori su nam predsjednički. Čini se da bi se predsjednica Grabar-Kitarović sada rado distancirala od Plenkovićevog HDZ-a kojem se krajem prošle godine jako približila, smijenila neke svoje bliske suradnike zbog toga. Čini se da joj kao mogući relevantni protukandidati dolaze neki na koje se donedavno malo računalo poput Kolakušića ili Miroslava Škore.

– Predsjednički izbori za stranke koje pretendiraju da budu vodeće su vrsta barometra. Činjenica je da je pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović nad Ivom Josipovićem bio korak u rušenju SDP-ove većine. Ti izbori su instrument za stvaranje trenda kojega treba ostvariti na parlamentarnim izborima. Predsjednička funkcija je uglavnom simbolička, iako je nažalost zadržala neke prevelike ovlasti, koje su suprotne logici parlamentarnog sustava.

Zato je velikim strankama prije svega važna za ispitivanje političkog trenda i stvaranje atmosfere u kojoj mogu pobijediti na parlamentarnim izborima. Drugim sudionicima, vidjeli smo to na primjeru Živog zida 2014. godine, predsjednički izbori omogućuju da se profiliraju, privuku pozornost javnosti i to iskoriste na parlamentarnim izborima. Čini mi se da Kolakušić upravo to želi napraviti.

Obračun u rezervatu desnice

Kolakušić odaje dojam čovjeka koji je uvjeren da će pobijediti na predsjedničkim izborima, a potom postati premijer.

– On je sudac i morao bi biti upoznat s našim ustavnim i pravnim poretkom. Ustav traži da predsjednik nije član ni jedne stranke. Ako postane predsjednik onda se ne može natjecati na parlamentarnim izborima ili mora dati ostavku na predsjedničku dužnost.

On kaže da ne bi podržao ni jednu stranku nego nezavisnu listu, a kaže da to nije zabranjeno.

– Mislim da je to suprotno duhu Ustava. On može privući određeni broj protestnih glasova, ali mislim da nema potencijal za većinsku potporu. Grabar-Kitarović nema druge opcije nego da bude kandidatkinja HDZ-a. Hoće li uspjeti da bude kandidatkinja HDZ-a i da istovremeno kritizira vladu i privuče dio desnog biračkog tijela, ne znam. Škoru bi morala podržati koalicija desnih stranaka. Bio je zastupnik HDZ-a u Saboru, ne znam koliko je spreman otići u desno. Glavni problem je, ako se prestane spekulirati sa Zoranom Milanovićem, što SDP, koji mora imati svog kandidata, zapravo nema pravog kandidata. Nema pravog izazivača s ljevice i lijevog centra, pa se može dogoditi da predsjednički izbori budu obračun u rezervatu desnice.

Na izborima za Europski parlament populisti i desnica su osnažili, a sada su mnogi sretni jer su osnažili manje nego što se očekivalo.

– Europska unija je nakon izbora 2014. doživjela velike potrese, prije svega zbog migrantske krize, a doživjela je i veliki uspon populističkih, i to uvijek treba reći, ekstremno desnih stranaka. Te opcije mobiliziraju dio biračkog tijela koji nije izlazio na izbore i one podižu odaziv, ali time izazivaju odgovor. Takav odgovor dogodio se u Francuskoj s Macronom. Tamo se dogodilo veoma brzo urušavanje velikih stranaka, i socijalista i degolista, koji su dominirali šezdesetak godina, pa je i Macron odgovor na krizu tradicionalnih stranaka, a ne samo Marine Le Pen.

Velike stranačke grupacije, socijaldemokratska i demokršćanska, izgubile su svaka oko pet postotnih bodova glasova, ali uz znatno veći odaziv. Zahvaljujući pojavi Macrona u Francuskoj i velikom uzletu zelenih stranaka u nekim zemljama poput Njemačke, liberali i zeleni gotovo u potpunosti amortiziraju gubitak tih tradicionalno velikih stranaka što znači da su populisti minimalno napredovali. To uopće nije loše za Europu. Važno je da biznis po starom – da se socijaldemokrati i pučani dogovore – više nije moguć. Europa treba promjene i pod pritiskom populizma i ekstremizma i ove proeuropske stranke se počinju mijenjati.