Psihijatrijska vještakinja o sve češćim slučajevima svireposti nad životinjama

Dr. Elizabeta Dadić-Hero: Zlostavljači životinja su zapravo kukavice

Fiore Vežnaver

Djeca provode sate i dane pred kompjutorom, uz agresivne igre koje veličaju pobjednike. Odrastaju uz agresivnost, iskrivljene moralne vrijednosti. Kada govorimo o ovoj temi, osoba se pritom osjeća jako, moćno, kada su na drugoj strani slabiji 



Hrvatska javnost ostala je zgrožena dvama nedavnim svirepim zlostavljanjima životinja, slučajem u Galižani u kojem su huligani umiljatom psu 90-godišnje vlasnice stavili petarde u usta, pa je morao biti eutanaziran, i stravičnim događajem u Slavonskom Brodu gdje je bolesni ljudski um sačmaricom raznio šapice malom psu mješancu (također je morao biti uspavan). 


  Riječka regija je, srećom, za božićnih i novogodišnjih blagdana bila lišena takvih monstruoznih napada na životinje. Službeni podaci nadležnih institucija pokazuju da su i inače u Primorsko-goranskoj županiji rijetki slučajevi kaznenog procesuiranja zlostavljanja životinja. To može značiti da je riječka regija lišena slučajeva najokrutnijih iživljavanja nad nemoćnim životinjama, ali vjerojatno do nadležnih i ne stižu informacije o svim najgorim slučajevima, ili se ne zna počinitelj, pa se i ne može sankcionirati.



Predsjednica Društva za zaštitu životinja Rijeka Zdenka Jelovčan pozdravlja pooštrenje zakona za zlostavljače životinja.   – Daj Bože što više zakona, nadam se da će se oni i provoditi. Oštriji zakon može pomoći – konstatira Zdenka Jelovčan. Kaže da u pogledu procesuiranja i nema najbolja iskustva, da su oni kao društvo u prošlosti bili svjedoci u nekoliko postupaka, no na kraju od toga nije bilo ništa jer nije bilo dovoljno dokaza protiv zlostavljača, odnosno onih koji su grubo zanemarivali životinje. Prisjeća se, uz ostalo, svojedobnog slučaja na Praputnjaku, držanja pasa u stravičnim uvjetima, u bačvama: slučaj su, kaže, prijavili, ali ga je »pojela« zastara. Posljednji drastičan slučaj zanemarivanja životinje, što graniči sa zlostavljanjem, jest onaj s konjem na Zoretićima što je uginuo od komplikacija nakon ozljeda. Nema informacija da je taj proces na sudu zaključen, a vlasnik konja sankcioniran.   – Prijavljujemo slučajeve zlostavljanja kada znamo tko je to učinio – pojašnjava Jelovčan. Objašnjavajući što mogu učiniti kada imaju informaciju da određena osoba zlostavlja životinju, navodi da najprije šalju dopis, upozorenje zlostavljaču. Slijedi prijava veterinarskoj inspekciji, a slučaj mogu prijaviti i državnom odvjetništvu, odnosno policiji.   – Osviještenost ljudi je sada veća nego prije, ljudi zovu, prijavljuju zlostavljanja. No, nisam sigurna da je zlostavljanja manje, a i da je okrutnost manja – kaže Jelovčan. – To vam rade i mlađi i stariji. No, ima plemenitih ljudi, bez njih ne bismo ni opstali. Sretna udomljenja su ono što nas drži. Moja poruka je: nismo sami na ovom svijetu, poštujmo životinje, pusti da životinja živi svoj život!




  U prva dva tjedna ove godine PU primorsko-goranska nije zaprimila ni jednu prijavu o prekršajnom ili kaznenom djelu na štetu životinja. Tijekom cijele prošle godine PU primorsko-goranska evidentirala je jedno kazneno djelo mučenja životinja. Riječ je o slučaju na području Policijske postaje Mali Lošinj, a nepoznati počinitelj je puškom ranio mačku. Prema podacima riječkog Općinskog državnog odvjetništva, u 2012. godini nisu zaprimili ni jednu prijavu zbog tog kaznenog djela. Podaci pak riječkog Općinskog suda govore da se u četiri godine, od 2009. do 2012. godine, nije vodio ni jedan sudski postupak zbog mučenja životinja. Jedini slučaj je onaj za koji je baš ovih dana održano pripremno ročište u riječkom Općinskom sudu (vrhunac tog slučaja jest da je riječki sadist optužen da je tjerao nevjenčanu suprugu da na kraju jede pseće meso). 


  Za komentar činjenice da je, barem po izvješćivanju u medijima, riječka regija manje od nekih drugih krajeva zastupljena po okrutnim iživljavanjima nad životinjama, zamolili smo riječku psihijatrijsku vještakinju dr. Elizabetu Dadić-Hero.  

Senzibilizirana regija


– Ova regija je dosta senzibilizirana po tom pitanju. Uz građane, to je i zasluga udruga koje se bave zaštitom životinja. S druge strane, za neke događaje se vjerojatno i ne zna – konstatira dr. Dadić-Hero. 


  – Zlostavljači životinja su najčešće adolescenti, s poremećajem u ponašanju. Delinkventno ponašanje kasnije prelazi u poremećaj ličnosti – objašnjava psihijatrijska vještakinja. I neke narodne izreke, poput »prvi mačići se bacaju u vodu«, potpomažu agresivna razmišljanja. No, ovakav fenomen ne može biti izoliran od stanja u društvu. Djeca provode sate i dane pred kompjutorom, uz agresivne igre koje veličaju pobjednike. Odrastaju uz agresivnost, iskrivljene moralne vrijednosti. Kada govorimo o ovoj temi, osoba se pritom osjeća jako, moćno, kada su na drugoj strani slabiji. Nemoćnu životinju se može ubiti, mučiti, zlostavljač se može pokazati jakim, a zapravo je nesiguran i kukavica. Društvo reagira kada se nešto dogodi, a cjelokupna prevencija nije intenzivna i usmjerena prema adolescentima. 


  Mnogim adolescentima nije lako, neki nemaju novca ni za marendu, dok se s druge strane stalno govori o izvrsnosti. Njima je teško zadovoljiti sve te zahtjeve društva, roditelja i samoga sebe. A ako sam prosječan, što većina jest, nemam što očekivati od života i uspjeha. Takva je, u biti, poruka koju društvo odašilje adolescentima. Mislim da se stav društva mora mijenjati: izvrsne poticati, ali i uspjesi na razini dobroga su također uspjesi, i to se mora naglasiti – podvlači dr. Dadić-Hero.  

Osjećaj zgroženosti


Čini li vam se da je danas više zlostavljanja životinja nego nekad?  – Nadam se da je podjednako. No, možda je brutalnije nego prije. Opasnost je hoće li takvi adolescenti zlostavljači biti takvi i kada odrastu.   Ima li izvješćivanje medija o zlostavljanjima pozitivan učinak, ili pak može potaknuti i dati ideje nekima da učine tako nešto?  – Kod većine ljudi to izaziva osjećaj zgroženosti, dok kod manjine može utjecati na njihovu maštu da učine slično. Mislim da kroz obrazovni sustav trebamo poticati dobro ponašanje. Treba senzibilizirati društvo na ono što je dobro. Inače preporučujem držanje životinje u terapijske svrhe, pogotovo ako je riječ o nekome tko je osamljen. Praksa je pokazala da se bilježe značajni rezultati u poboljšanju psihološkog stanja. 


U riječkoj regiji je prije šest godina dosta prašine podigao slučaj kada je sudac riječkog Općinskog suda Velimir Radošević za šetnje u ličkom polju hicem iz pištolja u glavu usmrtio dobroćudnog labradora. Jedina posljedica za suca je na kraju bila da je degradiran, premješten iz Kaznenog odjela u Ovršni odjel. Ocijenjeno je da je povrijedio kodeks sudačke etike, ali da ostaje sudac.   U to vrijeme ubijanje životinje bez opravdanog razloga nije bilo kazneno djelo, pa i nije mogao za to odgovarati. Danas, s pooštrenim kaznenim zakonom, posljedice po sučevu karijeru vjerojatno bi bile veće. 


 Neki znaju reći: tko je agresivan prema životinji, lako da će takav biti i prema čovjeku…  – Tko uživa u svojoj agresiji i patnji životinja, slabijeg bića, može uživati i u takvom odnosu prema ljudima. Ali, vjerojatno to nije tako brutalno.   Koliko je važna obitelj u razvijanju zdravog pogleda na životinje?  – Obitelj je mjesto gdje odrastamo, prihvaćamo društvene norme, obitelj je bitna. No, oko vas se nalazi sustav obrazovanja, mediji i drugo, gdje dobivamo i drukčije informacije. Želja da pripadam nekome – po obrascu bolje i lošoj grupi, nego da sam sam – upravo ta povodljivost u adolescenciji, želja za pripadanjem grupi, može rezultirati krivim odlukama o kojima se nije previše razmišljalo. Obitelj je danas opterećena egzistencijalnim problemima, ne može sama odgajati djecu jer je naglašen utjecaj vremena i prilika u kojima živimo. Zlostavljanju životinja sklonija je mlađa populacija, no ima i odraslih, a kod njih je to odraz psihopatije. Vjerojatno je da je odrasli zlostavljač i ranije iskazivao devijantno ponašanje.  

Više smo se družili


Danas je, čini se, više agresivnih naboja u djece…


  – Da. Nekad je bilo više igre i druženja. Danas su prisutne individualne igre, uz računalo. Djeca sve manje znaju dijeliti. Starije generacije su se odgajale uz Crvenkapicu ui poruke: budi dobar, budi pošten. Vrijede li danas poruke iz dječjih bajki? Ne potičemo kod djece osjećaj da je dobro davati, da ne moraju biti izvrsni. Tko pretrči 100 metara blizu deset sekundi je izvrstan, no tko napravi upola dobar rezultat, a ima problema s kičmom, također je izvrstan. Dobro je dignuti letvicu, no ponekad se previše diže. 


 Može li zlostavljanje životinja nekom djetetu biti svojevrsna kompenzacija jer roditelji nemaju novca da mu, recimo, kupe računalo?  – Ne mislim da se može povezati s materijalnom situacijom. To je stvar osobnosti, ono što je dijete naučilo u obitelji, upilo iz društva. Nadam se da ćemo senzibilizirati društvo za dobar odnos prema životinjama, kao i prema ljudima. Kroz odnos prema životinjama može se zrcaliti i stanje u društvu – zaključila je dr. Elizabeta Dadić–Hero.