Život s dijalizom

Nevjerojatni Ivan Klasnić: Dovoljno sam lud da se vratim profesionalnom nogometu

Marko Cvijanović

PETNAEST SATI TJEDNO NA DIJALIZI... / snimio M. CVIJANOVIĆ

PETNAEST SATI TJEDNO NA DIJALIZI... / snimio M. CVIJANOVIĆ

Bubreg koji mi je donirao otac Ivan otkazao je poslušnost, transplantacija je opet spasonosno rješenje. Samo… Ovaj put više ne može biti donor nitko iz moje obitelji. Imam samo 30 posto izgleda dobiti novi bubreg koji će biti kompatibilan i koji tijelo neće odbaciti. Zdravlje je najbitnije, ali ja sam dovoljno lud da još jednom probam vratiti se nogometu – kaže Klasnić



 Dvije vrlo slične fotografije jedna do druge. Nastale u razmaku od deset godina. Sasvim dovoljno da se vide neke »neznatne« promjene. Na frizurama i licima. U nekih je nešto manje vlasi i nešto više bora. Ne mijenja se i neće se mijenjati jedino odnos dvojice prijatelja, koji se možda više ne sreću tako često kao nekad, ali su uvijek tu jedan za drugoga. U dobru i u zlu.


Odnos u kojemu nema i nikad nije bilo ni ograda, ni zagrada. Spontan i otvoren do srži. Odnos koji je odavno prerastao poslovne okvire pa nekome možda i zasmeta pretjerana osobnost u ovim rečenicama…


Što god, te hladne zime 2007. godine susret se dogodio u Bremenu poslije prve, neuspjele transplantacije bubrega koji je Ivanu Klasniću donirala majka Šima. Ivan je i tada zračio nevjerojatnom snagom i pozitivnom energijom. Nikad i nije znao drukčije. Koliko god mu bilo teško suočiti se s činjenicom da je operacija bila uzaludna, a da je u značajnoj mjeri promijenila život i njemu i mami. Nije se predavao. Jednostavno nije takav. On nikad nije znao odustati. Tijekom jednog od noćnih razgovora te bremenske veljače 2007. ovako je rekao:




– Posložio sam glavu. Shvatio sam da moram ići naprijed. Uvijek sam bio borac, na terenu i izvan njega, tako će biti i ubuduće. Ne želim da me unaprijed otpisuju, žilav sam ja, ako ima Boga jednoga dana ću se vratiti. To ne bih bio ja kada bih tvrdio suprotno.


Ostalo je povijest. Druga je transplantacija bila uspješna, Ivan Klasnić je s bubregom oca Ivana opet zaigrao nogomet. Na vrhunskoj razini. Rušio rekorde i predrasude. Oduševljavao ljubitelje najvažnije sporedne stvari u Hrvatskoj, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj… Svijet se divio velikom igraču i čovjeku, koji je potvrdio da su čuda ipak moguća.


Dakle, deset godina poslije fotografije što je nastala u predvorju bremenskoga restorana »Osteria« u vlasništvu simpatičnoga i temperamentnoga Savija iz Genove, pred objektivima su se opet našli isti »pozeri«. Ovaj put u predvorju male sale spektakularne, tek otvorene hamburške Filharmonije. Tema razgovora je, na žalost, opet ista. Ivan čeka novu transplantaciju bubrega. Situacija je opet vrlo ozbiljna.


– Koja je razlika u odnosu na moju situaciju prije deset godina? U tome što sad moram triput tjedno ići na dijalizu… Tada nisam morao. Na jednom od redovnih pregleda moj liječnik nefrolog rekao mi je da bubreg više ne radi kako treba. Nisam dramatizirao ni prije deset godina, ne dramatiziram ni danas. Pomirio sam se s tim, znam da je u ovom trenutku to jedina opcija i tako se ponašam. Ja i onda, kad me čekala prva, odnosno druga transplantacija, nisam želio dramatizirati i dodatno se opterećivati ishodom. Naravno da mi je bilo teško kad je tijelo odbacilo majčin bubreg, ali znao sam da moram biti jak i ići naprijed.



Tako je i sada. Nisam tip koji će kukati i plakati. Pozitivan sam u svakom trenutku i vjerujem da će opet sve biti u redu. Na žalost, donirani organi imaju svoj vijek trajanja. Bubreg koji mi je donirao otac Ivan otkazao je poslušnost, transplantacija je opet spasonosno rješenje. Samo… Ovaj put više ne može biti donor nitko iz moje obitelji. Tijelo je, naime, razvilo antitijela. U suprotnom bi donor bio brat Josip, koji je bio jako tužan zbog činjenice da mi ne može pomoći.



Na zidu do ulaznih vrata Ivanova hamburškoga doma ispisana je misao Marka Twaina: Daj svakom danu priliku da bude najljepši dan tvoga života! Ivan se bez daljnjega pridržava, on doista čini sve da bi svaki dan proveo na najljepši mogući način. Pritom mu je obitelj uvijek na prvom mjestu. Tatina mezimica Fabiana Collien je, naravno, ispred svih.


– Ona je smisao moga života i postojanja, svo svoje slobodno vrijeme, koliko je to moguće, provodim s Fabianom. Uživam je gledati kako raste, kako se razvija u pravu djevojku. Idemo zajedno u kino, na plivanje, glupiramo se po kući… Imamo sjajan odnos, odlično se razumijemo, vjerujem da će tako uvijek biti.


U utorak su tata Ivan i mama Šima priredili pravu malu gozbu.


– Joooj, sline mi idu, ali u korizmi sam, ne jedem meso i slatko. Nije lako odoljeti delicijama, gledati onu sarmu i hladetinu, ali… Izdržat ću, moram, nema mi druge, ha, ha, ha… Eh, da je bio moj brat Josip, on bi to sve počistio bez problema, ha, ha, ha… Uvijek se volim javiti roditeljima, općenito volim kad smo svi na okupu, kada se prisjećamo našega djetinjstva. Mama i tata su puno napravili za mene, nikad im se neću moći odužiti, najmanje što mogu je uvijek biti uz njih kada me trebaju. Na mene će uvijek moći računati, to sigurno.


Carpe Diem na Ivanov način. I Mark Twain bi pozavidio, zar ne?



Na čekanju


Na Ivanovu žalost, na transplantacijskoj listi u Njemačkoj prezime Klasnić je pri dnu…


– Mlad sam, transplantacija se u mom slučaju ne smatra hitnom i nema mi druge nego čekati…


U međuvremenu se još uvijek svakodnevno javljaju ljudi koji su voljni postati donatori.


– Ne mogu opisati kako sam ostao ganut kad sam vidio koliko ima velikodušnih ljudi koji su za nekoga kojega i ne poznaju spremni napraviti tako veliku stvar. Javilo mi se preko stotinu ljudi i to iz raznih krajeva, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Srbije… Bili su spremni odmah ići na pregled da bi vidjeli jesu li kompatibilni donori i odmah su mi željeli darovati bubreg. To su velike stvari, jer… Postoji li išta humanije od činjenice da je netko spreman svome tijelu uzeti organ i darovati ga drugoj osobi? Procedura se, međutim, mora poštovati. Danas nije tako jednostavno niti donirati bubreg. Pogotovo u Njemačkoj. Čak i da dobrovoljni darivatelj bude kompatibilan, mora izaći pred posebnu komisiju koja na kraju odlučuje može li uopće doći do transplantacije ili ne. Najjednostavnije je ako je u pitanju bliži rod ili prijatelj. Pritom se mora poklopiti da su nam iste krvne grupe, da se u mom organizmu ne razvijaju antitijela.


Spas možda pronađe u Hrvatskoj.


– Uskoro odlazim u Zagreb na dva tjedna, kod profesora Knoteka, vrsnoga nefrologa. Postoji mogućnost da se prebacim na hrvatsku listu čekanja na transplantaciju. Stručnjaci su, prema svim parametrima, utvrdili da imam samo 30 posto izgleda dobiti novi bubreg koji će biti kompatibilan i koji tijelo neće odbaciti. Vjerujem hrvatskim liječnicima, Hrvatska je poznata po transplantacijskoj medicini, ne samo u Europi, nego i u svijetu. U svakom slučaju u Hrvatskoj se bubreg prije dobije nego u Njemačkoj. Dok budem čekao, moram ići na dijalizu. To je tako.



Nije bilo lako u početku, ali navikao sam… Odlazim ponedjeljkom, srijedom i petkom. Što ranije ujutro, već oko 7. Da mi ne oduzme puno vremena, jer tamo provedem pet sati. Izdržim, moram. Uglavnom nastojim spavati dok ne bude gotovo. Nije baš tako strašno. Uostalom, vikendom sam slobodan, utorkom i četvrtkom također. Dakle, živim sasvim jednim normalnim životom. Znam da se to nekima ne čini tako, ali između dijaliza ja stvarno živim kao i do sada.


Kavez


O tome će najviše otkriti večernji sati minuloga ponedjeljka. Mjesto radnje? Nogometne hale nasuprot »Jump house parka«. Vrijeme radnje? Devetnaest sati. I tako već tri godine. Ponedjeljak je rezerviran za – nogomet! Umjetna trava i »kavez«, u polju četiri igrača i vratar, a na okupu staro društvo. Između ostalih i neka znana imena njemačkoga nogometa, dugogodišnji vrsni strijelac HSV-a i bosansko-hercegovački reprezentativac Sergej Barbarez, bivši trener HSV-a Michael Oenning, nekadašnji fizioterapeut HSV-a Uwe Eplinius, ali i »obična raja«, Ivanov brat Josip, Jakov, »Jopa«, Sven, Edo, Njegoš… »Birali« su se Klasnić i Barbarez. Ispalo je da je Sergejev odabir bio bolji. Iako… Ivan nije birao suigrače po znanju, nego po duši. U sat i pol vremena odigrano je šest partija »do 10«, na kraju je rezultat bio 4:2 u partijama u korist Barbareza… One u kojima je slavila Sergejeva momčad uglavnom nisu bile tijesne. Ivan je po običaju bio jedan od najboljih, uvijek gladan golova i pobjeda. A neki su golovi doista bili spektakularni… Voleji lijevom i desnom, špicoke »od šponde«, pete…



– Ostalo je nešto od onog Killera, jel’ tako, ha, ha, ha… Što bi tek bilo da imam malo bolje suigrače, ali velike pohvale nekima, pogotovo novinaru, ha, ha, ha… Da ne kažu Švabe kako hrvatski novinari nemaju pojma igrati nogomet.


U duelima se nije štedjelo, neki su čak nosili i kostobrane, sve je prštilo od ritma i startova. A Ivan je bio silno nervozan. Čovjek jednostavno nije navikao gubiti.


– Ljudi, ne možemo tako puštati igrača. I loše se mijenjamo, ili su na terenu četvorica napadača ili četvorica stopera. Pa kako da dobijemo partiju? – korio je Klasnić suigrače, koji su se pred kraj termina trgli. Možda je prijelomni trenutak bio kad je na gol stao Ivanov brat Josip, koji je među vratnicama zamijenio mlađahna rođaka Jakova, vidno prestrašena uslijed »debitantskoga« nastupa. »Zakon braće Klasnić« urodio je plodom pa konačni »score« ipak nije bio tako poražavajući.


Bijeli dres


– Kažete da se nismo ravnomjerno podijelili? Ma… Nisu oni bolji od nas, nego smo mi bili kilavi. Čast izuzecima… Drugi put me ne interesiraju nikakvi izgovori, moramo pobjeđivati – rezolutan je bio Ivan, koji se ne odriče sporta ni u danima dijalize. Dapače. U ponedjeljak je igrao nogomet, u srijedu je kod kuće u svojoj teretani vozio bicikl, radio trbušnjake…



– Nastojim barem svaki drugi dan trenirati, preznojiti se, da mi se voda ne skuplja u organizmu, ali… Trenirao bih i da ne moram na dijalizu, ne želim k’o neki moji bivši suigrači poslije tridesetpete dobiti trbuh. Želim biti u formi, jer…


Taman je stiglo pitanje na temu novih životnih ciljeva i iskušenja. U tom je trenutku zastao, a pogled mu nakratko odlutao u daljinu… I onda je misao što je čučala u njemu prešla preko usana.


– Tko zna, možda se opet vratim profesionalnom nogometu! Prije deset godina imao sam cilj i mnogi su govorili da ga je nemoguće ostvariti, a ja sam ipak uspio. Kako se ono kaže, nikad ne reci nikad. Michael Oenning, koji je s nama igrao u ponedjeljak, trener je mađarskoga prvoligaša »Vasasa« i moli me već mjesecima da dođem, da odigram jednu sezonu u njegovoj momčadi. Bacio mi je bubu u uho, ha, ha, ha… Zdravlje je najbitnije, svjestan sam toga, ali ja sam dovoljno lud da još jednom probam, jel’ tako?


Od ponedjeljka je u Ivanovom ormaru i najnoviji plavi dres »Rijeke«. Ovaj put da bi buba u uho možda ušla čelnicima riječkoga prvoligaša. Nikad se ne zna, jel’ tako? Kod Ivana Klasnića pogotovo.