In memoriam

U Rijeci u 85. godini života preminuo legendarni kapetan “Rijeke” Marko Pavković

Edi Prodan

ČETIRI RIJEČKA ASA – Miroslav Blažević, Enzo Zadel, Marko Pavković i Stojan Osojnak / arhiva NL

ČETIRI RIJEČKA ASA – Miroslav Blažević, Enzo Zadel, Marko Pavković i Stojan Osojnak / arhiva NL

Marko Pavković je jedan od rijetkih nogometaša koji su ostvarili ozbiljnu poslovnu karijeru. Bio je jedan od ključnih ljudi u restrukturiranju PTT centra Rijeka, direktor Elektrotehničke škole, politički uglednik



 Sve je tako idilično izgledalo ne tako davnog 11. lipnja 2015. godine. Na tradicionalnoj proslavi rođendana Stojana Osojnaka, tada 92. u nizu, u restoranu »Sportsko« u Mošćeničkoj Dragi. Legende »Rijeke« okupljene na fešti jednog od njih, velikog Stojana. Ne dakakao mladi, ali svakako nasmijani, razdragani na kraju čak raspjevani pa i rasplesani.


Među njima i veliki kapetan Rijeke s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, Marko Pavković. Čovjek pod čijim je vodstvom Rijeka ušla u tadašnju prvu ligu. Krupan, iskren, vedar, mada i nekako tradicionalno ozbiljan. Zapravo, potpuna suprotnost vječno razigranom Enzu Zadelu, umjetnički zanesenom Mili Tomljenoviću ili nevjerojatnom šarmeru Ćiri Blaževiću. A baš kao i na nogometnim travnjacima, svi su se oni i u životu idealno nadopunjavali. Svaki na nekoj svojoj životnoj poziciji, u sjećanjima i prisjećanjima koja su mlađem dijelu rođendanske ekipe djelovala poput uranjanja u istinski vremenski stroj.


Na žalost, nije prošlo mnogo vremena od te lijepe večeri, ili možda svima nama radno aktivnima život brže prolazi, i krenulo je po zlu. Najprije, već te jeseni, u listopadu, odlazi Ćućo Grabovac, maestralni fotoreporter, neizbježni pratitelj niza generacija riječkog nogometa. A godinu dana kasnije, skoro u dan nakon Ćuće umire i velika, monumentalna legenda Stojan Osojnak. I sada, za ovih orkanskih, siječanjskih bura s početka 2017. godine staje i srce Marka Pavkovića.




I ma kako okretali priču, Pavković je sasvim sigurno jedan od nogometaša, ne samo riječkih, koji su ostvarili najozbiljniju poslovnu karijeru. Nakon nogometa bio je čovjek od značajnog ugleda u gospodarstvu, primjerice jedan od ključnih ljudi u restrukturiranju PTT centra Rijeka pa direktor Elektrotehničke škole, politički uglednik. Nakon umirovljenja ostao je aktivan u društvenom životu, posebno u okviru antifašističkih udruga pa tako i kao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije. Silno zaljubljen u Rijeku, s mnogo je nadahnuća održao govor na »okrugloj« šezdesetoj obljenici izgradnje mosta preko Rječine, koji je 1947. godine nanovo spojio umjetno razdvojeni grad.


– Bio je divan čovjek, kapetan Rijeke kad se borila za ulazak u prvu ligu, prijatelj i veliki suigrač. Posebni uzor nama mlađima koji smo tek ulazili u nogomet. Jako mi je teško jer nekako nam nije sklono vrijeme, najprije Stojan, sada i Marko – tužno je sročio nekoliko rečenica uvijek emocionalni Enzo Zadel.


Odlaze. Prebrzo. A njihova najveća sportska ljubav sigurno kroči prema svojoj prvoj tituli državnog prvaka. Iako je razlog silno tužan, neka i on bude jedan od zaloga, poticaja da se na proljetnom putu do titule ne posustane ili zapne. Svakako, i Marko Pavković baš to zaslužuje, da mu se ostvari jedna od najvećih, na žalost ne i doživljenih želja. Velika današnja Rijeka na taj će način napisati najljepšu posvetu svojim temeljima, ljudima koji su za nju živjeli.