RIJEKA Nogometaši Rijeke na prisilnom su odmoru zasad do sutra, no pravo je pitanje hoće li sportske i trenažne aktivnosti početkom tjedna biti nastavljene na Rujevici. Mjere su podignute na višu razinu, ali opreza nikad dosta, blizina Italije i Istre kao najugroženijeg hrvatskog područja traže dodatnu, pojačanu budnost. Aktivnost u sportskim objektima pa tako i na Rujevici zamrla je gotovo u svim segmentima kao što je to bilo u vremenima ranih devedesetih na mnogim stadionima diljem Hrvatske. Svojevremeno rat i sada koronavirus, osim za građane, najveći su izazovi i hrvatskih sportaša i sportskih djelatnika u posljednja tri desetljeća.

Rijeka je devedesetih, posebno prvog ratnog prvenstva 1992. zbog granatiranja i neposredne ratne opasnosti igrala primjerice s Dubrovnikom u Metkoviću, sa Šibenikom na Poljudu i Solinu, Cibalijom u Požegi… Sa Zadranima je jedna prvenstvena utakmica odigrana u Solinu, jedna u Stobreču. S Osijekom u vrijeme najžešće agresije u Donjem Miholjcu.

– U ono vrijeme bilo je za očekivati da profesionalci ne stanu, da u svakom trenutku budu spremni za odigravanje utakmica – kaže Zvjezdan Radin, uz Marijana Jantoljaka najdužeg stažom, jedan od »ratnih« trenera Rijeke čije su boje tih godina primjerice branili Scoria, Romić, Žganjer, Rubčić, Pavličić, Brajković, Ban, Mladenović, Živković, Škerjanc… i brojni drugi.

Izbjegavanje psihoze

– Okruženje je bilo takvo da je ljude trebalo malo na neki način zainteresirati za sport i druženje. Sve da se izbjegne ta psihoza koja je trajala u vrijeme rata. Nije bilo jednostavno doći na utakmicu, tražile su se sve mogućnosti… Najopasniji trenutak? Zasigurno jedno gostovanje u Zadru na koje smo morali i trajektom. U jednom trenutku morali smo i zastati jer Zadar je bio napadnut i bombardiran. Nije bilo lako, ali nismo se dali, željeli smo na jedan svoj način dati svoj doprinos u teškim trenucima. No, ljudi su nas gdje god smo dolazili primali više sa srcem nego nekim komoditetom. A utakmice su bile prave sportske, vladao je jedan poseban duh – prisjeća se nekadašnji Rijekin kapetan.

Bilo je i primjera s »druge« strane.

– Čelik je primjerice gostovao po Istri, izbjegli su iz Bosne. Došli su nam kasnije Hasančić, Bradarić, Brkić i Hodžić. Željeli smo mi njima pomoći. Na sve se načine gledalo da se održi liga koja bi koliko-toliko skrenula pažnju s rata – dodaje Radin.

Odvojeno i u grupama

No, to je bila sudbina onog vremena, sada se niti ne igra. I pitanje je kada će, hoće li se prvenstvo uopće završiti. Protivnika i agresora onda se znalo, sada je još puno podmukliji, a ugroženi su svi.

– Mi u Školi smo zatvorili treninge dva tjedna pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Moramo se prilagoditi situaciji, djeca su dobila programe po kojima donekle mogu raditi doma. To je više za održavanje nekog kontinuiteta. A vidjet ćemo što će biti s prvom momčadi, hoće li raditi odvojeno i u grupama. Neke mjere već su poduzete, prije svega u higijenskom smislu. Kako drugi, tako i mi. Pratimo i krademo informacije i ideje. No, ovo je sasvim drugi izazov i opasnost za sve. Puno ovisi o svakom individualcu, ali moramo se čuvati – kaže Radin koji u Školi nogometa radi pojedinačno s igračima. I to više na nekim detaljima kao što su udarci glavom i ponavljanje tehnike.

– Inače nam je gore ugodno i dobro. Često je tu i Rade Ljepojević. Proljetni rezultati Rijeke? Drago mi je što je Simon Rožman pružio veću priliku našim mladim igračima. Možda je to trebalo i ranije učiniti. Recimo u vrijeme kad se znalo da ne možemo niti gore niti dolje, kad nismo mogli biti niti prvi niti treći. Rožman ima tu hrabrosti i tu mu treba čestitati. Bez obzira što u isto vrijeme juri rezultat. A njega jure svi treneri. Posebno u ovoj situaciji kad je bitna Europa, promocija i novac. Može se i obraniti Kup, samo se nadam da ova situacija neće poremetiti događanja.