Foto: Darko Jelinek
Kad mene netko pita – tko će te zamijeniti, kažem im – nitko. Ne zato što sam nezamjenjiva, već nikome nije stalo. Da je nekome bilo stalo da se moja osoba nadomjesti nekom drugom na tom poslu, onda bi mi bili dali nekog mlađeg prije koju godinu u ruke da ga za to pripremim
Za nju kažu da je najprepoznatljivije lice redakcije kulture HRT-a i imaju pravo. No, i važnijim se autoru ovog teksta čini da je Lina Kežić jedna od onih novinarki koju se voljelo gledati i slušati jer joj se, jednostavno, vjerovalo. Profesionalna, odmjerena, puna respekta kako prema postulatima televizijskog posla tako i prema gledateljima. Zato je žal što nakon 42 godina silazi s ekrana velik. Žal je jer vremena su danas neka druga…
Hrvatska radiotelevizija, gledatelji koji vole kulturu, bez sumnje su na gubitku zbog Vašeg odlaska u mirovinu. Ali, čini mi se da je kultura, da su galerije, muzeji, kazališta na dobitku, jer su dobili predanu gledateljicu, slušateljicu. Ima vas, vidim, posvuda i konačno možete uživati u kulturnim događanjima iz jedne ležernije perspektive.
– Još je malo prerano za to, još uvijek se lovim da dok gledam predstavu, na primjer »Sjećanje šume«, biram inserte koji će u prilog. Ali, nadam se da ću se toga osloboditi. Jer, pohađala sam kulturna događanja i prije nego sam počele raditi, baš kao i za vrijeme rada, pa ću tako i nastaviti dok god budem imala interesa.
Otkrili ste u ovo malo mirovine i čari turskih telenovela.
– Priznajem, gledala sam tursku seriju s mamom i svekrvom, ne bilo koju već ovu »Bit ćeš moja« s prelijepim turskim glumcima. To je stvarno ugoda za oko. Lijepo oni to rade. Eksterijeri, interijeri, lijepi glumci, a bilo je i vrlo pametnih, iskričavih dijaloga. Nije da ću sad gledati bilo što, ali ovo me privuklo, priznajem.. Bio je to odmor za oči.
Pohađali jeste, ali ipak je sada to malo drugačija perspektiva, nakon svih ovih godina radnoga staža. Zanimljiv mi je podatak da ste duže bili na HRT-u, nego što ste u braku!
– Da, tako je nekako. Da sam ostala raditi, 1. svibnja bi bilo 42 godine rada.
Ovako ste otkrili da tramvaji imaju kontrolore, dobili nova zaduženja glede čuvanja krasnih unučica…
– Život kao takav! Zanimljivo mi je kretati se Zagrebom tramvajem, kako dugo nisam. Nije to loše. Svakakvog se svijeta i stvari vidi, zgrada i grafita kad hodaš, a ne kad se voziš u kombiju.
Susret s Catherine Denevue
Ima divan grafit u Draškovićevoj ulici koji kaže »nisu svi za sve«. Spominjem ga, jer se spominjem da ste jednom prilikom kazali kako se u televizijskom poslu želi stvoriti dojam da su svi za sve i da svi mogu sve. Jesu li svi za sve, pogotovo kad govorimo o televiziji, kulturi, novinarstvu?
– Ma, naravno da nisu. Davnih dana u redakciji, dok su urednice bile Daša Bradičić i Neda Ritz, pa prije njih Milan Rakovac i mnogi drugi, znalo se čime se počinjalo. Počinjalo se kulturom u udruženom radu i amaterskim društvima za neke manje elitne emisije, pa se usmjeravalo ljude prema nekom sektoru koji je njima zanimljiv. Usmjeravalo se prema afinitetima, prema potrebi redakcije i programa, prema obrazovanju. U toj redakciji kulture mi smo svi nekada bili s Filozofskog fakulteta.
To čovjeku daje neka znanja koja su mu dragocjena u prosudbi onog o čemu piše. Ja sam položila nekoliko kolegija kod pokojnoga i nikad prežaljenog profesora Ante Peterlića i naravno da je moj pogled na gledanje filma bio time omeđen. Omeđen, ne ograničen, nego sam imala znanja koja netko tko nije Peterlića slušao nije imao.
Evo razgovaramo nakon što ste bili na dodjeli Nagrade Anđelko Novaković najboljem mladom pjesniku. Znam da je i u vas dara za pjesništvo. Znam da pišete od petog razreda osnovne škole.
– Baš tako. Bio je tad Dječji kutić u Slobodnoj Dalmaciji. Strašno sam puno pisala, objavljivala, imali smo jako aktivne nastavnike koji su vodili literarne grupe i svuda naše radove slali. No, onda je netko došao mom ocu i materi u Split i rekao da im ti radovi trebaju da ih pošalju van nekim iseljenicima. Nikad ih nisu vratili.
Ma može i nešto novijeg datuma
– Još se malo pribirem, ali mislim da se hoću uhvatiti toga ozbiljno.
A ja se sjećam da su emisije o filmu onomad bile sastavni dio ne večernjeg programa, već jutarnjeg za mlade!
– Bilo je to baš u obrazovnom programu, Ante Petrelić je objašnjavao što je kadar, što je plan, osnove filma. Bile su i sjajne emisije »3,2,1… kreni« u kojima su se ugošćavala vrhunska imena svjetskog filma. Sjećam se kako sam jednom na stubištu SBF-a (Strojarsko-brodograditeljskog fakulteta, zgrade u kojoj je godinama bila TVZ) srela Catherine Denevue. Gledam je i mislim; jesam li ja ovo luda!? Orsona Wellesa sam vidjela, Claudea Chabrola…
I bilo je to normalno.
– Bilo je skoro pa normalno nakon tog prvotnog šoka da možeš na stepeništu sresti Catherine Denevue.
Nismo ista generacija, ma se i sam rado vraćam unatrag, jer mi se čini da tu gdje jesmo nisu dobra vremena, za kulturu pogotovo.
– Nerado to govorim, jer s obzirom na svoje godine mogu očekivati da će mi netko reći kako govorim protiv mladosti jer sam ostarjela, ali ono što smo mi imali dok smo bili mladi je bilo usađeno poštovanje prema ljudima, autoritetima, znanju i kako to znanje steći. Nije to bilo tako jednostavno kao sad, ali je bilo temeljitije i trajnije. Nedavno mi netko reče kako je danas lako doći do informacija. Da, ali te informacije nitko ne provjerava. Sve što se nađe na internetu, ili Wikipediji se uzima zdravo za gotovo.
Ne možemo raditi svi sve
I nitko te informacije zatim ne stavlja u valjan kontekst.
– Ne povezuje ih. Ne fali informacija, ali fali razmišljanja o njima. Zato je odgovor na vaše pitanje je li nekad bilo bolje; bilo je bolje! Bilo je bolje, jer je bilo temeljitije, suštinskije, jer je bilo nekako sve omotano u neku emociju, ako ćemo pravo.
Na HRT-u ste počeli kao lektorica. Tko je, zapravo, shvatio da ste materijal za pratiti kulturu?
– Ja sam shvatila. To se dogodilo zbog mojih afiniteta. Počela sam u kulturi raditi 80-ih, nakon prve tri, četiri godine lektorskog rada. Paralelni poslovi, lektorski i novinarski, trajali su koju godinu prije nego su me konačno pustili. Našli su neku novu žrtvu za lektorski posao.
Vodili ste, zapravo vodili smo i zajedno na neki način, neke važne bitke za bolji HRT. Spašavali Vijesti iz kulture kad su ih htjeli ukinuti, pa Treći program Hrvatskog radija, a ima vas i među potpisnicima peticije iz 2011. godine kojom se tražilo da se vrati dignitet javnom servisu, javnoj televiziji.
– Danas se ta sintagma javna televizija u potpunosti ispraznila. Više nitko od ovih koji sada vladaju javnom televizijom ne zna što bi to trebalo biti. Davno je krenulo u nekom drugom smjeru. Prvi put su tako izmiješani svi ti sadržaji koji su elementarno od javnog interesa, od znanstvenog, kulturnog, pogotovo obrazovnog programa. Pa svi ti pokušaji da se ukine radijski treći program, ili meni jedan od najstrašnijih pokušaja da se spoje radio i televizija i da svi radimo sve.
A ne možemo raditi svi sve. Na nekoliko primjera pokazalo se da su se ljudi koji su došli s radija na televiziju uspjeli snaći, ali je zato jako puno onih koji su pokušali i nisu uspjeli. Kolege s radija imaju svoj način izražavanja i razmišljanja, oni s televizije imaju drugi način. Ne moraš sve reći, slika je poprilično bitna, trebala bi biti. Promijenilo se štošta ne samo u sadržaju već i u novinarskoj strukturi, u uredničkoj. Nekada su urednici bili stvarno urednici.
Netko će reći da su određivali nešto po političkoj liniji, kao da sada ne određuju. Ali, znalo se da urednici ne mogu biti isto što i voditelji. Toliko je ljudi naprosto otišlo s HRT-a. Prošle godine su trojica izvrsnih snimatelja otišli u mirovinu. Govorili smo tada, kad njih trojica odu, što će onda biti!? Ništa. Nisu ih ni pokušali zamijeniti novim ljudima. Nekada je u dežurstvu bilo 12 snimateljskih ekipa, a sada su četiri. Od toga tri sjede na Vladi i Saboru, a za jednu smo se tukli. I kad mene netko pita – tko će te zamijeniti, kažem im – nitko. Ne zato što sam nezamjenjiva, već nikome nije stalo. Da je nekome bilo stalo da se moja osoba nadomjesti nekom drugom na tom poslu, onda bi mi bili dali nekog mlađeg prije koju godinu u ruke da ga za to pripremim.
A to se nekad radilo.
– To se nekad radilo.
Dobar sadržaj
Ispast će da ste se spasili što odoste, ili, blaže rečeno, da odlazite u pravo vrijeme.
– Baš kažem kako nisam računala na to da će me godina proizvodnje toliko veseliti. Rekao je davno Mladen Stubljar, kada je prvi put odlazio u mirovinu; nesretan sam što sam toliko sretan da idem. Ja sam ljudima koji su došli na moju oproštaljku rekla isto to, s tim da se to dramatično pogoršalo otkada je Stubljar prvi put otišao. Svi su mi krenuli govoriti: »Blago ti se«. Ne! Osjećam energiju, osjećam da bih mogla još raditi. Jutros mi je jedan prijatelj tako rekao, nakon što je odgledao dokumentarac o Viktoru Žmegaču, šteta da ti nisu dali da napraviš seriju o velikim hrvatskim književnicima. Velim mu, da to ikoga zanima, ja bih se za to žrtvovala iako sam rekla ne. Ali, to nikog ne zanima.
Pri tom bi vam vjerojatno kazali da takve uratke nitko ne gleda.
– Mi smo izgubili atribute javne televizije, a nismo stekli, jer nismo ni mogli, atribute komercijalne televizije. Te sadržaje ostavimo onima koji to mogu i žele snimati i gledati. Još ima puno ljudi koji žele gledati ozbiljan program, koji žele gledati dokumentarce o književnicima. Vidim to po reakcijama koje sam dobila na dokumentarac o Žmegaču, a i na sve druge koje sam prije toga radila. Ljudima je stalo gledati dobar sadržaj, pa i onaj »dosadan«.
Na koncu Viktor Žmegač, njegov rad, to zaslužuje. Pače, i još ima svijeta koji takvo što zaslužuje.
– Tu sam zahvalna Renatu Kuniću koji me zamolio da to napravim. A da je pristao na nešto što sam još nudila da ću napraviti, bilo bi još bolje. Ali, Bože moj, nikad se ne zna.
Film »Viktor Žmegač – umijeće pisanja, užitak čitanja« je, ja bih rekao, elegantan. I ne čudi to kad imate iskustva, imate poznanstva, imate rutinu u dobrom smislu riječi.
– To je taman to da sam mogla, da mi ne propadne termin snimanja kad mi je akademik Žmegeč javio da se razbolio, nazvati nekoliko akademika i reći im spašavajte mi termin. To ne ide drugačije nego s godinama iskustva i suradnje.
Tko bi bio sljedeći koji zavrjeđuje film, da ste imali mogućnost?
– Nisam razmišljala o tome. Zna se da je moja velika neostvarena želja, i za jednu izjavu a kamoli za što drugo, Danijel Dragojević, ali apsurdno je uopće razmišljati o tome. On se dosljedno ne da. Još dok je bio na Trećem programu HR stalno sam mu se »prijetila« da ću ga potajno snimati. Ali, koja korist od toga ako ne želi ništa reći.
Friška na Facebooku
Pamti se i film »30 godina studentskog štrajka 1971«. Zapravo, u tim revolucionarnim događanjima i sami ste aktivno sudjelovali.
– Ma, ja sam bila aktivna samo u znatiželji i svijesti da sudjelujem u nečemu što je važno, što je drukčije, što je možda i prijelomno. To je mladenačka svijest koja je nesvijest zapravo. Ali taj polet, ta žustrina, to zajedništvo je bilo stvarno inspirativno.
I s tim vremenskim odmakom, kakvom vam se činila ta 71.?
– Zadnji s kim sam razgovarala u filmu je netko tko je prvi u toj priči, Dražen Budiša. I on koji je najdužu zatvorsku kaznu izdržao, je rekao: »U međuvremenu se toliko toga dogodilo da je to postalo potpuno nevažno.« I ja sam taj osjećaj imala. To je bila 2001. godina. Prošao je slom bivše države, rat, poraće, svašta se izdogađalo. U krajnjoj liniji u trenutku kada sam radila film Dražen i neki drugi ljudi iz HSLS-a bili su u koaliciji s SDP-om. Povijest se kroz tih 30 godina na neki način poigrala sa svima nama. A možda to i nije igra nego naprosto prirodan tijek.
Negdje ste već izrazili skepsu glede današnje mladosti i mogućnosti da i u nje tog poleta ima.
– Mislim da ga nema. Ta Facebook revolucija i to Facebook lamentiranje – inače ja sam friška na Facebooku – ne mislim da je uzaludno gubljenje vremena, jer bar negdje čovjek nešto može reći. Samo se treba dozirati, ne u tome što kažeš, nego koliko vremena na tome provodiš. Ali, više nema komunikacije, više nema razgovara. Tad `71. bila sam brucošica i na fakultetu je ta dvorana 7 bila dupkom puna različitih struja. Ništa nije bilo unisono.
Dolazili smo s različitim pedigreima, ali su to bile konstruktivne rasprave. Imao si što čuti, slagao se ne slagao. Prepametni šezdesetosmaši, pa ljevičari, pa anarhisti, pa desničari odnosno nacionalisti kako ih je titulirala službena politika. Sve su to bili mladi ljudi dvije, tri godine ovamo ili onamo, s idejama u glavi. Ne znam gdje danas mladi razmjenjuju ideje. Jer nema odjeka, nema druge strane pa da imaš osjećaj da do nekoga dopire to što govoriš.
A i nekog pristojnog, kulturnog razgovora je nestalo.
– Toga nema. I svi ovi internetski komentari na tekstove, na izjave, sve je to prešlo u takvu grubost, u takvo bezumlje.
I je li onda kroz godine politika učinila loše kulturi, ili se kultura povukla pred politikom? Ili je, pak, ta čudnovata veza taman toliko jaka da imamo, evo prije neki dan, u HRT-ovoj emisiji bivšeg premijera Ivu Sanadera koji govori o Anti Stamaću, makar ga zadnje vrijeme na malim ekranima viđamo isključivo kad je u sudnici!?
– Zaboravljamo da su Stamać i Sanader zajedno napravili Antologiju hrvatskog ratnog pjesništva i da je Sanader u krajnjoj liniji iz struke. On je doktorirao književnost, a i njih dvojica su bili dobri prijatelji. E sada, pitanje je, može li netko u ovom stadiju svoga sudskog procesa govoriti na javnoj televiziji, pa taman i o nečem posve drugom. To ja ne znam, ali nije potpuno bez veze.
Ajmo mi malo veselije. Evo recimo, kako će te Amosu Ozu kazati da ste otišli u mirovinu kad vas je lijepo prije koju godinu molio da to ne činite?
– Haha. Prije njegova dolaska u Zagreb sam mu rekla da ću otići u mirovinu, pa sam ga poslije u Leipzigu srela pa smo se razgovarali. A šta sad. Ako, daj Bože, dođe još koji put u Zagreb, ići ću ga slušati i pozdraviti, a netko drugi će o tome izvijestiti.
Evo vam se jako razveselio moj kolega fotoreporter, mada mu, baš kao i njegovim kolegama, nije svejedno što odoste u mirovinu. Često ste im znali došapnuti tko je tko na slici s pustih kulturnih događanja.
– Istina je. Zato sam se i zezala prije odlaska, pogotovo s mlađima, pa im govorila: »Što ćete sad kada odem u penziju, kome ćete ‘ekrančić’ staviti pod nos, pa ga pitati tko je ovo«.
Zadnji prilog– in memoriam
Zato zbog mirovine neće patiti Vaš odnos s Jeremyijem Ironsom. Kosa vam ostaje bijela, baš onako kako je kazao da treba biti.
– Jeremy Irons je meni jako drag kao glumac, u krajnjoj liniji kao faca, ali on je mene oduševio uglađenošću,kulturnim ponašanjem, znanjem, svojim razmišljanjem. U Puli, pri prvom našem susretu, razgovarali smo o Proustu.
Da je onda bila moda selfija danas biste imali strašnu kolekciju!
– E da. Imam nešto fotografija i mogla sam presnimiti razne stvari prije nego sam otišla. No, ono što su mi kolege presnimile su moji dragi pokojnici. Ne svi, jer ja sam tih in memoriama napravila jako puno. Stjecaj okolnosti je tako htio da je u trenutku kad sam mislila da sam odradila sve i da se još samo moram razdužiti od raznoraznih aparata, stolica, stolova, ormara, umro Željko Senečić. Moj zadnji prilog u Dnevniku bio je in memoriam.
Bilo su to ipak lijepe 42 godine.
– Apsolutno lijepe. Zahvalna sam stvarno za svaki trenutak, pa čak i one koji nisu bili baš najugodniji. I putovanja, i susreti s ljudima. Kad bih inače upoznala Davida Grossmana, Marija Vargasa Llosu, Josea Saramaga. To je brojka od koje ti se zavrti u glavi, samo iz jednog područja umjetnosti, iz književnosti. Ima tih kaseta, materijala za arhivu. Ponešto sam i zaboravila. Recimo, pronašla sam i dala arhivirati sirovinu prvog hrvatskog nastupa na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Na snimci sve sami pokojnici. Dokument je to.
