Uz podlogu čvrstog, ubitačno preciznog i vrlo agresivnog ritma, čuju se munjeviti gitaristički rifovi, kratke razarajuće gitarističke solaže i pjevanje koje više sliči režanju i mumljanju
Za mnoge poklonike najžešćih vrsta heavy metal zvuka prava »buka« počela je 1983. godine kada je većini rock publike nepoznata kalifornijska heavy metal skupina Metallica objavila svoj debitantski album »Kill ’em All«. Naravno, budući da u HM svijetu često vladaju navijački odnosi prema omiljenim grupama, svakako će biti i onih koji će prednost davati nekim od drugih velikana teškorazarajuće kategorije (Slayer, Megadeth, Antrax…), ali činjenicu da je debi album Metallice bio prekretnica u razvoju teškog rocka neće osporiti niti jedan iskreni ljubitelj bučnog rocka. Upravo stoga – iako će kasnije imati puno boljih te posebno komercijalno uspješnijih albuma – »Kill ’em All« neizostavna je ploča u priči o, uz Zeppeline, nedvojbeno najvećoj grupi heavy metal zvuka i svih njegovih raznih rukavaca.
Oglas za grupu
Temelje grupe postavio je bubnjar Lars Ulrich, tada osamnaestogodišnji tinejdžer čija se obitelj 1980. iz Danske doselila u SAD i od mladog Larsa očekivala da krene stopama svog oca, uspješnog profesionalnog tenisača Torbena Ulricha. Iako Lars dobro igra tenis, puno ga više privlači rock glazba pa je te 1981. bubnjar grupe Diamond Head na britanskoj turneji »The New Vave of British Heavy Metal«. Po povratku u Los Angeles, Lars, pun želje za osnivanjem vlastite grupe, u časopisu »Recycler« objavljuje oglas u kojem traži glazbenike. Javlja se James Hetfield, uspijevaju potom doći i do gitariste Davea Mustaina i bas gitarista Rona Mc Gowneya te snimaju svoju prvu pjesmu, zanimljivu idolopokloničku himnu heavy metal glazbe pod nazivom »Hit the Lights« koju je prije njih izvodila Hetfieldova prethodna skupina Leather Charm. Ta se pjesma pojavila na kompilaciji časopisa »Metal Blade« u lipnju 1982. skrenuvši na njih pažnju, a nizom dobrih koncertnih nastupa dodatno jačaju broj svojih sve vjernijih fanova.
S kako velikim uspjehom su Hetfield, Ulrich i društvo prešli u protekla tri desetljeća put od grupe čiji debi album te 1983. nije ni ušao na top ljestvice pa do svjetskih zvijezda najbolje govore brojke – od albuma »Metallica« (1991.) prodanog samo u SAD-u u 16 milijuna primjeraka imali su pet albuma za redom na broju 1 Billboard ljestvice postavši prva rock grupa kojoj je to uspjelo. Do danas su prodali oko 110 milijuna albuma i osvojili devet Grammy nagrada! Istina, od albuma »St. Anger« (2003.) na kojem nije bilo gitarističkih solaža u svojevrsnoj su krizi. No, krenu li na bilo kakvu turneju uopće ne trebaju sumnjati u to da će im karte biti rasprodane prije no što kažeš – Metallica!
Slatka bol
Besmisao rata
B stranu otvara prvi singl s ovog albuma, pažnje vrijedna »Whiplash« posvećena, kao i »Hit the Lights« životu HM plemena. Uz iskreno priznanje kako im je u prvom planu buka i ispucavanje energije Hetfield i društvo u ovoj su pjesmi stvorili i kultne stihove – »But we’ll never stop, we’ll never quit, ’cause we’re Metallica« (Nikad nećemo stati, nikad nećemo odustati, jer mi smo Metallica) koje su potom na koncertima pjevali uvijek u drugom licu – »But you’ll never stop, you’ll never quit ’cause you’re Metallica« – odajući time priznanje svojoj nadasve vjernoj publici. Druga pjesma B strane je »Phantom Lord« još jedna horror/fantasy tema u kojoj sve pršti od krvavih ratnih sukoba nemilosrdnih vladara, a slična joj je, ali znatno bolja, »No Remorse« koja na zaista dobar način kroz prikaz krajnje surovosti i nemilosrdnosti vojnika prikazuje besmisao rata, a još korak dalje u kvaliteti ide odlična »Seek and Destroy« kojom su od 1982. završavali većinu svojih koncerata i koja na zaista impresivan način obrađuje temu nasilja na gradskim ulicama. Album u tom stilu zatvara »Metal Militia«, još jedna priča o nasilju smještena u izmaštani svijet, ali vrlo stvarna, pogotovo jer je, kao i »No Remorse« očigledno aludirala i na kritiku fašizma i svakog oblika totalitarnih režima.
Rođenje trash metala
S glazbene strane sve su spomenute pjesme čisti teški rock, a to znači da uz podlogu čvrstog, ubitačno preciznog i vrlo agresivnog ritma slušamo munjevite gitarističke rifove, kratke razarajuće gitarističke solaže i pjevanje koje više sliči režanju i mumljanju no klasičnom poimanju pojma pjevanje. No, taj pristup vokalima u skladu je s općom idejom snimljene glazbe pa sve skupa i ima smisla i djeluje kao cjelina, a onima koji vole ovu vrstu glazbe to je nedvojbeno i vrlo dobro, štoviše čak odlično. Naime, album objavljen 25. srpnja 1983. je, unatoč vrlo lošoj početnoj prodaji, do 1999. prodan u respektabilnih 3 milijuna primjeraka! No, još važnija od toga je činjenica da je glazbena kritika već pri pojavi albuma ispravno zaključila kako je »Kill ’em All« istinsko rođenje trash metala, prototip za speed metal i pažnje vrijedan spoj punka i heavy metala.
Nakon ovog obećavajućeg početka Metallica je u godinama što su dolazile dosegla status svjetske rock atrakcije. U svijet rocka ušli su vrlo gnjevno, iskreno izražavajući svoje osjećaje, a po toj količini rebelijanstva i agresivnosti te pogotovo izgledom loših momaka bili su sušta suprotnost tada već poprilično razvijenom pretty boy pop metalu (Deff Leppard, Van Halen, Bon Jovi). No, upravo to privuklo je mase onih slušatelja koji od rocka traže čvrstinu, žestinu i agresivnost, a baš to Metallica je ponudila na svom debi albumu i ne sanjajući da su, na jedan način, spasili teški rock od prevelikog utjecaja popa.
