Sjećanja na rock heroinu Margitu Stefanović

Književnica Lidija Nikolić: Magi je već 97. znala da ostaje samo par godina za nas

Ivana Kocijan

Beogradska književnica u svojoj knjizi »Osećanja. O. Sećanja.« progovara o svojoj prijateljici, klavijaturistici i članici još uvijek kultne rock grupe EKV Margiti Stefanović Magi koja je preminula pred deset godina



RIJEKA - Najneobičnija promocija knjige ikad viđena – intrigantna najava odnosi se na knjigu »Osećanja. O. Sećanja.« srbijanske autorice Lidije Nikolić. Beogradska književnica u toj intimnoj literarnoj ispovijesti progovara o svojoj prijateljici, klavijaturistici i članici još uvijek kultne rock grupe EKV Margiti Stefanović Magi koja je preminula pred deset godina.


Jedinstveno djelo posvećeno jednoj od najvažnijih pojava jugoslavenske/srpske glazbene scene nije napisano kao biografija, barem ne u klasičnom značenju te riječi. »Osećanja. O. Sećanja.« knjiga je o Magi i Lidiji, o njihovom prijateljstvu koje je trajalo više od četrdeset godina i svemu što im je ono donijelo. Riječka promocija knjige, zamišljena kao scenski prikaz u izvedbi same autorice, održat će se u petak na brodu Marini u sklopu programa »Distune vam predstavlja…«. 


  Je li pisanje knjige bila vaša ideja ili vas je netko potaknuo na to? Što vam je bio prvotni motiv?    – Nikad nisam imala namjeru napisati knjigu o Magi, smatrajući da moje dragocjene uspomene, kao jedino čime raspolažem, neće nikoga zanimati u ovom svijetu senzacije, skandala i trača. A onda se netko, tko nije ni pisac ni pismen, odvažio to napraviti. Na promociji te knjige koja je ocijenjena kao »najsramotnije štivo ikad objavljeno na srpskom jeziku« uspjela sam dobiti riječ i uskoro se na internetu pojavila moja beseda pod nazivom »O mrtvima sve najgore«. Oni koji su je pročitali počeli su me poticati da ovjekovječim svoje uspomene, uz opomenu: Ako to ne učinite, jednog će dana s vama nestati i sva ta sjećanja! Nakon ove rečenice, odmah sam počela pisati knjigu… 


Hrvatska promocija knjige »Osećanja. O. Sećanja.« započinje u srijedu u Vinkovcima, a nastavlja se u četvrtak u Zagrebu. Nakon riječke promcije u petak, u subotu će joj moći nazočiti i pulska publika. Ulaz je slobodan.





  Je li vam bilo teže početi pisati knjigu ili privesti je kraju?    – Nakon dvije godine rada na knjizi, vjerovala sam da sam na pragu konačne verzije teksta… Međutim, protekla je još jedna godina, a kraj se nije nazirao… Tada su me prijatelji »prinudili« da prestanem s radom i konačno dam rukopis izdavaču, shvaćajući, kao i ja, da priča o Magi nema kraja…     Što vam je predstavljalo najveći problem tijekom stvaranja knjige?    – Stoički sam podnijela suočavanje s osobnim sjećanjima, uglavnom onima koje smo Magi i ja toliko puta zajedno evocirale tijekom našeg četrdesetogodišnjeg druženja…   

Od salveta do dnevnika


A onda sam nebrojeno puta ustuknula u susretu s Margitinim uspomenama koje su pet godina stajale netaknute u mom podrumu… Pronalazila sam za mene potresna svjedočanstva o prohujalom dobu – od sličica i salveta koje smo skupljale kao male, do pisama koje mi nikad nije poslala i dnevničkih zapisa u kojima mi se obraća, uz napomenu: »Gledam te!« 


  Jeste li možda za Magina života razgovarali s njom o mogućnosti pisanja ovakve, ili neke druge knjige o njezinom životu?    – Davne 1997. godine kada mi je Margita, između dve selidbe, ostavila pored ostalog i svoje dnevnike na čuvanje, rekla je: »Ti ćeš znati što napraviti s ovim, poslije…« Strahujući da mi time najavljuje da je ostalo »još samo par godina za nas«, nisam prihvatila razgovor o tome… Danas znam što mi je htjela time reći…    Koliko se konačni »proizvod«, objavljena knjiga razlikuje od onog što ste prvotno zamislili?    – Prvobitna zamisao bila je da knjiga bude sazdana samo od mojih sjećanja. Međutim, kasnije sam počela dodavati Margitine dnevničke bilješke i pisma, njene crteže i nepoznate fotografije i dokumente… Nerijetko sam već opisane događaje pronalazila zabilježene Margitinom rukom i svoj tekst zamjenjivala njenim. Tijekom pripreme knjige za tisak što je trajalo tri mjeseca, dizajnerica knjige Sanja Polovina je svojim idejama doprinijela tome da obim postane još veći, tako da konačna verzija nije bila ni nalik prvobitnoj zamisli.     Knjiga je nedavno doživjela i drugo izdanje? Je li možda i ono već rasprodano?    – Na sveopću radost, naklada prvog izdanja od tisuću primjeraka rasprodana je za nekoliko mjeseci. Dio drugog izdanja koje je izašlo u travnju izdavačica i urednica Marija Krkač »sačuvala« je prvenstveno za hrvatsko tržište i ono će biti dostupno čitateljima krajem rujna na promocijama u Hrvatskoj, u Vinkovcima, Zagrebu, Rijeci i Puli.     Ima li kakvih izmjena i dodataka u drugom izdanju?    – Sve ilustracije i fotografije čiju je obradu radila Bogdanka Polovina znatno su bolje kvalitete u ovom izdanju, a osim toga, dodano je sedam novih.   

Priča o jednom vremenu


Što se tiče ostalih »dodataka«, pored malobrojnih izmjena u tekstu, knjiga je dopunjena intervjuom Pece Popovića s Margitom Stefanović iz 1990. u novom poglavlju »Legende osamdesetih«, njegovim prikazom moje monodrame nastale po knjizi i bilješkom o piscu. 


   Zbog čega bi čitatelji koji nisu fanovi EKV-a trebali pročitati »Osećanja. O. Sećanja«?    – Ova knjiga se neminovno najavljuje kao knjiga o Magi, iako je ona mnogo više od toga, po mišljenju dosadašnjih čitatelja… To s jedne strane privlači brojnu publiku, a s druge odbija one koji kažu da »tema knjige nije njihov predmet zanimanja«. Međutim, ovo nije samo knjiga o Margiti ili o muzici ili o grupi EKV, namijenjena njihovim obožavateljima. S obzirom na to da obuhvaća vremensko razdoblje od pedeset godina, ona se dotiče brojnih tema i motiva i nadilazi pojedinačnu sudbinu, nudeći čitateljima univerzalna pitanja i sveopća iskustva u kojima se svako može prepoznati… Muke odrastanja, odnosi s roditeljima, ostvareni i neostvareni snovi, lice i naličje uspjeha, sretne i nesretne ljubavi, iskušenja prijateljstva, gubitak voljenih, strah i samoća, bolest i smrt – bile su odrednice Margitinog životnog puta, ali i svakoga od nas.    Po čemu ćete vi najviše pamtiti Magi?    – Po naizgled beznačajnim doživljajima iz ranog djetinjstva koji su ukazivali na bit njenog bića, potvrđujući Wordsworthov stih »dijete je otac čoveka«. Pamtit ću je kao onu bucmastu djevojčicu koju sam neizmjerno voljela, i još više mučila… Jednom, kada sam pretjerala, majka me je istukla tankim zlatnim pojasom koji je od tada Margita svaki put sakrivala čim bi došla k meni da se igramo, samo da ja ne bih bila kažnjena… Šutjela je, trpila i na sve pristajala… Osim na moj prijedlog da ponavlja prvi razred, kako bi sačekala da i ja pođem u školu!    Kada ste i kako odlučili da biste knjigu mogli predstaviti kroz scenski prikaz, monodramu koju sami izvodite?    – Nikad nisam voljela klasične promocije knjiga jer znam da one malo koga stvarno zanimaju. Zato sam i za prethodni roman »Duše divlje i samotne« napravila scenski prikaz kao duodramu koju je Margita čak pet puta gledala. 

  Suze umjesto riječi


Poslednji put izvedena je nakon njene smrti na maloj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, s Aleksandrom Izrailovskim, kao hommage Magi. Znajući koliko joj se sviđao takav način predstavljanja knjige, odlučila sam se da ovoga puta napravim monodramu. 


  Jeste li možda razmišljali povjeriti tu ulogu nekoj profesionalnoj glumici?    – Nisam, iz više razloga… Kao prvo, u ovoj prilici htjela sam uvažiti Margitin stav da sam ja rođena »glumica« koji je tijekom našeg školovanja izražavala najprije u učeničkim leksikonima, a potom u pismima pred moju maturu i prijemni ispit, u kojima me nagovara da upišem Akademiju, što ja nikada nisam ni pokušala… Svakako bi »prava« glumica to uspješnije izvela u profesionalnom smislu, ali s obzirom na to da je tema monodrame bol zbog izgubljenog prijatelja, činilo mi se besmislenim da neko »glumi« ono što ja istinski osjećam.     Gdje ste sve do sada predstavili knjigu?    – Scenski prikaz knjige izveden je premijerno u Studentskom kulturnom centru, a potom je imao nekoliko repriza: u Beogradu, Obrenovcu, Novom Sadu, Užicu, Požegi i Kikindi. Prvi »izlet« izvan Srbije bio je nedavno u Skoplju u Makedoniji. Deseta repriza izvedena je 19. rujna u Domu omladine povodom desetogodišnjice Margitine smrti. Ubrzo poslije toga promovirat ćemo knjigu u Hrvatskoj.     Kakve su reakcije publike? Gdje su vas posjetitelji najviše iznenadili?    – Svuda me publika podjednako iznenadi… Od početka do kraja predstave pažnja, tišina i nepomičnost kao da postaju, iz minute u minutu, sve veći, a po završetku suze obično govore više od riječi. Iznenađenja koja mi posjetitelji priređuju svojim utiscima i ispovijestima, pismima i porukama tako su brojna da od njih već nastaje nova knjiga »Post scriptum« u kojoj ću se potruditi sačuvati od zaborava tuđa osjećanja i sjećanja na našu Magi.