Iako film kreće u redovnu kinodistribuciju 15. ožujka, marketing je zamislio da bi dobar datum za njegovo predstavljanje široj javnosti mogao biti i 8. mart, pa će se na taj međunarodni Dan žena film moći pogledati na pretpremijeri u »Movieplexu« zagrebačkog Centra Kaptol u 20 sati. Osim filma, gledatelji će moći prisustvovati i minikoncertu skupine Meritas, čija pjesma »Još jednom« zatvara film. Zagrebačka premijera »Noćnih brodova« najavljena je za 12. ožujka u »Movieplexu«, a riječka za utorak, 13. ožujka u Art kinu »Croatia«.
U takvoj slici stvarnosti veselile su najave da će relativno kasni igranofilmski debitant Igor Mirković svoj prvijenac snimiti upravo kao toplu priču o životu koji ne mora nužno, simbolički, završiti s prvim artritisom.
Film »Noćni brodovi«, koji će se u hrvatskim kinima moći pogledati od 15. ožujka, priča priču o dvoje samaca koji će pokušati promijeniti nametnut im starački usud fikusa u staračkom domu. Dnevna rutina, čak i u sasvim solidnim uvjetima doma za umirovljenike, gdje se sestre ne izdiru a sadistički doktori ne muče jadnu starčad, postaje opterećenje onoga trenutka kad se ponovno primiriši Život, uobličen u naznaci ljubavi. Ne, dakle, iščekivanje da srce prestane kucati, nego da počne tinejdžerski poskakivati, bez obzira na ono što piše u rodnom listu ili povijesti bolesti.
Bijeg prema moru
Helena i Jakov, koje tumače odlični Ana Karić i Radko Polič, neće se zaljubiti na prvi pogled, jer prvo će on biti osoran, a onda će se ona praviti uvrijeđena, no malo po malo isplivat će i jedna priča iz davne prošlosti – mitsko čekanje drage na gatu u Rijeci, a nje nema… I nije važno je li Jakov samo zaigrao igru pa ušao u ulogu baš onog za kojim je ona skoro otišla prije 60 godina, kocka je bačena, a bijeg iz doma prema moru neizbježan.
Mirković je za film napisao i scenarij, zajedno s Elvisom Bošnjakom, i u njemu je puno dobrih detalja, poput starog automobila bez rikverca, koji dakle može samo naprijed, nikako natrag, i koji će dramu pretvoriti u film ceste. Tu su i humorne scene iz staračkog doma s odličnim epizodistom Perom Kvrgićem ili nervoznom muškom ekipom koja bi stalno gledala neki nogomet. A tu je i scena sa »španjolskim vrapcima«, zalutavanjem naših Bonnie i Claydea u neko žitno polje na putu prema željenom moru, pri čemu scena funkcionira kao prikaz rastuće seksualne napetosti između para koji ispipava svoje emocije, ali i poligon za glumačke egzibicije epizodnog Bogdana Diklića.
Od drame do filma ceste
No bez obzira na te sitnice u kojima se vidi značajan spisateljski mar, čak i bez obzira na to što će se film u mnogim segmentima zaokružiti, pa će uvjetan kraj biti i njegov početak, dojam je da je scenarij preplošan, na segmente banalan i, ponajviše, s krizom identiteta. Film tako na mahove pretenditra biti ozbiljnom dramom o (ne)mogućnostima novih početaka. I dobro pritom počinje, jer gledatelj zarana naslućuje da je opušteni i šarmantni bivši saksofonist na brodovima Jakov zapravo ozbiljno bolestan, pa je njegov bijeg s Helenom ujedno i bijeg od suočavanja s bolešću – no onda kada bi gledatelj očekivao sadržajnijeg povoda za prikaz te ozbiljne životne drame – neke Mostove okruga Madison s premosnicom – dobije vodnjikav film ceste, opet nerealiziran u svemu svojem potencijalu.
U filmu, uz Anu Karić i Radka Poliča te Peru Kvrgića i Bogdana Diklića, glume i Renata Ulmanski, Jadranka Đokić, Lana Barić, Angel Palašev te u »cameo« ulozi Stjepan Jimmy Stanić. Sniman je šest tjedana u Zagrebu, Rijeci i okolici Đurđevca, direktor fotografije je Silvestar Kolbas, a montažerka je Ivana Fumić.
Bez obzira na to, iz materijala koji su dobili Ana Karić i Radko Polič izvukli su maksimum, što redatelj Mirković ima zahvaliti i odličnoj kemiji između dvoje glumaca. Kemiji koja i poneke banalne replike čini podnošljivijima.
Nenametljivu, ali odličnu muziku u filmu potpisuje sjajna Tamara Obrovac, a valja spomenuti i odličnu šminku u filmu Snježane Gorup, najvidljiviju na transformaciji bolesnog Jakova, ali i Helene, koja od početne rezigniranosti otkrićem novog razloga za život počinje sjati.
