Žene u akciji

“Halla ide u rat”: Kako bi islandska filmska junakinja reagirala na nemoć škverana

Dragan Rubeša

Islandski tisak opisao je Erlingssonovu Hallu kao »ekoteroristkinju«. Cilj njena ekološkog aktivizma svodi se na uništenje islandske ekonomije i infrastrukture



Ovih dana dogodila se Rijeci još jedna mirna prosvjedna šetnja radnika 3. maja. Da su škverani nastavili šetnju u smjeru gradskog centra, zaustavio bi ih kubrikovski monolit koji se uzdiže pored jednog trgovačkog centra. Na njemu su ispisani svi naši milleri, new yorkeri, tokkoi, h&m-ovi, hervisi, deichmanni, plodine, CA-i, te druga svjetska čuda konzumerizma.


Pred tim monolitom naši škverani postaju nemoćni jer je industrijska proizvodnja pokleknula pod naletom lošeg i nekvalitetnog uvoza. Pod tim istim monolitom doduše nema majmuna koji mlate king-size kostima, iako nismo daleko dogurali. Samo što su kosti zamijenili smartphonei. Kako bi na njega reagirala junakinja najnovijeg filma Islanđanina Benedikta Erlingssona »Halla ide u rat«? Ona bi ga srušila. Zasmetalo bi joj njegovo svjetlosno zagađenje. Kad padne mrak, taj isti neonski monolit može se vidjeti s vrha Učke.


Islandski tisak opisao je Erlingssonovu Hallu kao »ekoteroristkinju«. Cilj njena ekološkog aktivizma svodi se na uništenje islandske ekonomije i infrastrukture. U slobodno vrijeme, ta antikapitalistička saboterka koja se doima poput Ivane Orelanske u džemperu s nordijskim dezenima, prakticira tai-chi, vodi jedan zbor i želi usvojiti ukrajinsko siroče. Živi u udobnom apartmanu čiji su zidovi ukrašeni posterima Nelsona Mandele i Gandhija. Kad ne dirigira zborom, strijelom gađa kretenske dronove i uništava dalekovode, ratujući protiv inozemnih energetskih korporacija i aluminijske industrije koja siluje njene čarobne vulkanske krajolike. Ekološki intervencionizam njeno je najefikasnije oružje, koliko god je film impregniran dostatnom dozom scenarističke naivnosti i ukrajinskim etno zvucima koji bazde na Kusturicu.


Izgubljeno vrijeme 




Inače, Erlingssonov komad »Halla ide u rat« nalazi se u najužem izboru za ovogodišnji Lux Film Prize koji tradicionalno dodjeljuje EU. Kako to već biva, filmovi koji se natječu za tu nagradu igraju na snažne ženske likove. Zato bi se Lux Film Prize mogao preimenovati u Xena Film Prize. Kao što je i njegovo lanjsko izdanje proteklo u znaku autorica, s Amandom Kernell (»Sami Blood«) i Valeskom Grisebach (»Western«), tako i ovogodišnji konkurenti igraju na girl-power mehanizme. Uz Erlingssona, za ovogodišnju nagradu Lux nominirani su Wolfgang Fischer (»Styx«) i Mira Turajlić (»Druga strana svega«). U »Styxu« također imamo snažni ženski lik skiperice koja mora birati između Hipokrata i hipokrizije, nakon što njena jedrilica na kojoj je pokušala preploviti Atlantik, doživi bliski susret s lađom natrpanom afričkim migrantima.


U Mire Turajlić (»Druga strana svega«), vječno zakračunana vrata koja vode prema nacionaliziranom dijelu majčina beogradskog stana, igraju na plošnu simboliku svih naših nacionalnih podjela. U fokusu su autorica i njena majka, čiji dekor njena beogradskog građanskog stana kao da priziva neki stari film Romana Polanskog. Jer, Turajlić je snimila upravo onakakav kalkulirani film kakav se mora svidjeti Lux škvadri i bjelosvjeskim festivalskim programerima, ulagujući se njihovu površnom promatranju izgubljenog vremena jugoslavenskog socijalizma. Sličnu strategiju koristila je i u prethodnom komadu »Cinema komunisto«. Poput Erlingssona, tako se i Turajlić bavi motivom političkog aktivizima u liku autoričine majke Srbijanke Turajlić, nekoć ugledne sveučilišne profesorice i aktivistice koja je krajem devedesetih bila aktivna članica Narodnog pokreta Otpor, čiji je cilj bio rušenje Miloševićeve diktature. Nakon Miloševićeva pada bila je pomoćnica ministra obrazovanja u vladi Zorana Đinđića.


Anonimna borba 


Nažalost, majčina anonimna borba protiv populizma i simbolika zakračunatih vrata svode se na čistu mistifikaciju. Iako majčino prisjećanje tenkova koji su išli prema Vukovaru, a na koje je srpski narod bacao cvijeće s mostova na autoputu, zvuči jako bolno i emotivno. S druge strane, Hallin rat za očuvanje ekosistema imun je na mistifikacije i njene su geste krajnje konkretne, iako se mora stalno skrivati od vladinih helikoptera koji je prate u stopu. Jedinu potporu pruža joj vladin službenik Baldvin, jedan od članova njena zbora, koji postaje prilično nervozan kad sazna da lokalne vlasti počinju vabiti kineske investitore na Island. No Erlingssonov žanrovski spoj akcijskog filma, groteskne komedije i etno mjuzikla, prije svega je ekscentrični krik protiv društvene kontrole, špijunskih kamera i dronova. Iako nije imun na autoironične pasaže u liku zatočenog argentinskog turista (glumi ga Juan Camillo Roman Estrada kojeg se sjećamo iz autorova omnibus filma »O konjima i ljudima«), ali i scene u kojoj se Halla skriva ispod mrtve ovce koja priziva scenu s vojnikom koji u autorovu prethodnom komadu pronalazi zaštitu od polarne zime u utrobi mrtvog konja.


No majčinstvo dovodi u pitanje njenu ekološku misiju, kad osobne dileme pokušavaju nadjačati one političke. Kako to obično biva u islandskom filmu, priča oscilira između bajke i okrutnosti. No možda je upravo egzistencija njena usvojena djeteta dodatna motivacija za njene političke aktivnosti, kako bi vlastitoj kćeri osigurala ljepši i bolji život u nekom ljepšem i boljem svijetu i zdravijem okolišu. Svijetu koji je dovoljno lijep da ga se treba spasiti. Ostaju autorov energični pozitivizam i instagramski imaginarij Islanda, začinjen dostatnom dozom feelgood ekologije.