Festival u Udinama

Far East Film Festival: Paranoje scenarija u najluđim LSD halucinacijama

Dragan Rubeša



Ima neke proklete simbolike da je gotovo paralelno s hrvatskom distribucijom mockumentaryja »Houston, imamo problem« u režiji Žige Virca, u Udinama u sklopu Far East Film Festivala prikazan doks Rossa Adama & Robwerta Canaana »The Lovers and the Despot«. Oba filma igraju na paranoje koje se doimaju poput scenarija nastalog u najluđim LSD halucinacijama.


No tamo gdje Virc lukavo manipulira footageom u hibridu doksa i fikcije da bi nam tobože dokazao kako je Tito prodao svoj svemirski program Kennedyju (još je samo falila Jovanka u kostimu Barbarelle da bi efekt bio potpun), čime se njegov film opasno približio lažnom doksu Alekseja Fedorčenka »Prvi na mjesecu« koji je duhovitim montažnim intervencijama pokušao dokazati da su Rusi zakoračili na mjesec puno prije Amera, ali i lansirali u svemir svoju letjelicu 23 godina prije mitskog leta Jurija Gagarina, Adamov i Canaanov komad dokazuje da stvarnost može biti luđa od najluđe fantazije.


U njihovu doksu, predani filmofil Kim Jong-il je uz pomoć sjevernokorejskih tajnih službi oteo 1950. svog omiljenog južnokorejskog redatelja Shin Sang-oka i njegovu suprugu glumicu Choi Eun-hee. I dok je Choi bila tretirana poput počasne gošće, Shin je završio u zatvoru, podvrgnut svekolikim torturama sve dok nije priznao svoju lojalnost Kimovu režimu. Nakon toga, zajedno su snimili seriju sjevernokorejskih hitova koji su naprosto zaludili Velikog vođu. Čak su i gostovali na festivalima u Čehoslovačkoj i Beogradu, gdje su na konferenciji za tisak izjavili da su u Sjevernu Koreju otišli prema vlastitoj odluci. Njihov najveći hit bio je »Pulgasari«, svojevrsna sjevernokorejska verzija »Godzille«.


Mafijaški izbori




I dok je »The Lovers and the Despot« samo još jedan u nizu filmova čiji autori, od Danca Madsa Bruggera pa nadalje, ne znaju bi li Sjevernu Koreju tretirali kao prijetnju, grotesku ili šalu, Far East Film sve se više okreće političkim temama, iako je riječ o priredbi koja je prvenstveno fokusirana na azijski žanrovski film, od kung-fua i wuxia pa nadalje. Tako u nabrijanom akciću velikog Hermana Yaua (The Mobfathers), pratimo izbore za vođu hongkonških trijada u kojima se suočavaju vođe Metal Ganga i Fire Ganga, iako prave konce vuku članovi Centralnog komiteta sastavljenog od gangsterskih veterana, dok prvi spomenuti vođa predlaže da svaki od pripadnika pet različitih mafijaških bratstva/bandi treba glasati samostalno, ali i odabrati vlastite kandidate (svaka sličnost s našim stranačkim izborima na ljevici je slučajna – oni na desnici su još gori i nedemokratskiji od izbora za šefove trijada). Iako se sličnom temom pozabavio Johnnie To u filmu »Election«, Yauov siroviji alegorijski komad izravno se referira na prve otvorene hongkonške političke izbore koji bi se trebali održati iduće godine, a u kojima je stanovnicima Hong Konga prvi put u povijesti dopušteno da sami biraju guvernera, nakon što je među njima postignut opći konsenzus.


Ali zastupnici Svekineskog narodnog kongresa baš i nisu bili zadovoljni takvim odlukama po sistemu »jedan čovjek, jedan glas«, svjesni da dobar dio Hongkonžana nije previše naklonjen centralnim kineskim vlastima. Zato su pripadnici pokreta »Umbrella«, što je svojevrsni hongkonški odgovor na američki »Occupy«, započeli akciju nazvanu »Revolucija kišobrana«, poznatiju i kao »Occupy Central«, kojoj su se pridružili i brojni sineasti, od Tsuija Harka, Ringa Lama i Anthonyja Chana do samog Yaua, koji je slične stavove artikulirao još 2001. u filmu »From the Queen to the Chief Executive« aka »Deng hou dong jian hua fa la« (Od kraljice do guvernera). A izravni filmski odgovor na taj pokret sublimiran je u grupi mladih sineasta predvođenih Jevonsom Auom, koji stoje iza militantnog distopijskog omnibusa »Ten Years«. Iako je na dodjeli Hongkonških filmskih nagrada, koje u stvari predstavljaju hongkonšku inačicu Oscara, njihov film proglašen najboljim, kineske vlasti su zatražile njihov medijski blackout.


Jaje i zid


»Prekasno? Ako ne sada, onda kada?« Na tim retoričkim dvojbama počiva filmski Molotovljev koktel »Ten Years«, koji je na Far Eastu »eskplodirao« u prilično neatraktivnom ranojutarnjem terminu kad je većina udinskih aktivista još spavala dubokim snom. Imamo tu jednog Indijca i jednog gangstera koji moraju na Prvi maj upucati dvojicu lokalnih partijskih lidera, muzejske kuratore koji sudjeluju u morbidnom ritualu taksidermije, taksiste koji ne mogu dobiti dozvolu ako ne govore mandarinski, žene koje se pokušavaju zapaliti ispred britanske ambasade kako bi se solidalizirale sa studentskim aktivistom koji je u zatvoru štrajkao glađu, te školarce odjevene u maoističke zelene uniforme koji umjesto malih crvenih knjižica nose iPad, ljuti da su im vlasti zabranile igrati Doraemon. A motiv jajeta koji se provlači pričama fini je hommage Murakamijevu manifestu o jajetu koje se razbija o visoki zid (»Uvijek ću biti na strani jajeta«), kao metafori individualne borbe protiv sistema.


Ali ni neke druge kinematografije na udinskom Far Eastu nisu ostale imune na tu borbu. Tako filipinski sineast Erik Matti (Honor Thy Father) u tandemu s Michiko Yamamoto, poznatijom i kao koscenaristicom priče po kojoj je Lav Diaz snimio »Norte, kraj povijesti«, razorno subvertira klasični žanr trilera da bi sondirao sve filipinske vjerske fundamentalizme i investicijske zamke u priči o dobrom rudaru koji sa svojom škvadrom odluči opljačkati vođu religijske sekte, da bi se dokopao novca od donacija koje su mu uplaćivali njegovi namagarčeni vjernici, uvučeni u mrežu Ponzjeve sheme. Film je to u kojem se na molitvu nadovezuje Power Point prezentacija bankovnih usluga. Film koji je dokazao koliko je u stvari tanka programska nit između Far East i Human Rights koncepta.