ZAGREB  Hrvatska kinematografija iznjedrila je ove godine nekoliko uspješnih filmova koji su dobro prošli u kinima; među njima je i »Sonja i bik« Vlatke Vorkapić koji je premijerno prikazan ljetos na festivalu u Puli, a prošlog se tjedna popeo na vrh domaćeg »box officea«. Komediju s velikim kino-potencijalom novinarima će sutra predstaviti i Vinko Brešan – radi se o dugo najavljivanom filmu »Svećenikova djeca«, nastalome prema drami Mate Matišića, koji govori o mladom župniku, aktivistu za porast nataliteta među mještanima slabo naseljenog dalmatinskog otoka. Film, koji će se u kinima početi prikazivati 3. siječnja, pogledali smo na posebnoj projekciji. 

Otočki »baby boom«

Kao u »Maršalu«, za radnju je bitan lik redikula (ovog puta, ta je uloga pripala Jadranki Đokić), a tu su i policajac, zadrti komunist, nabrijani nacionalist, nekoliko »lakih ženskih« i ženskaroš (Goran Bogdan). 

   Sve ih povezuje lik mladog župnika (tumači ga Krešimir Mikić) koji dolazi na otok zamijeniti don Jakova koji je pred umirovljenjem i uživa naklonost mještana. Na ideju da bušenjem prezervativa poveća natalitet na otoku, na kojemu je broj umrlih višestruko veći od broja novorođenih, dolazi tijekom jedne ispovijedi: trgovac u jedinoj trafici u mjestu želi se oprati od grijeha za koji vjeruje da ga čini prodajom »kurtona koji ubivaju ljude«. 

Opća mjesta

Brešan je išao na sigurno kad je u film ubacio toliko dopadljivih općih mjesta u obradi teme licemjerja institucije Crkve, čija aktualnost ne jenjava: s jedne strane ponudio je gledateljima maratonski niz skečeva (od onih koji se temelje na pogrešnim interpretacijama, mehanizmu komedije zabune, pa do anegdotalnih rješenja koja kao da su »pokupljena« iz kakvog lošijeg sitcoma, na primjer ono kad se ženskaroš ulovljen u bračnu stupicu napije i popne na stup i otamo pjeva klapske pjesme, a žena i majka neuspješno ga nagovaraju da siđe), a s druge strane, priču je »pojačao« zgodnim ilustracijama pojedinih situacija, na primjer ono kad ljekarnik (nacionalist, rasist i ksenofob) prestravljen naglo probuđenim zanimanjem medija za »otok ljubavi« predviđa kako će stranci pokupovati nekretnine na otoku i potpuno zavladati tradicijom, pa pop u bljesku imaginacije koji možda najavljuje njegovo kasnije mentalno »puknuće«, vidi mjesnu klapu sastavljenu od crnaca i Kineza. 

   Iako nizanje skečeva ne posustaje ni kad se komedija preokrene u gorku tragediju, taj niz postane zamoran, pa se drugi dio filma gleda s ponešto dosađivanja (no, srećom, kraj uspijeva izvući gledatelja iz apatije i spasiti stvar). 

   Brešan ovim filmom potvrđuje svoj status vještog humorista i populista koji širokoj publici uspijeva na dopadljiv način ponuditi i nešto kompleksnije društvene teme, kao što je kritika crkvene politike o grijesima i zločinima koji ostaju »unutra«.