Tekst Ivora Martinića pogađa najbolniji problem suvremene hrvatske svakodnevice: emigraciju kao oblik života. Što smo dublje u 21. stoljeću, praktički nema osobe u Hrvatskoj koja nije ispratila nekoga od svojih najbližih (obitelj, prijatelje, rodbinu) prema privremenom ili (češće) trajnom egzilu.

Gotovo trideset godina samostalne države i njezinih korumpiranih, militantno samoživih političara stvorilo je različite oblike sustavnog nepoštovanja prema temeljnim socijalnim pravima hrvatskih građana.

Statistički, tipičan hrvatski emigrant ima 33 godine i odlazi najčešće u Njemačku, Austriju, Švicarsku ili Irsku. Prema svim domaćim i inozemnim istraživanjima, razlog njegova ili njezina odlaska nije veća plaća i izgledno viša mirovina, nego sustavna razočaranost i čak ogorčenost hrvatskom državnom upravom, posebno njezinim prezirnim odnosom prema obrazovanju i radu. Kao razlog odlaska u visokom se postotku navodi bahatost hrvatskih političkih elita, koje čak nisu u stanju prepoznati da su odgovorne za ogromni emigracijski val koji nas pogađa.

Martinićeva drama »Dobro je dok umiremo po redu« u režiji Aleksandra Švabića i dramaturgiji Ivana Penovića predstavlja nam obitelj iz koje se upravo iseljava sin, kidajući za sobom ne samo obiteljske, nego i ljubavne veze. Svi razumiju zašto odlazi.

Briljantni Pjer Meničanin u ulozi Janka / Foto Marko ERCEGOVIĆ

Sin u bijegu

A opet, otac budućeg egzilanta upravo je otvorio luksuzni restoran. Ne žive u oskudici. Njegov djed proživljava svoje posljednje dane i sate. Njegova djevojka pametna je, strastvena i emocionalno veoma odana zajedničkom životu.

No sin ipak odlazi, hladno i odlučno, čak se i ne oprostivši sa svojima. Tragičnost ove male komorne predstave primarno je vezana za majstorske glumačke izvedbe ZKM-ovih glumaca, na čelu s Doris Šarić Kukuljicom (Elza) i Pjerom Meničaninom (Janko). Glumci u rolama traumatiziranih oca i majke otvaraju prostor gubitka djeteta mimo konvencionalnih komentara o tome da se »nažalost moralo otići«. Predstava diskretno pokazuje da ima i drugih izbora, koji nisu posljedica »nedostatka hrabrosti« da dignemo sidro iz domovine.

Dapače, čini se da je veća hrabrost potrebna da se unutar našeg sustava pokuša izgraditi dostojanstveni, k tome i brižni život. Doris Šarić Kukuljica gotovo psihijatrijskom emocionalnom preciznošću igra poraženu i ostavljenu ženu, natečenu i razlivene šminke, ali veoma uspravnu i fokusiranu, koja s mukom nalazi snage prihvatiti izbore svog nekadašnjeg muža i sina, pa čak i toplo ispratiti muževa oca na posljednje putovanje.

Njezina je snaga u tome da se ne boji suočenja s vlastitim i tuđim emocijama, ma koliko teške bile. Muževljevu trofejnu ljubavnicu koja mrzi biti »objekt obožavanja« i posve otvoreno kritizira svog »pseće« sretnog partnera na vrlo nesmiljen, povremeno i sadistički okrutan način, sjajno igra Nataša Dangubić.

Ostavljenu sinovljevu djevojku podjednako intenzivno, ali i toplo i idealistički privrženo, pa i s naznakama humornog utjecanja stalno novim otvaranjima tarot-karata oko istog pitanja, igra Milica Manojlović, jedna od najsposobnijih ZKM-ovih glumica mlađe generacije. Na sceni su kratko i Maro Martinović, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina, kao prijatelji središnjeg protagonista Janka. Lik sina uopće se ne pojavljuje na sceni, premda ga svi željno čekaju.

Ali ta je odsutnost dramaturški ključna: sin ih sve iznevjerava, svima šalje poruku da su »izbrisani«, suvišni, praktički osuđeni na propast jer ne shvaćaju da se s broda koji tone jednostavno MORA bježati. No taj isti brod je pun ljudi koji ga vole. Zar je zaista tako lako prepustiti ih porazu, gubitku, samoći? Nesklad između hladnoće sinovljeva odlaska i topline onih koje ostavlja iza sebe čini okosnicu istinske tragičnosti ove predstave.

Muška bol

Posebnu glumačku studiju muške boli, koja se izvana uvijek tješi i hrabri, čak pomalo i šepuri i razmeće, ali iznutra kolabira mnogo jače od ženskih pozicija unutar drame, potresno nijansirano igra Pjer Meničanin (Janko).

Ovaj glumac vrlo prozirnog lica odlazi najdalje u tome da nam bespoštedno pokaže nemoć i čak zamrznutost osobe koja je suočena s radikalnim gubitkom (ne samo sina, nego i oca; potencijalno i ljubavnice).

Njegov izbor je da upadanje u vir životnih udaraca odigra prvotnim nervozama, zatim »zapomaganjem«, a potom sve ozbiljnijim smirivanjem, što zbilja jest jedna od djelotvornih strategija preživljavanja.

Kao što sam već mnogo puta istaknula, Meničanin je na našoj sceni lakonski gurnut u fah komičara, premda je njegova scenska snaga znatno izraženija u tragičnim rolama, u kojima u pravilu briljira.

Treba pohvaliti i redatelja Švabića koji je predstavu dosljedno mislio kroz glumce. Pozornica je gotovo prazna. Scenografiju drvenih podnih laminata koji završavaju malim valom nabranog drveta, sa stolom i stolcima zamotanima u celofan, potpisuje Ana Savić Gecan, dok su autori začuđujuće nemaštovite zvukovne podloge kiše (u tekstu u kojem pada kiša) Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz. Kostimografkinja je Marta Žegura; oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek; suradnica za scenski pokreta Petra Hrašćanec.

Premda tekst počinje previše ishitreno, s nepotrebnim viškom objašnjavanja, kasnije se zahuktava i uvlači glumce u svoj unutarnji prostor. Publika je predstavu pažljivo pratila i ispratila dugačkim, četverostrukim aplauzom, po izlasku komentirajući njezinu aktualnost i gotovo »žarišnu« bol koju dotiče.

Već i samo tematiziranje egzila kao bijega, a ne ekonomske nužnosti, posredno otvara i problem političkog nasilja koje živimo. U filozofiji i etici jednog od najdubljih mislilaca dvadesetog stoljeća, Martina Bubera, svatko od nas živi u egzilu sve dok ne uspostavimo povjerenje u ljude i svijet koji nas okružuje. Kazalište u toj mogućnosti povjerenja igra ključnu ulogu, baš zato što ne prešućuje i ne simplificira ljudsku bol.