Osamdeset radova, a riječ je mahom o velikim platnima, odabrala je za izložbu Vera Horvat Pintarić iz najnovije umjetnikove faze, između više od stotinu radova koji su nastajali u proteklih godinu dana
Geometrija, živi kolorit, oko za sjene i neobične metamorfoze oblika, djetinja zaigranost i radosni potezi kistom, slavlje svakodnevice, malih, banalnih stvari, radoznalost, »uvoz« poezije u obična kišna popodneva u gradu… – to su neke od ključnih riječi kojima bi se mogla opisati velika izložba Borisa Bućana, otvorena u Gliptoteci HAZU. Osamdeset radova, a riječ je mahom o velikim platnima, odabrala je Vera Horvat Pintarić iz najnovije umjetnikove faze, između više od stotinu radova koji su nastajali u proteklih godinu dana.
Bućan, poznato je, voli koketirati s erotikom, i to uvijek sa sitnim ironijskim »obratom« u detaljima. Akt žene slika kao dvije linije između kojih je slušalica starinskog telefona (to su grudi), a dolje je brojčanik tog telefona i predstavlja međunožje. Muškarac i žena su, kao jing i jang, dvije kruške okrenute u suprotnim smjerovima; na slici »Kosturi za ručkom« u fokusu je neobični naslon stolica u bistrou, razgranat poput rebara, na tim stolicama sjede leđima okrenuti gosti i jedu.
Odjeci Pariza
Na svakoj je slici i njezin naziv; time umjetnik olakšava »dešifriranje« motiva i, još važnije, daje i novu dimenziju djelu, uvodeći promatrača u svoj svijet, pokazujući mu kako on doživljava svijet.
U 2012. Boris Bućan je imao dvije relevantne izložbe (izložba plakata i izložba slika) u respektabilnim galerijskim prostorima u Parizu u sklopu projekta »Croatie la voici«, a ovom izložbom pokazuje dosad neizložene radove koji se na neki način oslanjaju na pariško iskustvo, doživljeno intimno i preneseno na Zagreb. Tako se »odjeci Pariza« mogu prepoznati na slici »Kiša u Zagrebu«; na njoj su tri crne spodobe, ujedno i groteskne i elegantne, glava zabodenih pod kupolu zvonolikih crnih kišobrana, iz kojih im tijela strše kao konopi. U rukama drže nešto crno sa zlatnim kracima; možda je to knjiga, možda su torbice, a možda su karbonizirani pilići.
»Opera pod borom« naziv je slike loža u teatru; lože su crvene, a drvenarija je smeđa, iza ograda izviruju glave gledatelja, i sve izgleda baš kao veselo božićno drvce. »Zalazak semafora za kišnog dana u Zagrebu« ustvari je slika bijelog stupa na crnoj podlozi, a odsjaj svjetla u kišnoj izmaglici dočaran je divljim tapkanjem kista po podlozi.
Netko bi rekao da Bućanove slike nisu drugo doli samouvjerene žvrljarije. Nekima od ovih slika takav opis pristaje: na primjer, slika »Ciferšlus« je ustvari drhtava zlatna nit na bijeloj podlozi; »Torzo« predstavlja veliko crno slovo »Y«, a »Koitus« je veliko crno slovo »R«. Bućan ih pun samopouzdanja, mrtav-hladan, nudi publici kao suverene, punokrvne, vrijedne likovne radove. Nije čudo da je u proteklih godinu dana uspio naslikati 130 takvih slika.
Iako su mnoge od ovih slika brzopotezna ostvarenja koje ne idu dalje od prvoloptaške dosjetke, neke u svojoj jednostavnosti kriju katarzičnu snagu, zapitanost, enigmu. »Kugla« je jedan od takvih radova: na zidu je gustom crnom bojom premazana podloga, a na njoj samo par ukošenih trapezoida. Percepcija je varljiva i prepušta nas divljim asocijacijama; mogla bi to biti unutrašnjost nekog mračnog podruma u koji se svjetlo ulijeva kroz te male otvore, pukotine u zidu. Naslov ovdje pomaže u dekodiranju: ustvari je ta četvrtasta slika kugla, a oni bijeli trapezoidi su odsjaj halogenih svjetala u kuglani; ta je Bućanova iznenađujuća »geometrija kruga« nenametljiv dokaz da on (još uvijek) »misli izvan kvadrata«.
Sive plohe i svijet negativa
Dalje, tu je »Lubanja na Britancu«, primjerak urbane arhitekture koju Bućan antropomorfizira, »čitajući« otvore, prozore i vrata, kao oči i nos; »Leš u izlogu« je pak noga lutke, oko koje leži razbacano nekoliko pari cipela. Na slici »Toreador i bik« jedan je visoki, moderni stol u kafiću (onaj reklamni, u obliku boce Coca-Cole, kakvi se često viđaju po zagrebačkim terasama) ustvari toreador, a na njega se zalijeće »bik«, neobična zdepasta stolica ili fotelja.
Najzanimljivji dio izložbe čini ciklus sjena: to su slike kojima dominiraju sive plohe na bijeloj podlozi. Sivi su oblici ponovo iskrivljeni geometrijski likovi, to su ustvari odrazi zalaza, platonovski odrazi sunca na zidu pećine. »Zalaz sunca za zidu u pet na kolodvoru« naziv je jedne od njih. One su smirujuće, odišu spokojem, mirom, zenom.
Napokon, posve izdvojen ciklus, iz kojega je preuzet i naziv ove izložbe, čine »Stakleni ljudi«. To je svijet negativa; krhka, prozračna bjelina, čvrstim širokim potezima oslikana na crnoj podlozi. Tu su stakleni vojnici, stakleni rat, stakleni tenk, stakleni šešir, čizme, pas ptičar… Ovdje Bućan kao da je otkrio novo veselje stvaranja; ležernost i zamah objedinjeni su u slikama koje unatoč prevlasti tmaste crne boje izgledaju gotovo djetinje nevino, čisto, optimistično.
Izložba u Gliptoteci bit će otvorena do 7. travnja.
