Zaista je »Optužba« (Les Choices humanies) pomalo balzakovski roman francuske spisateljice Karine Tuil, koja u gradnji romana, načinu pisanja pa i izboru teme slijedi čuvenog francuskog majstora realizma, koji je i najzaslužniji za stvaranje književnosti usmjerene na društvenu kritiku.

Balzac je to činio tako što bi čitajući tadašnju periodiku tražio zbivanja pogodna za literarnu obradu te ih potom pretvarao u svoje moćne romane, koji su kroz radnju i likove jasno ukazivali na nesavršenosti tadašnjeg francuskog društva.

Sličan postupak koristi i Tuil, koja čitatelju nudi priču koja se mogla dogoditi – štoviše, možda se i dogodila – a kroz nju jasno skreće pažnju na jedan od problema ne samo suvremenog francuskog društva (roman je objavljen 2019. godine), već cjelokupne zapadne civlizacije i to praktično od njenog začetka u doba industrijalizma pa do danas. Taj je problem seksualno nasilje muškaraca nad ženama. Odnosno, čak i više od toga, nesposobnost muškaraca da shvate da su do tjelesnog zadovoljstva došli silom i prisilom.

Dva dijela

U središtu priče romana »Optužba« mladi je 21-ogodišnji Alexandre Farel i osamnaestogodišnja Mila Wizman. Alexandre je pripadnik pariške zlatne mladeži, uspješan student čuvenog američkog Sveučilišta Stanford, sin iznimno uglednog političkog novinara Jeana Farela i književnice Claire znane po brojnim istupima feminističke vrste, bračnog para koji zbog velike razlike u godinama (Jean je od supruge stariji 27 godina) plijeni pažnju javnosti dulje vremena.

No ta veza polako kopni i Claire se prvi put u životu beznandno zaljubi u gimnazijskog profesora Adama Wizmana te odluči napustiti Jeana sad kad se zaljubila i kad im je sin studentske dobi. I Adam je u braku, ali i njega savladava osjećaj zaljubljenosti pa i on odlučuje napustiti obitelj i živjeti s Claire. Adam ima dvije kćeri. Jedna od njih je Mila, koja je došla do oca u Pariz baš kad je iz SAD-a pristigao i Alexandre. Uvečer tog dana njih dvoje odlaze zabaviti se na neki studentski party. Iste večeri nadrogirani i pijani Alexandre siluje Milu. Narednog jutra Mila i njena majka prijavljuju silovanje. Alexandre je uhapšen, izbija veliki skandal. Autorica je tristotinjak stranica velik roman podijelila u dva dijela, pri čemu u obimnijem drugom dijelu nazvanom »Područje nasilja« naglasak stavlja na istragu, optužbu, sudski proces i presudu protiv Alexandrea.

U tom dijelu romana Tuil riječ daje svim protaganistima pa o mučnom silovanju svjedočimo sa strane svih aktera uključenih u priču. To, naravno, pruža mogućnost izricanja različitih stavova i pogleda na svijet muško-ženskih odnosa, a njeni likovi upravo to i čine iznoseći tako pred čitatelja u ovakvim tužnim slučajevima najčešće zauzimane stavove – muškarčev da je do spolnog odnosa došlo uz privolu žene, odnosno ženski stav utemeljen na tvrdnji da pristanka nije bilo. Ta polazišta Tuil koristi da bi kroz riječi glavnih aktera, ali i njihovih roditelja, advokata koji ih zastupaju, te reakcije javnosti podastrijela čitatelju malu povijest tih vječnih odnosa vezanih uz (ne)pristanak na seksualni odnos.

Naravno, svaka od sukobljenih strana ima jake argumente koje njihovi advokati nastoje što bolje plasirati pa se u znatnom svom dijelu ovaj roman pretvara u izvrsnu pravosudnu dramu prepunu brojnih snažnih dijaloga, replika i sukoba. No Karine Tuil sigurno ovaj roman nije pisala da bi oduševila ljubitelje pravosudnih zapleta.

Potvrđuje to uvodni dio romana naslovljen »Otklon«, u kojem autorica jasno pokazuje zašto su poredbe ovog romana s Balzacovim stilom i pristupom neminovne. Naime u tom prvom dijelu, koji čini jednu trećinu cijelog romana, autorica je detaljno prikazala glavne likove ove priče obradivši cijeli njihov život i smjestivši ih na pozicije koje čitatelju zbog takvog pristupa postaju potpuno jasne pa se nakon toga i žestoki nastavak čita s puno više razumijevanja i emocija. Autorica je posebno dobra baš u građenju likova, pri čemu je najupečatljiviji lik Jeana Farela, koji u sebi sublimira brojne negativnosti moćnika iz visokog društva, što je odlično izraženo kroz dvije njegove reakcije.

Kad ga njegova nova mlada žena pita što bi učinio da netko siluje njegovu kćer, on odmah odgovara: »Ubio bih ga«. No kad na sudu u svom obraćanju brani svog sina, on govor završava konstatacijom da nema smisla uništiti život mladog čovjeka »zbog dvadeset minuta akcije«.

Odlično je oslikan i lik njegove supruge Claire, koja se cijeli život bori protiv nasilja nad ženama, da bi se odjednom suoučila s činjenicom da je njen sin optužen za silovanje. Alexandre je pomalo tipiziran lik bogatog i lijepog mladića koji se ne mora služiti silom da bi došao do seksa, ali to čini, jer mu je to – normalno. Iako elemente tipiziranosti lika žrtve uočavamo i u liku Mile, njena sudbina i uništen život teško mogu čitatelja ostaviti ravnodušnim.

Jake emocije

Naravno, gradeći likove Tuil je itekako jasno kod svakoga od njih ukazala na one strane suvremenog društva i načina života, od obiteljskog do općeg, koje su utjecale na njihove negativne karakterisike i loše strane osobnosti svakog od njih. Time je, baš na način klasičnog realizma, ukazano na činjenicu da su devijacije poput seksualnog nasilja često produkt ne nasilnog karaktera pojedinca, već ponajprije važećih društvenih normi koje muškarcima već stoljećima daju za pravo da se ne obaziru na žensko ne.

Jednako tako sjajno je opisan i kritici izvrgnut i bezosjećajni pravni sustav, koji žrtvu prisiljava da bezbroj puta proživljava naneseno joj zlo, ruglu je izvrgnut i svijet grabežljivih medija, kao i ponašanje visokih društvenih krugova, a sve je to ostvareno kroz pitak i čitak tekst koji će istodobno privući i pažnju sladokusaca i onih koji od književnosti ne traže puno više od dobre i zanimljive priče s uvjerljivim likovima. Sve to nudi ova knjiga prepuna jakih emocija i još jačih poruka.