Klinički bolnički centar Rijeka svake godine objavljuje interni natječaj za programe edukacije liječnika u inozemstvu. Specijalizanti i mladi liječnici mogu dobiti do 25 tisuća kuna, koliko dobiva svaka klinika za poticanje uvođenja novih dijagnostičkih i terapijskih postupaka, za edukaciju u inozemstvu u maksimalnom trajanju od mjesec dana.

Ovisno o destinaciji, klinike u okviru ovih programa ponekad šalju nekoliko mladih liječnika, koji na ovaj način stječu medicinska znanja u bolnicama diljem Europe, ali i čitavog svijeta.

Dr. Arijan Verbić, pedijatar intenzivist, zaposlen u Jedinici intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju, u sklopu ovog programa proveo je mjesec dana u Children’s Hospital of Philadelphia (CHOP). Educirao se u područjima pedijatrijske intenzivne i hitne medicine, što je i njegov fokus rada, ali i u područjima pedijatrijske pulmologije, s ciljem implementacije procedure izvođenja fleksibilne bronhoskopije  »uz krevet pacijenta« u najteže bolesne djece koje liječe na Kantridi.

– KBC Rijeka u posljednje tri godine provodi program »Edukacije liječnika u inozemstvu«, kojem je cilj dodatno osposobljavanje kolega mlađih specijalista i specijalizanata, za koji je bilo potrebno prijaviti plan i program edukacije i sam stupiti u kontakt s nekim od renomiranih svjetskih zdravstvenih ustanova. Ovo je svakako izvrstan program pokrenut od sadašnje uprave bolnice. No, i prethodno sam u nekoliko navrata boravio u inozemstvu u sklopu dosadašnje edukacije, u bolnicama u Cincinnatiju, u Ljubljani i Zagrebu, kaže dr. Verbić.

Dr. Arijan Verbić, pedijatar intenzivist, s obitelji u Washingtonu

S obzirom da je grana intenzivne medicine prilično specifična, ovaj mladi liječnik tvrdi kako gotovo svaki dan  primjenjuje neka od stečenih znanja u svom radu na riječkoj Klinici za pedijatriju. Svoja znanja pokušava prenijeti na mlađe kolege i potaknuti ih da se također prijave na navedeni program edukacije. I dalje je u komunikaciji s kolegama iz CHOP-a za koje kaže kako su uvijek spremni pomoći  ekspertizom, savjetom i preporukom oko konkretnih i veoma složenih slučajeva.

Neizvediva usporedba

Na pitanje može li usporediti dva zdravstvena sustava, američki i hrvatski te dvije bolnice philadephijsku i riječku, dr. Verbić napominje da je takava usporedba neizvediva.

– Pokušat ću vam dočarati kroz neke brojke i činjenice. Boravio sam u Children’s Hospital of Philadelphia, koja je prema U.S. News & World Report’s 2017-18 Honor Roll of the Best Children’s Hospitals druga bolnica u SAD-u, među top tri bolnice u devet od deset užih specijalnosti, prva u oblastima pulmologije i endokrinologije, ima godišnji proračun gotovo tri milijarde dolara, a od toga čak 110 milijuna dolara dobiva samo iz donacija. To je prva dječja bolnica u SAD-u, osnovana 1855. godina kada je imala 12 postelja i 67 vanjskih pacijenata. Bolnica je to prvom formalnom specijalizacijom iz pedijatrije, pedijatrijskim i neonatalnim JIL-om. Njoj dugujemo razvoj prvog inkubatora, cjepivo za zaušnjake i hripavac, prvi balonski transkateterski zahvat u djeteta sa srčanom greškom i prvu jednodnevnu kirurgiju u SAD-u. Danas broje 550 postelja i imaju preko milijun posjeta godišnje, opisuje dr. Verbić.

Razina usluge, kadar s kojim raspolažu i stručnost, kako ističe Verbić, u ovoj američkoj bolnici je na razini koju teško pojmiti prosječnom Hrvatu, ali i prosječnom Amerikancu. Broj medicinskog i nemedicinskog osoblja nebrojeno je puta veći, sustav je toliko uhodan i svatko je mali kotačić u stroju, koji ima svoje mjesto i posjeduje višestruke metode kontrole i povratne sprege.

– Ne gubi se energija na nepotrebne stvari, svatko ima široko znanje, ali je u konačnici usko specijaliziran, bavi se gotovo isključivo svojim područjem od interesa i svakako je time među ponajboljima u svijetu. Ono što me je fasciniralo, svakako je edukacija kojoj se pridaje pažnja na svakom koraku. Doslovce, svaki dan nudi više vrsta predavanja, radionica, tematskih sastanaka, prikaza i diskusija najtežih slučajeva; stariji specijalizanti educiraju mlađe, specijalisti  ove druge, a profesori su pak uvijek dostupni i otvoreni za diskusiju te dijele svoje znanje bez zadrške, ističe dr. Verbić.

Teški uvjeti

Dr. Janja Kuharić, specijalizantica anesteziologije, koja je nedavno stekla i doktorat znanosti, trenutačno dežura na opstetriciji i to joj je zadnja stanica na putu stjecanja specijalizacije anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja. Ove je godine boravila na edukaciji pod vodstvom prof. dr. Zsolta Molnara u Mađarskoj u Szegedu, vodećeg svjetskog stručnjaka za područje sepse i hemodinamike kritično oboljelih pacijenata. Ova područja predstavljaju jedan od najvećih izazova u radu jedinica intenzivnog liječenja koje u Hrvatskoj i dalje većinski vode anesteziolozi. Kao i u Mađarskoj na istom je principu prije nekoliko godina boravila u Švedskoj i u Švicarskoj, a njezino iskustvo ukratko bi se moglo sažeti ovako: Hrvatska ima dobre liječnike koji znanjem i sposobnostima pariraju inozemnim kolegama, no nerijetko im problem predstavljaju uvjeti u kojima rade.

– Uvjeti u kojima živimo i radimo u Hrvatskoj istreniraju nas da brzo i učinkovito reagiramo u svim situacijama. Smatram poželjnim da svaki liječnik tijekom svoje edukacije dio vremena provede u inozemnim zdravstvenim ustanovama, kako u svrhu profesionalnog razvoja, tako i zbog dobivanja uvida u dobre i loše strane našeg zdravstvenog sustava. Kod profesora Molnara stekla sam znanja bitna za moj daljnji rad u području intenzivne medicine. Njihov pristup edukaciji tijekom specijalizacije različit je od našeg utoliko što specijalizacija počinje s intenzivnom medicinom, nakon čega slijedi anesteziologija, što je obrnuto od našeg pristupa i osobito mi se svidjelo. Razina opremljenosti mađarskih i hrvatskih bolnica podjednaka je, a sustav također prolazi kroz tranzicijsko razdoblje između socijalno i ekonomski orijentirane medicine. S druge strane, švedski zdravstveni sustav ocijenjen je trenutno kao najbolji u Europi. Ono što ga karakterizira jest izvrsna organizacija posla i značajno manje satnice liječnika nego što je to slučaj u većini drugih europskih država, uključujući i našu. Primjerice, kod njih je u potpunosti ukinut rad u 24-satnim dežurstvima, čemu i mi težimo. Ono što je zajedničko bolnicama u Švedskoj i Švicarskoj jest značajno veći broj medicinskog i nemedicinskog osoblja prema broju pacijenata. Ipak, moram reći da unatoč poznatom manjku specijalista anesteziologije i intenzivne medicine u KBC-u Rijeka, zadnjih nekoliko godina primljen je velik broj specijalizanata i svjedočimo pozitivnom utjecaju povećanja broja liječnika, kaže dr. Kuharić.

Dr. Janja Kuharić, specijalizantica anesteziologije (četvrta s lijeva) na edukaciji pod vodstvom prof. dr. Zsolta Molnara u Mađarskoj u Szegedu

Činjenica što su anesteziolozi, toliko potrebni i neizostavni dio bolničkog sustava, pritom često nevidljivi, uopće joj ne smeta.

– Potvrda da sam dobro anestezirala bolesnika jest da me se on kasnije ne sjeća. Ljepota naše specijalizacije jest što nas uči kako neposredno utjecati na zdravlje i život bolesnika, a rezultat našeg liječenja obično je vrlo brzo vidljiv, kaže ova mlada liječnica koju trenutno u kliničkom dijelu posla najviše zanimaju intenzivna medicina, anesteziologija za abdominalne zahvate i dječja anesteziologija.

Svakodnevno imam ponude za zaposlenje u inozemstvu, imao sam je i u Münchenu, nama liječnicima doista nije problem zaposliti se vani. Bavio sam se tom mišlju, no to je kompleksna odluka. Hrvatska u smislu uske specijalizacije ne može svima ponuditi što oni žele. No, nije sve vezano uz posao, neke stvari koje mi imamo su neusporedive. Ovdje je moja obitelj, ovdje se kupam cijelo ljeto u čistom moru nakon posla, dok moj kolega iz Njemačke može si priuštiti Havaje dva tjedna, ali to su samo dva tjedna u godini. Čovjek treba dobro odvagnuti i znati što želi. Ja sebe vidim ovdje, u svojem gradu, odgovor je dr. Bonifačića na neizbježno pitanje o odlasku iz zemlje. Dok nam je dr. Kuharić jednostavno rekla da odlazak iz Hrvatske nema ni u primisli, dr. Verbić također potvrđuje kako redovito dobiva ponude inozemnih ustanova i korporacija, načelne, ali i vrlo konkretne. Njegovo iskustvo kaže da su naši liječnici izuzetno cijenjeni u inozemstvu. – Konkretan primjer iz CHOP-a je dr. Petar Mamula, pedijatrijski gastroenterolog koji je odškolovan u Hrvatskoj, sredinom devedesetih godina otišao u Philadelphiju, a prošle je godine dobio nagradu za najboljeg liječnika kliničara CHOP-a, što je veliki kompliment našim stručnjacima i ljudima. Ne mogu reći da ponekad čovjek ne poželi prihvatiti neku od ponuda, ali zaista bih volio da se u Hrvatskoj poslože stvari i običan čovjek bude sretan i zadovoljan uvjetima življenja, rada, edukacije i socijalne stabilnosti. Imamo predivnu zemlju, isto takve ljude, kaže dr. Verbić.

Multidisciplinaran pristup

Neurolog dr. David Bonifačić prošle je godine boravio klinici u Münchenu za koju ističe da ima jako dobar odjel koji se bavi akutnim zbrinjavanjem moždanog udara. Kako kaže, u Njemačkoj se prvi put sam se susreo sa sistemom zbrinjavanja moždanog udara na način da već samo vozilo hitne pomoći dok vozi bolesnika, transportira pacijenta u onu bolnicu – od njih nekoliko u sustavu –  koja u tom trenutku ima najbliže slobodne kapacitete za zbrinjavanje moždanog udara. Iz vozila hitne pomoći u dolasku najavljuje se moždani udar, a vrijeme od ulaska u bolnicu do eventualne trombolitičke terapije maksimalno je skraćeno, tzv. door to needle.

– Naš je cilj bio vidjeti i pokušati primjeniti dio njihove prakse ovdje u Rijeci. Naime, nisu nužni samo uređaji, pogotovo ako oni samo stoje, već i organizacija posla i sustav odgovornosti. Njemački model organizacije liječenja moždanog udara nama je teško u potpunosti primijeniti, prvenstveno iz činjenice jer smo, barem zasad, bolnica na dva lokaliteta, a samo liječenje moždanog udara, osim trombolitičke terapije, ima i mogućnost endovaskularnog liječenja koje se u ovom trenutku primjenjuje u Zagrebu i Splitu. Takav proces liječenja je multidisciplinaran. Ono što smo u Rijeci postigli je komunikaciju s vozilom hitne iz kojeg nas zovu odmah pri sumnji na moždani udar, a uvodimo i propisane standardne procedure za njegovo zbrinjavanje, tumači dr. Bonifačić.

Iako se slaže s razmišljanjem da svako liječenje danas dosta košta, a zdravstvo ovisi o budžetu određene države, ovaj neurolog smatra kako se učenjem, angažmanom i pristupom pacijentima, može puno napraviti u poboljšanju sustava.

Vrhunski opremljena sala za reanimaciju

– Sam odlazak u inozemstvo, omogućava vam drugačiji pristup vašem radu. Primjerice, kada već spominjente liste čekanja, moram reći da se u Njemačkoj dosta »štedi« na indikacijama. Kod nas se, primjerice, iza magnetske rezonance, dosta čeka na doppler karotida, a jedan od najčešćih razloga zašto kod nas ljudi idu na takvu pretragu, jesu bolovi u vratu, ili kako to pacijenti kažu, »bole ih vratne žile«. Vratne žile kod nas su kolokvijalni naziv za mišiće vrata. No, bol u vratu, ako nije riječ o traumi u području vrata, nije povezana s aterosklerotskim suženjem krvnih žila jer ono je posljedica kroničnog zbivanja koje ne boli. U Njemačkoj u bolnici gdje sam bio, koriste vrlo jeftine hipertenzive, dok su ovdje našim pacijentima na raspolaganju moderniji i skuplji lijekovi. Zato je moje mišljenje da sa sredstvima kojima raspolažemo u zdravstvenom sustavu nudimo rijetko dobru zdravstvenu zaštitu u cijeloj Europi, smatra mladi riječki neurolog koji se osim moždanih udara bavi i multiplom sklerozom.