Riječki nadbiskup odlučio se na potez bez presedana u Hrvatskoj. Na konferenciji za novinare 22. svibnja 2023. Mate Uzinić iznio je detalje o svim slučajevima na prostoru dijeceze kojom upravlja u kojima su se provodile istrage protiv svećenika optuženih po raznim pitanjima od novčanih pronevjera, do seksualnog zlostavljanja odraslih osoba, djece i maloljetnika. Dogodilo se to nakon što je tjednik Nacional pokušao suptilno diskreditirati riječkoga nadbiskupa Matu Uzinića zbog navodnog zataškavanja slučajeva zlostavljanja.

Tom prilikom Uzinić je iznio podatke o postupcima koje je učinio na mjesnoj crkvenoj razini, onima izvršenim u Vatikanu te o prijavljivanju nadležnim državnim tijelima. Na 16 stranica podrobno je opisao što je sve činio po tom pitanju otkako je riječki nadbiskup, iznio je okolnosti zlodjela, saznanja o tome što je činilo Državno odvjetništvo i kakav je danas status počinitelja. Za svaki od navedenih slučajeva iznio je podatke o osobno pokrenutim istražnim postupcima, informiranju državnih tijela i komunikaciji s Vatikanom. Uz ispriku žrtvama, vjerojatno najvažniji korak bio je poziv riječkog nadbiskupa civilnim i crkvenim zakonodavcima da ukinu zastaru za slučajeve maloljetničkog zlostavljanja. U izvješću se opisuje devet slučajeva, od kojih se pet odnosi na optužbe za zlostavljanje maloljetnika. Prijava državnim vlastima je vrlo važan podatak i on opovrgava da je riječ o zataškavanju. Dakako nadbiskup štiti Crkvu, ali poziva na zaštitu, empatiju i pravdu za žrtve. Zbog toga je opravdano reći da nije riječ o pukoj zaštiti Crkve, nego o zauzimanju za opće dobro.

Uzinić je i predsjednik Povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. To je povjerenstvo prije mjesec dana na web-stranici objavilo dva priručnika (prijevod postojećih talijanskih priručnika) o tome kako postupati u slučaju svećeničkog seksualnog zlostavljanja: »Rane zlostavljanja« i »Primjeri dobre prakse za prevenciju i zaštitu maloljetnika u župi – Priručnik za učitelje, odgojitelje i pastoralne radnike«.

Šokantan su učinak u javnosti imale vijesti o seksualnim zločinima prema djeci. Bili smo svjedoci proteklog tjedna raznih analiza i osvrta vijesti iz Rijeke. Problem pedofilije fenomen je koji zahtijeva angažman raznih struktura u društvu, sve u vidu hrabrog i beskompromisnog djelovanja u njegovu sankcioniranju, onemogućivanju i liječenju. Stručni pristup tome pitanju prije svega stvar je eksperata područja kojih se dotiče – medicine, prava itd.

U svakom slučaju sve sastavnice našeg društva moraju djelovati na suzbijanju seksualnog zlostavljanja, pri čemu je osobama na položaju još veća odgovornost od običnog građanina. Zrelost jednog društva očituje se u načinu suočavanja s bolnim točkama i poteškoćama poput pedofilije, a na tu razinu ozbiljnosti u dobroj mjeri utječu oni koji građanima posreduju i tumače informacije, odnosno novinari. U moru analiza koje su se pojavile, još se jednom pokazala važnost kompetentnih medija. Po mojem mišljenju u ovotjednim analizama mogli smo uočiti kako kompetentnost tako i nekompetentnost, istraživački poriv i nemar u čitanju ponuđenih spisa, razumijevanje i nerazumijevanje pravnih pojmova, poznavanje i nepoznavanje crkvenih struktura, pojmova i života itd.

Pedofiliju u crkvenim redovima potrebno je ne samo zakonski procesuirati već i podvrći teološkoj analizi kako bi se pronašli svi uzroci njezine geneze. Više je puta zadnjih godina papa Franjo govorio o tome da uzročnike treba tražiti u klerikalizmu, u sustavu moći odnosno zloporabi pozicije moći. Iz unutarcrkvene perspektive, za objašnjenje toga pitanja nije dovoljno uobičajeno pozivanje na pojednostavljenu relaciju progresivno-konzervativno. Naime, unutar Crkve prisutni su različiti pristupi koji idu od prepoznavanja do negiranja postojanja skandala seksualnog zlostavljanja. Umjesto razlikovanja lijevo-desno, čini se da ovdje igraju ulogu drukčije silnice i odnosi poput pitanja odnosa moći i nemoći, kler-laici, a izrazite su razlike među kontinentima, pri čemu Afrika i Azija imaju crkve s još patrijarhalnim i klerikalnim modelom crkvenosti. No nije potrebno prijeći granice Europe jer odnos prema tome pitanju uvelike razlikuje i Crkvu na našem kontinentu. Tako Crkvu u Istočnoj Europi u dobroj mjeri još očekuje suočavanje s tim pitanjem, za razliku od one u Zapadnoj Europi. Kako bilo, očigledno je da društveni kontekst u kojemu Crkve žive utječe na vrijeme i način njezina suočavanja s tim problemom. Dakako da su tu i druga pitanja poput stupnja povjerenja koje građani u određenom društvu imaju prema pravnoj državi i policiji, odnosno uloga neovisnih medija i dr.

Uzinić je bio prvi hrvatski biskup koji se glasno suprotstavio diskriminaciji, nasilju i uvredama na račun homoseksualnih osoba, a sada je napravio povijesni presedan. Dugoročno gledano, ovo će otvaranje javnosti pomoći Katoličkoj crkvi, bez obzira na to što ovaj korak ne prihvaćaju svi u Crkvi u Hrvatskoj. Konzervativniji dio naše javnosti – pri čemu su, zanimljivo je, ujedinjeni svjetovni desni mediji i određeni fundamentalistički vjerski portali – percipiraju Uzinića kao pomodnog katolika, koji u našu »tradicionalnu i neiskvarenu hrvatsku katoličku sredinu« pokušava unijeti modele ponašanja iz sekularnog i dekadentnog zapada. No Uzinić ne čini ništa što Katolička crkva već nije prihvatila na globalnoj razini. Transparentnost, komunikativnost i otvorenost medijima, dijalog sa suvremenim svijetom, odbijanje homofobije, osuda nacionalizma, prihvaćanje sekularnosti kao šanse za zrelije življeno kršćanstvo samo su neka od pitanja u kojima je Uzinić javno izrazio svoje mišljenje, ne samo od konca 2020. od kada je u Rijeci, već i tijekom prethodne službe u Dubrovniku.

U Dubrovniku je Uzinić bio prvi katolički biskup u Republici Hrvatskoj koji je objavio godišnje financijsko izvješće svoje biskupije. Na taj je način javnost konačno imala mogućnost uvida u poslovanje Katoličke crkve. I u ovom, uvelike ozbiljnijem i tragičnijem slučaju, pitanje transparentnosti igra svoju ozdravljujuću ulogu. Ovaj je tjedan u prvi plan došlo pitanje transparentne borbe protiv pedofilije. Jedan je komentator ovo nazvao spasonosnim rizikom za Uzinića i za Crkvu, ali jedinim ispravnim putem ako Crkva želi biti autentična sljedbenica Isusa Krista. Donekle povezano s transparentnošću je i pitanje komunikacije. Veliki problem za Crkvu u nas je sposobnost odnosno nesposobnost komunikacije crkvenih ljudi s javnošću. Uzinićeva komunikativnost i spontanost, dokazana u nebrojenim situacijama do sada, prije je izuzetak negoli pravilo. S druge strane, svjetovni mediji u velikim su poteškoćama kako bi pronašli kompetentne novinare koji iole poznaju Crkvu, bez čega je teško donositi ispravne prosudbe.

Pitanja koja su otvorena ovaj tjedan, uvjeren sam, bit će predmet ozbiljnih analiza u vremenu koje je pred nama. Za nadati se je da će u toj analizi sudjelovati kompetentni sudionici i analitičari. Funkcioniranje ili nefunkcioniranje pravne države valja također biti predmet pažnje javnosti. Pri tome žrtve moraju biti u prvom planu, a imperativ i obveza cijeloga društva trebali bi biti onemogućivanje sličnih zlostavljanja u budućnosti. Nakon događaja s početka ovoga tjedna nije više aktualno pitanje zašto je Uzinić odlučio izaći u javnost s ovakvim informacijama, već na koji će način i kada to učiniti ostatak episkopata u Hrvatskoj. Za očekivati je da pritisak transparentnosti dovede do iznošenja sličnih informacija i za sva druga područja društva, uključujući osobito obiteljsko okružje, u kojima se događa seksualno zlostavljanje.