I ovogodišnjeg 9. svibnja, datuma koji barem načelno obilježavamo kao Dan pobjede nad fašizmom, oči zainteresirane javnosti bile su uperene na moskovsku paradu, događaj koji grad i svijet već desetljećima čekaju kako bi počuli što se najnovije mota po glavi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Premda su očekivanja i nadanja od Putinovog govora, kao i uvijek, bila drastično raznolika, on je bar što se ekskluzivnosti tiče za veliku većinu bio razočaravajući, kao što je to bila i vojnom tehnikom siromašna parada.

Osim njegove izjave »protiv naše domovine opet se vodi pravi rat«, sa svečanosti nije stigao citat koji bi mogao zaokupiti misli i okupirati naslove, međutim kanale ruske medijske alternative ispunile su litanije jednog drugog moćnika koji nije bio razdragan obljetnicom pobjede u Velikom domovinskom ratu i sjećanjem na povijesnu žrtvu 27 milijuna sovjetskog stanovništva.

Bahmutske prijetnje

– Moderna Rusija ne zaslužuje slaviti Dan pobjede. To je pobjeda koja pripada našim djedovima, ne živućim generacijama, istog je dana zagrmio »Putinov kuhar« Jevgenij Prigožin, vlasnik i osnivač plaćeničke armije Wagner, preuzimajući stavove bijesne nakupine desnih ekstremista koja nije zadovoljna brzinom i kvalitetom ruskih vojnih pohoda na istoku Ukrajine, tzv. turbo ili ultrapatriota. Istog je trenutka i Putinov govor retrogradno postao zanimljiviji, a ujedno i odbojniji za turbo mlatače tuđim gloginjama. Ovoj sve opasnijoj i sve brojnijoj grupi zasigurno se nije svidjela predsjednikova ocjena kako je »svaka ideologija superiornosti odvratna, kriminalna i smrtonosna«, kao što im se ne bi svidjela kritika »agresivnog nacionalizma« da ju dugogodišnji pretplatnik na mjesto u Velikom Kremljovskom dvorcu kojim slučajem nije uputio »Zapadnim elitama«, već svom stanovništvu.

– Za nas, Rusiju, nema neprijateljskih naroda, kako na zapadu, tako i na istoku, rekao je Putin na žalost onih bolesnika koji su se nadali kako će Ukrajinci konačno dobiti službeni etnički status kakvog Rusi imaju u Ukrajini i baltičkim zemljama. Svejedno, praktična bezvrijednost ovih riječi odmah se zorno manifestirala nakon što je Putin pred visokim vojnim dužnosnicima i predstavnicima vodstva »specijalne vojne operacije« u Ukrajini – no ne i pred mikrofonima – održao vrlo kratak no srdačan govor, a posvemašnju iritaciju, osim mnoštva ljudi umorenog ratom i licemjerjem, tada su doživjeli zapjenjeni, tuđe krvi željni patrioti, koji su proteklih tjedana intenzivirali verbalnu prijateljsku vatru prema ruskoj vojsci i ruskom ministarstvu »obrane«.

Za dobar dio javne percepcije o unutrašnjem stanju napadačkih postrojbi, nesloge izrazito medijski prisutne i atraktivne u ciku proljetnog teritorijalnog pata, zaslužan je lajavi šef privatne paramilitarne grupe koja najvidljiviji angažman ima u Donjeckoj regiji, posebno u Bahmutu (Artemjovsku) gdje se vodi najkrvavija i najveća bitka ovog rata. O donedavno vrlo tajnovitim plaćenicima Vagnera pojavljuje se sve više informacija, prvenstveno onih koje u svojim video uratcima objavljuje zajapureni Jevgenij Prigožin. Nova zvijezda društvenih mreža poput Telegrama i VK-a, koja proteklih mjeseci koristi svaku priliku da se naslikava s ukrajinskim zarobljenicima na krovovima bahmutskih zgrada te osobno hvali zaslugama za ruske vojne uspjehe, krajem travnja šokirala je mnoge pratitelje rata svojim nastupom na video kanalu War Gonzo ruskog vojnog blogera Semjona Pegova. U žučnoj tiradi o očajnom i neorganiziranom stanju (regularne) ruske vojske koja njegove trupe sabotira ne braneći im bokove, Prigožin je zaprijetio povlačenjem Vagnera iz Bahmuta ako im uskoro ne stigne adekvatne podrška, municija i oružje.

Dramatično kazavši kako ruski narod mora znati pravu istinu, ovaj svestrani poduzetnik raspalio je po ministru obrane Sergeju Šojguu i šefu Generalnog stožera oružanih snaga Valeriju Gerasimovu, ujedno i zapovjedniku ruske invazije, kazavši kako ne preuzimaju odgovornost i ne čine dovoljno da bi spriječili neprijateljsku ofenzivu. Samo par dana kasnije, Vagnerov šef pojačao je retoričku artiljeriju, najavio povlačenje za 10. svibnja ukoliko njegovi zahtjevi ne budu odobreni te okrivio ministarstvo za velike gubitke svojih paravojnika i za činjenicu da cijeli Bahmut dosad nije zauzet. Iako je ploča nakratko promijenjena nakon navodnih dogovora oko opskrbe streljivom, Prigožin je ovog utorka zavapio kako ruske brigade bježe iz Bahmuta ostavljajući Vagnerovce da budu ubijeni, kako »netko pokušava izdati Putina i Ruse« i kako će »Ukrajina ubrzo napasti s juga« ukoliko se nešto ne poduzme.

Klasična navlakuša

Uistinu dubioznoj situaciji u ruskim redovima nije doprinio Kremlj, čije je Ministarstvo obrane, kao i Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, odbilo komentirati išta što ima veze s detaljima specijalne operacije, a zbunjenost je zahvatila zapadnu medijsku scenu koja po ovom pitanju nije bila hrabra iznositi zaključke i prognoze. Ipak, značajan broj smirenijih analitičara zapitao se zašto Prigožin osjetljive vojne informacije otkriva javno te što je razlog značajnog zaokreta u njegovim vlog performansima, koji su se do jučer sastojali od naslađivanja nad zamkom bahmutske »mjasorubke« (mašine za mljevenje mesa) u kojoj navodno pogiba 7 ili 8 Ukrajinaca u odnosu na jednog Rusa. Mnogo je eksperata primijetilo kako Prigožin nikad direktno ne kritizira samog Putina, što je postavilo teoriju kako je cijela njegova deračina dio Putinovog propagandnog manevra kojim se daje lažna slika internog stanja kako bi se Ukrajince i njihove sponzore potaknulo na bacanje još većeg broja vojnika u Bahmut. Guranje trenutno nespremne ukrajinske vojske u toliko najavljivanu protuofenzivu, kaže ova propozicija, ugrozilo bi cijeli ukrajinski napor te oduzelo psihološko-motivacijsku i propagandnu vrijednost operacije u kojoj se kriju sve nade u vojnu pobjedu Kijeva i NATO-a.

Na Prigožinove analize o slabosti ruskih snaga u Bahmutu zasad nisu nasjeli glasnogovornik ukrajinskih istočnih snaga Serhij Čerevati koji je kazao kako je navodni ruski manjak municije »lažan«, kao niti glasnogovornik obavještajnog sektora ukrajinskog ministarstva obrane Andrej Černjak prema kojem Prigožin krivnju za neuspjehe Vagnera skreće na druge. U tom slučaju, drastična eskalacija u izjavama Prigožina, koji je išao toliko daleko da poziva Ruse da upadnu u elitne kvartove Moskve i »pobiju birokrate«, ali i istupima Dmitrija Medvjedeva, zamjenika predsjednika Ruskog Sigurnosnog vijeća i bivšeg liberala, koji sada zagovara »fizičku eliminaciju« ukrajinskog vođe Volodimira Zelenskog, ostavlja nejasnoću oko motivacija ruskih moćnika za naglim zauzimanjem ekstremističkih pozicija turbopatriota.

Slučaj klasične navlakuše, u ruskom vojnom žargonu znanom kao maskirovka, čini se najrealnijim scenarijem. Prije svega treba istaknuti da su Prigožinovi biznis interesi neodvojivo vezani uz političku pozadinu i protekcije Putinovog kruga te kako njegova lojalnost dosada nije dolazila u pitanje. Također, Prigožin ne posjeduje nikakvo vojno znanje ili obrazovanje, niti je vojni zapovjednik Vagnera koji odlučuje o tome što će njegove jedinice činiti i hoće li se povlačiti. S obzirom da Vagner u Ukrajini ratuje pod ugovorom ruskog ministarstva obrane, operativnu kontrolu u potpunosti ima naručitelj koji uvijek može prestati isplaćivati novac na njihov račun ili ih čak pozvati na odgovornost pred vojnim sudom ukoliko se ugovor prekrši. Iako je moguće da Prigožin na ovaj način želi steći veći status i zastupljenost u garnituri ruskih centara odlučivanja, stvaran konflikt na razini Kremlj – Wagner doveo bi do ugrožavanja privilegija koje potonji uživaju kao Putinova udarna snaga u Ukrajini, ali posebno u Siriji i po afričkih zemljama kao što su Mali i Centralnoafrička republika, što nije realna mogućnost.

Rasrđeni patrioti

No, efekt kojeg je Wagnerova i Prigožinova reprezentacija zasigurno postigla nacionalističko je rajcanje ratobornih desničara koji ne propituju iskrenost njegovih namjera i koji agresivno odbijaju ideje o taktičkoj maskirovki. Turbopatrioti, slabo povezana skupina podržavatelja rata koju karakterizira širenje ekstremnog ruskog šovinizma po najcrnjim internetskim podzemljima, s gnjevom su dočekali informacije o raspadajućem stanju ruske vojske kakve im je servirao cijenjeni kuhar te počeli prozivati na odgovornost sve, uključujući i samog Putina, koje prema njihovom imaginariju ne ispunjavaju kriterije da bi vodili svetu križarsku misiju za dobrobit Majke Rusije. Premda bi velika većina ljudi, uključujući većinu u Rusiji, turbopatriote ocijenila kao ljude odvojene od realnosti koji još nisu shvatili da je bit rata da prije svega služi za profiterske ciljeve, pripadnost navijačkom kultu koji precjenjuje realne mogućnosti ruske vojske te traži povećanje efikasnosti i obujma ruske vojne mašine, brža teritorijalna osvajanja i neprestane eskalacije na svaki ukrajinski potez, očvršćava i raste.

Povrijeđenost nacionalnih osjećaja i percipirana slabost nacije koja nije sposobna satrati jednu malu Ukrajinu stvaraju preduvjete za politiku koja ide onkraj neinspirativnog konzervativizma, čak i kada je riječ o Putinovoj patrijarhalnoj, rigidnoj i antiliberalnoj verziji istog. U kombinaciji s površnim ili pogrešnim poimanjem vojnih prilika s bojišnice te siromašnim razumijevanjem vojne znanosti, pogotovo u kontekstu koji kaže da se radi o najmodernijem i tehnološki najnaprednijem oružanom sukobu u povijesti čovječanstva, kreira se politički fenomen koji postaje sve prisutniji u ruskom javnom prostoru, a kojeg karakterizira neskriveni element fašizma u nastojanju grubog osuđivanja i uništenja svega što se ne uklapa u najrafiniranije nacionalističke namjere.

Ovdje je posebno zanimljiv status ruskih »nezavisnih« novinara, blogera i analitičara koji često dolaze iz vojnih krugova, premreženi su sa strukturama koje su prisutne na bojištu ili su sami kao propagandisti uključeni u ratne pohode. Iako se zbog egzistencijalnih razloga uglavnom ne usuđuju otvoreno prozivati čelne ljude ruske invazije, na njihovom legitimitetu i analizama gradi se huškački narativ oko kojeg se ratni entuzijasti, ne samo u Rusiji, rado okupljaju. Spomenuti Pegov, kao i iznimno utjecajni vojni blogeri Aleksandar Sladkov, Aleksandar Koc te nedavno ubijeni Vladlen Tatarski samo su neki od ruskih influensera čije propagandno dizanje morala ruskoj vojsci, namjerno ili nenamjerno, rezultira podizanjem razine mržnje kod nemalog broja publike koja provodi sate i dane okupirana ratnim detaljima i dnevnim »sitrepom«.

Stoga nije čudno da se na sekcijama za komentare ispod ratnog medijskog sadržaja stvara najglasnija opozicijska grupa koja zahtijeva da Rusija napusti pravna ograničenja »specijalne vojne operacije« i proglasi »antiterorističku operaciju« koja se neće ograničavati samo na istok Ukrajine te gađanje tamošnje vojne infrastrukture. Bez obzira na to što sastav ruske političke arene zasad ne odražava stavove turbopatriota, budući da su idući parlamentarni izbori na rasporedu tek 2026. godine, ne treba ignorirati djelovanje nove stranke Igora Girkina Strelkova, bivšeg vojnog oficira i FSB-ovog špijuna koji je ove godine osnovao ekstremno desni »Klub rasrđenih patriota«. Strelkov već duže vrijeme želi profitirati upravo na srdžbi, zagovarajući najradikalnije ratne mjere poput totalnog rata na Ukrajinu, kompletne mobilizacije ruskog stanovništva, svrgavanje aktualne vlasti u Kijevu i potpuno uništenje ukrajinske državnosti. Premda Strelkova i turbopatriote te Wagnerovog Prigožina vežu nesmiljena paljba po Šojguu i Gerasimovu (dvojcu kojeg kao dugogodišnje funkcionere vide odgovorne za navodno katastrofalno i neutrenirano stanje ruskih vojnika), kao i hvalospjevi brutalnom generalu Surovikinu koji je s čela invazije maknut u siječnju, kompleksnost interesnih grupiranja u Rusiji bez obzira na proklamiranu ideologiju odražava činjenica da je Strelkov Prigožina proglasio »mentalnim bolesnikom« kojeg treba maknuti s njegove trenutne funkcije.

Ograničeni dometi

Teško je procijeniti koliki realan politički pritisak na Vladimira Putina ova skupina može imati. Iako su zastupnici vladajuće stranke Jedinstvena Rusija govorili kako od turbopatriota prijeti opasnost državnog udara, a pojedini zapadni mediji kazali kako su oni za Putina opasniji nego liberali, nema sumnji kako je ruski politički vrh sam sebe adekvatno zaštitio od pokušaja nasilne smjene vlasti u nekom državnom udaru pobunjenih spletkara. S druge strane, postojanje ekstremnije desnice Putin može iskoristiti u svoju korist, postavljajući se na Zapadu kao mnogo manje zlo, kao racionalan akter s kojim se može pregovarati za razliku od pobješnjelih nacionalista, pa čak i ruskih nacista koje on drži na uzici.

Također, teško je procijeniti i koliki je masovni potencijal politike kojoj dometi nisu dalji od elementarnog nacionalističkog tupljenja kako su samo oni veliki patrioti i kako je samo njih briga za domovinu. Vulgarizacija ezoteričnih teorija ruskog reakcionarnog gurua Aleksandra Dugina te njihovo pretakanje u diskurs dnevne politike i sirovog, plemenskog, pretpolitičkog pravovjerja ne pokazuje marenje za realne političke probleme s kojima se Rusija i rusko stanovništvo suočavaju. Neselektivne optužbe za izdaju i sukob s unutarnjim neprijateljima mogu samo doprinijeti rastu autoritarnosti te militarizaciji i repatrijarhalizaciji ruskog društva, a sveprisutnu polariziranost, probleme sankcijama ugrožene ekonomije i poteškoće vezane uz geostrateško okretanje na istok ne mogu uspješno razriješiti. Ilustracije radi, mnogi turbopatrioti nisu, blago rečeno, obožavatelji »bezgraničnog« rusko-kineskog partnerstva zbog svojih strahova kako će Kina iskoristiti Putinove slabosti i napraviti ono što SAD nije – pretvoriti Rusiju u marionetsku državu za jeftinu eksploataciju resursa. Uz to, neki od marginalnih ruskih blogera tvrde kako je »ruska duboka država« u kabalu sa Zapadom, a Putin izdajnik, što dokazuju ruskom prodajom nafte Europi preko Indije.

Stoga nije vjerojatno kako će ruska politička i ekonomska elita dozvoliti da zavjereničke snage steknu značajnu političku ili vojnu moć, kao niti da pažljivo uzgajani i njegovani ruski diplomatski potencijal bude nepovratno smrskan. Putin zna da Rusija nije u mogućnosti ući u Kijev, srediti Zelenskog i instalirati poslušnički režim, no uvjeren u kvantitetu i kvalitetu svog naoružanja, ako ne već ljudstva, te svjestan svoje iznimno visoke popularnosti kod kuće (83 posto u travnju) može smireno čekati da rat iscrpi ukrajinske trupe i NATO opremu, sve dok se jednog neizbježnog dana ne postave uvjeti za sjedanje za zeleni stol na kojem će glavnu riječ voditi onaj tko ostvari prednost na terenu. Ipak, čak iako razaranje socijalnog tkiva nastalo na posljedicama sve većih ratnih stradanja ruskih muškaraca ne bude pokazalo sposobnost da ugrozi Kremaljske dvore, duh nasilja, mržnje, paranoje i fašizma bit će vrlo teško vratiti u bocu. Raspad ruskog društva Putin i Rusija već su doživjeli ne tako davno, zato moraju biti svjesni prijetnji kojih su si sami pomogli stvoriti.