RIJEKA Vrijeme čini svoje, sa scene odlaze poznata, draga i simpatična imena iz živopisnog kutka, kao što je popularna Mala placa na Brajdi, ovih je dana u 84. godini života otišao i proslavljeni golgeter Armando Prizmić.

Živahan, temperamentan i druželjubiv, u svom neponovljivom stilu kretao se tuda, odlazeći i »baciti na karte« s barbom Perom Dukićem u »Ivonu«, sve dok se nije suočio s bolešću kojom je i završen njegov ispunjeni život koji je u tijeku duge i plodne nogometne karijere živio u ritmu golova.

Dok se pozdravljao s prijateljima, zastajao u ćakuli ili samo prolazio, onim starijim namjernicima je automatski izazivao asocijacije na nezaboravne krimejske predstave začinjene njegovim golovima, kao i na kasnije nastupe za razne klubove na lešnatom Omladinskom igralištu, pri čemu kao da je samo htio dokazati da golgeterski instinkt živi vječno.

– Armanda dobro znam kao igrača, on je bio vrstan centarfor – prvi je komentar jedne od gradskih nogometnih institucija Luciana Celića, koji je po dolasku iz Labina u Rijeku prešao u Orijent, a na Krimeji je tijekom dugih desetljeća ostavio neizbrisivi trag, prvo kao igrač, a onda i kao trener te asistent brojnim trenerima. Celić je poslovično u nogometnom društvu, tako je i jučerašnju jutarnju kavicu ispijao s legendarnim prijateljem Milom Tomljenovićem.

– Igrao sam pritom i protiv njega te dobro znam kako ga je bilo teško čuvati. Uz ostalo je imao i dobar skok, igrao je odlično glavom. Prizmić je zapravo bio specifičan igrač, nema dvojbe da je bio jako dobar centralni napadač.

Brojna su slavna imena iz bogate, više nego stoljetne povijesti Orijenta, s kojima je pokojni Armando Prizmić dijelio svlačionicu. Svakako je među njima i vrsni majstor, veznjak Luciano Udović, autor tolikih dobrih proigravanja, jednako kao i efektnih pogodaka, poput onoga iz kasnih »šezdesetih« na vrata prema sjeveru, kada su na Krimeji domaći predvođeni nezaboravnim Ivanom Đalmom Markovićem potopili onaj sjajni Zagreb trenera Vlatka Markovića s 4:2.

– Armando je bio vrijedni centarfor, možda nije bio neki školovani igrač, ali imao je prirodne predispozicije za zabijati golove – kaže Luciano Udović. – Bio sam u Rijeci, da bih došao u Orijent, i tu sam se susreo s Prizmićem, koji je inače kao klinac došao iz Južne Amerike. Taj prvi put smo se sreli na Krimeji. Doduše, igrao sam prije toga protiv njega za Rijeku s obzirom na to da smo redovito igrali pripremne utakmice s Orijentom. Imao je onaj famozni nos za gol, uz to je bio i borben, nije odustajao kada ste mu dali loptu. Nije možda bio neki profinjeni tehničar, ali je zato bio realizator.

Stvorili smo potom jednu jaku ekipu s trenerom Zokom Franceschijem. Oformio je jaku momčad s nas nekoliko igrača koji su stigli iz Rijeke. Tu su, između ostalih, Papo Filipović, Brnelić, bio je došao s Kantide i Aljoša Haramija, odlični srednji branič Mladen Cukon. Inače, ta je naša generacija »šezdesetih« godina morala prvo osvojiti ondašnju Riječko-pulsku zonu kako bismo se plasirali u Drugu ligu. Na kraju smo s Đalmom Markovićem igrali i kvalifikacije za Prvu ligu. Inače, Armandu je najveći prijatelj bio naš odlični stoper Pino Zupčić.

Armando Prizmić i Pino Zupčić s Krimeje su otišli u različitim smjerovima, Zupčić je zaigrao za hreljinski Naprijed, dok se Prizmić spustio do Omladinskog igrališta na kojem se nazabijao golova za Lučki radnik, a u dugoj karijeri zaigrao je i u vrhu napada Konstruktora, nezaboravnih romantičara Slavka Joleta Kneževića.

Armando Prizmić je otišao, ostat će uspomena na čovjeka koji je imao ključ za svaku obrambenu bravu na očaj braniča, a na veselje svojih brojnih trenera i suigrača.