Glavni otmičar

Zbog ovoga je izdan nalog za uhićenje Putina: Kako Moskva grabi ukrajinsku djecu i čini ih Rusima

Portal Novilist.hr

U jednoj od uspješnih operacija povratka otete ukrajinske djece iz Rusije svojim roditeljima vraćeno je 37 mališana. Stotine druge otete djece nisu bile te sreće / Foto Screenshot Twitter

U jednoj od uspješnih operacija povratka otete ukrajinske djece iz Rusije svojim roditeljima vraćeno je 37 mališana. Stotine druge otete djece nisu bile te sreće / Foto Screenshot Twitter

AP je otkrio da su ukrajinsku djecu deportirali u Rusiju ili na teritorije pod ruskom kontrolom bez pristanka, lagali im da ih roditelji ne žele, koristili ih za propagandu i davali im ruske obitelji i državljanstvo



Međunarodni kazneni sud izdao naloge za uhićenje predsjednika Vladimira Putina i Marije Ljvove-Belove, ruske povjerenice za prava djece.


Pored cijelog niza ruskih ratnih zločina u Ukrajini, od masovnih grobnica do mučenja, silovanja, ubojstava i konstantnog bombardiranja civilnih objekata, nalog za uhićenje Putina i njegove povjerenice za prava djece izdan je i zbog masovnih slučajeva otmica ukrajinske djece.


Stotine ukrajinske djece odvedene su iz sirotišta i dječjih domova u Rusiju, kazao je glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda Karim Khan u izvješću u petak.




“Mnoga su djeca, pretpostavljamo, otad dana na posvajanje u Ruskoj Federaciji”, kazao je.



Khan je kazao da je promjena u ruskome zakonu olakšala ruskim obiteljima da posvajaju tu djecu dok su u vrijeme deportacija ukrajinska djeca bila zaštićene osobe po Četvrtoj ženevskoj konvenciji.


Khan je u svome izvješću današnje naloge za uhićenjima nazvao “prvim konkretnim potezom” dok druge istrage u Ukrajini još traju.


Veliku rusku operaciju otimanja ukrajinske djece detaljno je istražio Associated Press. Rezultate njihove istrage prenosimo ispod:


Oteli joj šestero djece


Olga Lopatkina hodala je po svom podrumu u krugovima poput zarobljene životinje. Više od tjedan dana ukrajinska majka nije čula ništa od svoje šestero posvojene djece koja su ostala u opkoljenom Mariupolju, i bila je poludjela od brige.


Djeca su kao i obično provela odmor u odmaralištu u lučkom gradu. Ali ovaj put je izbio rat s Rusijom, a njezini mališani – uvijek užasnuti mrakom – bili su napušteni u opkoljenom gradu bez svjetla i nade. Sve što su sada imali bio je njezin najstariji sin Timofey, koji je i sam imao samo 17 godina.


Pitanja su joj se beskonačno motala po glavi: treba li sama pokušati spasiti djecu – i riskirati da bude ubijena, i od njih ponovno napraviti siročad? Ili bi trebala voditi kampanju da ih izvuče izdaleka – i riskirati da budu ubijeni ili padnu u ruke Rusima?


Nije ni slutila da će je njezina dilema odvesti ravno u bitku protiv Rusije, s najvećim ulozima njezina života.


Otvoreno nastojanje Rusije da usvoji ukrajinsku djecu i odgaja ih kao rusku već je uveliko u tijeku, u jednom od najeksplozivnijih pitanja rata, pokazuje istraga Associated Pressa.


Tisuće djece pronađeno je u podrumima ratom razorenih gradova poput Mariupola i u sirotištima u separatističkim teritorijima Donbasa koje podržava Rusija.


Lagali im da ih roditelji ne žele


Među njima su ona čiji su roditelji ubijeni u ruskim granatiranjima, kao i ona smještena u institucijama ili u udomiteljskim obiteljima, poznati kao “djeca države”.


Rusija tvrdi da ta djeca nemaju roditelje ili staratelje koji bi se brinuli o njima ili da se do njih ne može doći.


No AP je otkrio da su dužnosnici ukrajinsku djecu deportirali u Rusiju ili na teritorije pod ruskom kontrolom bez pristanka, lagali im da ih roditelji ne žele, koristili ih za propagandu i davali im ruske obitelji i državljanstvo.



Riječ je o dosad najopsežnijoj istrazi o otimanju ukrajinske djece, a prvoj koja prati proces sve do one koja već odrastaju u Rusiji.


AP je odradio desetke intervjua s roditeljima, djecom i dužnosnicima u Ukrajini i Rusiji; informacije su skupljali iz elektroničke pošte i pisama; ruskih dokumenata i ruskih državnih medija.


Oznaka genocida


Bez obzira imaju li roditelje ili ne, odgajanje djece rata u drugoj zemlji ili kulturi može biti oznaka genocida, pokušaj brisanja samog identiteta neprijateljske nacije.


Tužitelji kažu da to također može biti izravno povezano s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je izričito podržao posvojenja.


“To nije nešto što se događa odmah na bojnom polju”, rekao je Stephen Rapp, bivši veleposlanik SAD-a za pitanja ratnih zločina koji savjetuje Ukrajinu u procesuiranju.


“Stoga je vaša sposobnost pripisivanja odgovornosti najvišoj razini ovdje puno veća.”


Čak i kada su roditelji mrtvi, rekao je Rapp, njihova djeca moraju biti zaštićena, udomljena ili usvojena u Ukrajini, a ne deportirana u Rusiju.


Ruski zakon zabranjuje posvajanje strane djece bez pristanka matične zemlje, što Ukrajina nije dala. Ali u svibnju je Putin potpisao dekret kojim se Rusiji olakšava usvajanje i davanje državljanstva ukrajinskoj djeci bez roditeljske skrbi – a Ukrajini i preživjelim rođacima otežava njihovo vraćanje.


Apsolutno užasna priča


Rusija je također pripremila registar odgovarajućih ruskih obitelji za ukrajinsku djecu i plaća im za svako dijete koje dobije državljanstvo – do 1000 dolara za one s invaliditetom.


Održava ljetne kampove za ukrajinsku siročad, nudi satove “domoljubnog odgoja” i čak vodi telefonsku liniju za spajanje ruskih obitelji s djecom iz Donbasa.



“To je apsolutno užasna priča”, rekao je Petro Andryushchenko, savjetnik gradonačelnika Mariupola, koji tvrdi da je stotine djece odvedeno samo iz tog grada.


“Ne znamo imaju li naša djeca službenog roditelja ili (maćehu) ili nešto drugo jer su ih ruske trupe prisilno otele.”


“Djeca države” nisu siročad


Priču komplicira činjenica da mnoga djeca u ukrajinskim takozvanim sirotištima uopće nisu siročad. Ukrajinska vlada priznala je UN-u prije rata da većina “djece države” “nisu siročad, nemaju ozbiljnih bolesti i nalaze se u instituciji jer su njihove obitelji u teškim okolnostima.”


Unatoč tome, Rusija svoje posvajanje ukrajinske djece prikazuje kao čin velikodušnosti koji bespomoćnim maloljetnicima daje nove domove i medicinske resurse. Ruski državni mediji prikazuju lokalne dužnosnike kako ih grle i ljube te im daju ruske putovnice.


Vrlo je teško odrediti točan broj ukrajinske djece deportirane u Rusiju – ukrajinski dužnosnici tvrde da ih je gotovo 8000. Rusija nije dala ukupan broj, ali dužnosnici redovito najavljuju dolazak ukrajinske siročadi u ruskim vojnim zrakoplovima.


Putinova povjerenica usvojila otetog dječaka


U ožujku je ruska pravobraniteljica za dječja prava Maria Lvova-Belova rekla da je više od 1000 djece iz Ukrajine u Rusiji. Tijekom ljeta je rekla da je 120 ruskih obitelji podnijelo zahtjev za skrbništvo, a više od 130 ukrajinske djece dobilo je rusko državljanstvo.


Od tada ih je stiglo mnogo više, uključujući grupu od 234 početkom listopada.


Lvova-Belova je rekla da je ovoj djeci potrebna pomoć Rusije da prebrode traumu zbog koje su loše spavali, plakali noću i crtali podrume i skloništa od bombi.



Priznala je da je isprva skupina od 30 djece dovedena u Rusiju iz podruma Mariupolja prkosno pjevala ukrajinsku himnu i uzvikivala “Slava Ukrajini!”


Ali sada je, rekla je, njihova kritika “pretvorena u ljubav prema Rusiji”, a i sama je prihvatila jednog, tinejdžera.


“Danas je dobio putovnicu državljanina Ruske Federacije i ne ispušta je iz ruku!” objavila je na Telegramu 21. rujna, uz fotografiju. “(On) je čekao ovaj dan u našoj obitelji više nego itko drugi.”


“Naša djeca… Sada su naša”


Lvova-Belova je sankcionirana od strane Sjedinjenih Država, Europe, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i Australije. Njezin ured uputio je AP-u na njezin odgovor u novinskoj agenciji u vlasništvu države da Rusija “pomaže djeci da očuvaju svoje pravo da žive pod mirnim nebom i budu sretni”.


U kolovozu je visoki dužnosnik moskovskog Odjela za rad i socijalnu zaštitu objavio post u kojem se zahvaljuje ruskim udomiteljskim obiteljima: “Naša djeca… Sada su naša.”


____


Dok je Lopatkina razmišljala što učiniti, djetinjstvo njezina sina tinejdžera naglo je završilo u Mariupolju.


Odjednom je Timofey postao otac svoj braći i sestrama. Troje je imalo kronične bolesti ili invaliditet, a najmlađi je imao samo 7 godina.


Dok je intenzivno granatiranje razbijalo staklo oko njih, stisnuli su se u podrum. Kad su se mlađi uplašili, Timofej ih je nosio na rukama. Nakon jednog zračnog napada krevete su približili uz najdeblji zid.


Ali nijedan zid nije mogao spriječiti rat. Svaki dan, Timofey se budio u 6 ujutro na velikoj hladnoći i cijepao drva za lomaču kako bi skuhao hranu. Sve što je želio bilo je završiti svoj posao i spavati – samo da bi se morao probuditi i ponoviti to.


“Hodate i vidite mozgove ljudi na cesti”


Žuljevi su mu se nakupili na rukama. Koža mu je postala deblja na druge načine. Kad su avioni tutnjali iznad, više nije trčao u zaklon.


“Kada hodate i vidite mozgove ljudi na cesti, točno na kolniku, ništa nije važno”, prisjetio se.


Obećao je majci da će čuvati mlađu djecu. Ali onda je nestalo struje i on je potpuno izgubio kontakt s njom.



Prijatelj koji se pridružio borbama ponudio mu je da ga odveze iz Mariupolja. On je odbio. Znao je da si nikada neće oprostiti ako ostavi svoju braću i sestre.


Naposljetku, lokalni liječnik iz Mariupola organizirao je evakuaciju u druge dijelove Ukrajine. Ali proruske snage na kontrolnoj točki odbile su priznati dokumente djece, fotokopije službenih dokumenata koji identificiraju njih i njihove roditelje. Timofejeve molbe nisu donijele ništa.


Umjesto toga, djeca su završila u bolnici u Narodnoj Republici Donjeck ili DPR, separatističkom području pod kontrolom Rusije u Ukrajini. Timofeja su samo nekoliko mjeseci dijelili od navršenih 18 godina – dobi kada će biti pozvan u vojsku DNR-a protiv svoje domovine.


“Hvala ti što si me ostavila”


“Za DPR se nikada u životu ne bih išao boriti”, rekao je. “Shvatio sam da moram izaći odande na ovaj ili onaj način.”


Barem je, mislio je Timofey, mogao reći svojoj majci da je zaštitio djecu. Bio je blizak s majkom i bili su slični, on i ona – oboje ljudi koji će izdržati do kraja bez obzira na sve.


Ili je barem tako mislio, dok nije došao do nje.


“Sjajno je što su živi”, odgovorila je. “Ali mi smo već u inozemstvu.”


Timofej je bio potpuno shrvan. Njegovi su roditelji pobjegli iz Ukrajine bez njega. Osjećao je da su ga bacili kao smeće, zajedno s petero djece koju nije tražio i nije znao kako zaštititi.


“Hvala ti što si me ostavila”, odgovorio je, bijesan.


___


Kradu djecu od 2014.


Djeca Mariupolja nisu prva zbog kojih je Rusija optužena za otmice.


Foto Reuters


Godine 2014., nakon što je Rusija anektirala poluotok Krim, više od 80 djece iz Luhanska zaustavljeno je na kontrolnim točkama i oteto. U


krajina je tužila, a Europski sud za ljudska prava utvrdio je da su djeca odvedena u Rusiju “bez medicinske pomoći ili potrebne papirologije”. Djeca su vraćena u Ukrajinu prije konačne odluke.


Kateryna Rashevska, braniteljica ljudskih prava, rekla je da zna za oko 30 ukrajinske djece s Krima koju su usvojili Rusi u okviru programa poznatog kao Vlak nade.


Sad, rekla je, neka od te djece bi mogla biti ruski vojnici. Od 2015. nacionalni pokret Kadeti mlade vojske obučava mlade na Krimu i u Rusiji za potencijalno novačenje u vojsku.


Ovaj put, najmanje 96 djece vraćeno je u Ukrajinu od ožujka nakon pregovora. Ali ukrajinski dužnosnici otkrili su identitete tisuća drugih u Rusiji, a imena mnogih drugih jednostavno nisu objavljena.


“Ne možemo tražiti od Ruske Federacije da vrati djecu jer ne znamo koga bi trebala vratiti”, rekla je Raševska iz ukrajinske organizacije Regionalna centrala za ljudska prava.


Ujedinjenje s bakom i djedom


Kira, 12-godišnja djevojčica koja je vidjela kako joj je otac ubijen iz vatrenog oružja, evakuirana je iz Mariupolja u Donjeck s ranama od gelera na uhu, nozi, vratu i ruci. Kira se ponovno ujedinila s bakom i djedom tek nakon što se umiješao ured potpredsjednika ukrajinske vlade.


Njezina baka, Svitlana Obedynska, rekla je da se Kira povukla i izgubila interes za sve, a pregovori su bili “jako teški”.


“Nije odlučeno na našoj razini”, rekla je. “Ona želi biti sa svojom obitelji. Uostalom, ona nema nikog drugog.”


Kao odgovor na istragu AP-a, glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price nazvao je priču o ukradenoj djeci “apsolutno užasavajućom, ali nažalost ne iznenađujućom”.



Rusija opravdava deportaciju djece time što je anektirala četiri teritorija u Ukrajini, ali su UN i ostatak svijeta taj potez krajem rujna nazvali prijevarom.


Guverner jednog od tih teritorija, Serhiy Haidai iz Luhanska, optužio je ruske dužnosnike da su izradili dokumente koji uskraćuju prava ukrajinskim roditeljima. I on se boji da će ukrajinska djeca biti uvrštena u rusku vojsku.


Drugi dužnosnici na okupiranim teritorijima lojalni Moskvi imaju benigniji pogled na ono što Rusija radi. Olga Volkova, koja vodi instituciju za djecu u Donjecku, dala je evakuirati 225 djece u područje u blizini ruskog primorskog grada Taganroga, a desetero su udomile ruske obitelji u travnju.


Nakon što DPR i ruski dužnosnici naprave popis prikladnih kandidata, njezin im internat osigurava državljanstvo i šalje ih novim obiteljima u Rusiji.


Ako postoje ukrajinski rođaci, mogu ostati u kontaktu, nazvati i možda se na kraju sresti, rekla je Volkova. U međuvremenu, dok rat traje, napomenula je, djeca sada ipak imaju svojevrsne obitelji.


“Svatko želi imati majku, vidiš?” rekla je Volkova.


____


Potvrdili njezine najgore strahove


Olga Lopatkina bila je profesorica glazbe i umjetnosti koja je proživjela težak život. Sada sredovječna žena s crvenim i ružičastim pramenovima u kosi koji blijede u bijelo, izgubila je vlastitu majku kao tinejdžerica. Godine 2014., kada su u Donjecku izbile borbe sa snagama koje podržava Rusija, također je izgubila dom.


Ali ova noćna mora s njezinom djecom, mislila je, bila je najteža stvar do sada. Iako je Mariupol bio manje od 100 kilometara udaljen od njezine kuće u Vuhledaru, do njega je bilo nemoguće sigurno doći zbog bombardiranja.


U međuvremenu je njezina 18-godišnja biološka kći Rada bila na boksačkom natjecanju u blizini Harkiva, još jednog grada na prvoj crti bojišnice.


Svaki dan je sebi govorila da će rat brzo završiti. Ipak je bilo 21. stoljeće. Umjesto toga, primaknuo se bliže.



Lopatkina je primila dvije izbjegličke obitelji iz grada blizu Mariupolja, koje su potvrdile njezine najgore strahove. Jedna je žena rekla da su joj muža ubili pred očima i da je morala prekoračiti njegovo tijelo.


Lopatkina je proganjala ukrajinske dužnosnike, lokalnog guvernera, socijalne službe, svakoga tko je mogao evakuirati njezinu djecu. Tijekom poziva, Timofey je rekao svojoj majci da se brine o svojoj mlađoj braći i sestrama. Bila je ponosna i pomalo umirena.


Bolna odluka


Zatim je 1. ožujka njihova veza prekinuta. Mislila je da će njezina djeca biti evakuirana u Zaporižju, pa su ona i njezin muž otišli tamo, s knjigama bajki i drugim poslasticama. Ali dva dana nakon što su stigli, država je umjesto toga naredila evakuaciju toga grada.


Lopatkina je morala donijeti još jednu bolnu odluku. Treba li čekati evakuaciju iz Mariupolja do koje možda nikada neće doći? Ili bi trebala otići po svoju najstariju kćer prije nego što i s njom izgubi kontakt?


“Idemo”, rekla je svom suprugu Denysu.


Lopatkina je s Radom pobjegla u Francusku. U posljednjoj molbi, napisala je guverneru Donjecka: “Nemojte zaboraviti moju siročad.”


Kad je primila poruku od Timofeya koji ju je optužio da ih je napustila, bila je povrijeđena, ali ne i iznenađena.


“Ne mogu ni zamisliti”, rekla je, a glas joj se slomio kad je počela plakati. “Da sam na njegovom mjestu, reagirala bih isto, a možda i gore.”


Lopatkina je nastavila bez prestanka pritiskati ruske i ukrajinske dužnosnike. Poslala im je fotokopije ukrajinskih dokumenata koji dokazuju njezino skrbništvo. Rekla im je da su neka djeca bolesna i zabrinuta što ih nitko nije ni pitao za njihove lijekove.


Bomba iz Donjecka


Djecu su paradirali na ruskoj televiziji i govorili im da ih ne voli. To joj je slomilo srce.


“Svaki dan su djecu okretali protiv nas”, rekla je. „Roditelji su te napustili… Premjestit ćemo te u najbolje obitelji. Ovdje ćeš imati bolji život.’”


Zaposlila se u tvornici konfekcije u Francuskoj i kupovala namještaj, odjeću i igračke za djecu koja bi se mogla, a možda i ne vratiti. Odabrala je njihove spavaće sobe u svom malom dupleksu na sjeverozapadu, u Loueu. Planirala je proslave propuštenih rođendana.


Reuters


Zatim je, na svoju veliku nesreću, saznala da su druga ukrajinska siročad koja su bila s njezinom djecom dobila nove osobne dokumente takozvane Narodne republike Donjeck. Vlasti Donjecka bacile su bombu. Mogla bi dobiti natrag svoju djecu – ako dođe preko Rusije u Donjeck po njih osobno.


Lopatkina se bojala zamke. Da je otišla u Rusiju, možda joj nikada neće biti dopušteno otići.


“Tužit ću vas”, zaprijetila je dužnosnicima Donjecka u e-poruci 18. svibnja. “Uzeli ste mi djecu. To je zločin.”


___


Njima to nije zločin nego dar


Za neke ruske obitelji udomljavanje ukrajinske siročadi nije zločin. To je dar.


Jednu profesionalnu udomiteljicu pozvala je moskovska socijalna služba da “dođe pogledati” djecu iz istočne Ukrajine koja su nedavno stigla. Već je pod svojim krovom imala šestero ruske udomljene djece, neke s invaliditetom. Primila je još tri iz Mariupolja.


“I dalje imamo neiskorištenu ljubav”, rekla je. “Postoje djeca kojoj treba pružiti naklonost, ljubav, brigu, obitelj, mamu i tatu. Ako ju možemo dati, zašto ne?”


Rekla je da je kontaktirala ukrajinsku udomiteljicu djece, koja nije imala ništa protiv ovakvog dogovora.


AP nije uspio doći do ukrajinske majke. Ali djeca nisu skrivala ogorčenost prema njoj, opisala su život s njom kao ograničen i nisu se trudila da je nazovu.


Rekli su da ih je ostavila u bunkeru u Mariupolju. Ruska vojska ih je izvukla, a oni su morali birati između usvajanja od strane ruske obitelji i života u ruskom sirotištu.


Nakon suđenja o skrbništvu u sada okupiranom Mariupolju, ruska majka ima skrbništvo nad djecom. Postali su ruski državljani i zovu je mama, rekla je.


“Ne pričamo o ratu”


“Ne pričamo o ratu”, rekla je. “Politika ostaje politika. To nije naš posao.”


U njezinoj kući s dvorištem i bazenom na napuhavanje djeca su se osjećala dobrodošlo i prihvaćeno.


Petnaestogodišnja djevojka žarko želi započeti novi život u Rusiji — ali djelomično zato što je povratak starom nemoguće. Njezina škola je bombardirana, jedan od njezinih kolega je poginuo i gotovo svi su otišli.


“Pokušati okrenuti novu stranicu nikad nije loše”, rekla je. “Zašto ne?”


Njezin 17-godišnji udomljeni brat ju je prekinuo. Dvojica njegovih prijatelja također su umrla, rekao je.



Misli da će mu početak novog života donijeti iskustvo i raduje se što će vidjeti Rusiju. No, brine ga i što ga neće prihvatiti kao Ukrajinca. Trudit će se cijelo desetljeće kako bi se pokušao obogatiti, a zatim će se vratiti u Ukrajinu.


“Moji prijatelji su tamo, mogu me podržati”, rekao je. “Tamo sam rođen… tamo sve znam, na to sam navikao.”


Još stotine siročadi iz Ukrajine smješteno je u zelenom primorskom kampu u blizini Taganroga, luksuznom objektu s velikom blagovaonicom i igralištima.


Yaroslava Rogachyova, 11, evakuirana je iz dječje ustanove u Donjecku i čekala je da bude poslana u udomiteljsku obitelj u Moskvi sa svoje dvije sestre.


Rekla je da će joj nedostajati more, Donjeck i njezini biološki roditelji tamo, ali nije objasnila zašto im se nije ili mogla vratiti. Sada razmišlja o svom novom životu.


“Idem u Moskvu, već sam vidjela obitelj i sve”, rekla je. “Mama mi se svidjela od samog početka.”


____


Želio svoj stari život natrag


U “Narodnoj republici Donjeck” Timofey nije želio novi život – želio je natrag svoj stari. Ljut i jadan, svađao se s dužnosnicima i gotovo ništa nije jeo.


Njegov jedini bijeg bilo je čitanje knjige koju nikad nije završio i iskradanje da vidi djevojku. Jednog dana vratio se s tetovažom tri bodeža na nogama, što bi moglo simbolizirati zaštitu, hrabrost ili moć.


Nova stvarnost na novom mjestu prestravila je Timofeya, zasjenivši njegov bijes na majku. Na poziv je objasnila što se dogodilo. Duboko mu je laknulo.


“Nedostajali su mi roditelji”, rekao je. “Bilo mi je jako teško bez podrške mame i oca… Stalno sam plakao kao djevojčica: ‘Mama, teško mi je, umoran sam’.”



Djeca su stalno pitala kada mogu ići kući svojoj majci. Loše su ih hranili, šamarali i psovali, rekao je Timofej.


Zatim su čuli da ih bolnički službenici uopće ne puštaju kući. Timofejev 13-godišnji posvojeni brat, Sasha, bio je toliko bijesan da je udario rukom o tobogan i slomio prst.


“Nisam trebao ništa osim svojih roditelja”


“Stvarno su mi nedostajali roditelji”, rekao je Sasha. “Nisam trebao ništa osim svojih roditelja.”


Dva dužnosnika su povukla Timofeya u stranu i rekla mu da će sud u Donjecku oduzeti skrbništvo Lopatkini i njezinom suprugu. Njegova mlađa braća i sestre otišli bi prvo u sirotište, a potom u nove obitelji u Rusiji. Timofej bi išao u školu u Donjeck.


Bio je bijesan. “To se ne može učiniti”, rekao je. “To je protuzakonito.”


Službenici su odgovorili da roditelji koji nisu došli po svoju djecu ne žele djecu. Timofej je izletio van.


“Bio sam tako razočaran, nisam vjerovao ni u što”, rekao je. “Bio sam prestravljen.”


Bio je odlučan održati na okupu jedinu obitelj koju je poznavao i brinuo se da će njegova braća i sestre završiti u ruskim obiteljima koje su ih željele samo zbog državne pomoći.


Rekao je svojoj majci da može oženiti svoju novu djevojku i posvojiti svoju braću i sestre kada napuni 18 godina.


Sve se napokon isplatilo


Tada su se Lopatkinini napori konačno isplatili.


Radila je s Darjom Kasjanovom, direktoricom neprofitne organizacije SOS Dječja sela, koja je već pomogla u pregovorima o oslobađanju 25 ukrajinske djece iz Rusije. Slanje djece na ruske teritorije umjesto u Ukrajinu bilo je “kršenje prava djeteta”, rekla je Kasjanova.


Nakon dva mjeseca pregovora i početnog prigovora visokog ruskog dužnosnika, vlasti “Narodne republike Donjeck” konačno su pristale dopustiti volonteru s punomoći Lopatkine da pokupi djecu.



Pitali su Timofeya žele li se on i njegova braća i sestre vratiti svojoj udomiteljskoj obitelji ili ostati u Donjecku.


“Sada kada imam priliku, otići ću, naravno, kući svojim roditeljima”, rekao im je.


Dokument je sastavljen i potpisan. Napokon su išli u Francusku.


Nakon odgode zbog granatiranja, konačno su krenuli na trodnevno putovanje autobusom kroz Rusiju i Latviju do Berlina.


Zadržali su ih na ruskoj granici i uhvatila ih je panika. Timofej je majci poslao poruku. Ali dobrovoljac ih je izvukao.


Timofej je sreo oca na autobusnoj stanici u Berlinu. Još uvijek nije mogao vjerovati. Odvezli su se u Francusku, gdje je Timofey kao iznenađenje otišao po svoju majku u tvornicu odjeće, gdje je radila.


Majci u zagrljaj


Lopatkina je mahnito šivala, vrteći desetak puta u glavi trenutak kada su joj djeca zaustavljena na granici. Već je počela smišljati kakav bi novi plan mogla smisliti kako bi ih vratila.


Kad je Timofey stigao, bila je u šoku. Za njega je euforija bila divlja, visoka kao ništa što je dotad doživio.


U kući su čekala druga djeca. Potrčali su prema majci, izgubili cipele, i skočili joj u zagrljaj. Mrsila im je kosu i držala ih za lica. Sve se to događalo brže nego što je njezin mozak mogao obraditi.


“Daj da te vidim!” vrisnula je. “Aaaaah!” Dva su se psa pridružila zabavi lajući.


Timofeyu je trebalo nekoliko dana prije nego što je mogao povjerovati da se doista vratio svojim roditeljima. Nije ostalo zamjeranja, rekao je. Iz telefona i iz misli izbrisao je ljutitu poruku koju je poslao majci.


“Održao sam obećanje”, rekao je. “Breme odgovornosti je nestalo. Rekao sam: ‘Majko, preuzmi uzde, to je sve… Sada sam dijete.’”