RIJEKA Nagrada je došla u prave ruke. Branko Žgaljardić, riječka urbana legenda borilačkog sporta, na redovnoj Skupštini Hrvatskog kickboxing saveza održanoj nedavno na Plitvicama dobio je posebno vrijedno priznanje, nagradu za životno djelo za doprinos razvoju kickboxinga u Hrvatskoj i ostvarenju vrhunskih rezultata.

O Branku Žgaljardiću u riječkim i hrvatskim krugovima, ali i šire, posebno sportskim, puno se zna, od njegovih vrhunskih sportskih rezultata do životnog trilera koji svakako može poslužiti i za vrijedan dokumentarac.

Ukratko, bio je svjetski prvak u full contactu 1978. godine u zapadnom Berlinu u poluteškoj kategoriji, viceprvak svijeta godinu dana kasnije na Floridi te prvak Europe iste godine u Milanu. Pet puta bio je prvak Jugoslavije u istoj disciplini, a dobitnik je i Nagrade za životno djelo Grada Rijeke 1979. godine za vrhunske rezultate u karateu. Diplomirani je ekonomist za ugostiteljstvo i turizam, a u životu je radio praktički sve. Ratne 1993. godine teško je stradao u Lovranu radeći kao redar disko kluba, nakon što je pogođen s dva metka u glavu i jednim u nogu. No, uspio je preživjeti, operirao ga je brat Zoran, nedavno preminuli poznati estetski kirurg, te mu je spasio život. U civilnoj je mirovini, ali ne miruje. Od tada do danas traje njegova borba za pravdu…

– Jako sam sretan zbog nagrade i što su se sjetili mene i mojih rezultata. Ja sam za onu maksimu, rad i nagrađivanje prema rezultatima – kaže Žgaljardić. – Drugo je kada samo danas učite neke tehnike, a savim drugo kad uđete u ring. Dosta se toga promijenilo na nekad, 1971. godine dobio sam crni pojas »prvi dan«, došao do onog »sedmog dana«. Ali jako je dugo vremena trebalo proći do toga i to zaslužiti. Taj pojas ima i Boris Faraguna iz Labina koji je dobio ovo priznanje, a dobivali su ga i Riječanin Boris Ilić te Branko Cikatić.

Milano najdraži

Žgaljardić je rođen 1954. godine i više od 30 godina bio je u svijetu borilačkog sporta.

– Svirao sam harmoniku šest godina, no onda sam se počeo baviti karateom. Ušao sam u svijet tehnika borilačkih vještina, pokazivao ih i drugima. I tako je malo pomalo sve krenulo. Osobno me trenirao Miljen Gazdik, moj najbolji prijatelj i liječnik koji je radio u Dječjoj bolnici. Pomagao mi je i Darko Kalebić. Najdraža tutula? Ona iz Milana. Imao sam četiri meča u jednom danu, a u finalu sam dobio Flavija Galesija. On je mene tukao na Floridi. Kao najljepši meč izvojio bih onaj s Darylom Tylerom koji je prenosio i CNN. Uz ove navedene rezultate, tu je i treće mjesto u Rotterdamu 1977. godine.

Od hrvatskih boraca posebno cijeni Hrvatskog tigra, legendarnog Branka Cikatića.

– Naravno, uvijek bih odmah istaknuo Mirka Filipovića. No, on je učenik Branka Cikatića koji je meni broj jedan, s kojim sam imao najveći okršaj u Celju. To je bila moja najteža borba, nokautirao me je, pa sam ja njega, a meč je završio neriješeno. Kasnije smo se trebali okušati i kao profesionalci, ali dogodilo se to nesretno ranjavanje. Bili smo i dobri prijatelji. Sportaši ipak drukčije razmišljaju, bez obzira što se sudaraju u ringu. Zakoni ulice su drugo, ali znam i njih.

Svestranost

U njegovo vrijeme puno više ljudi, ali na drukčiji način, bavilo se borilačkim sportom.

– Mile Biondić i Slobodan Šokota bili su moji učenici i suradnici. Šokota je postigao velike rezultate, a Biondić mi je bio asistent. Od naših ljudi iz ovog sporta posebno bih još spomenuo i pohvalio Milana Šupicu i Predraga Znaora. Današnjim mladima bih samo poručio da vrijedno rade i bave se sportom. A ne samo da se hvataju mobitela i laptopa. Dvorane su nekako prazne, volio bih da je više sportaša u njima. Veliki sam protivnik kockarnica. Moja je škola »shoto ryu«, a u Rijeci je prevladala »shotokan« škola i malo se njih bori u ringu. A on je mjerilo svega. U ono vrijeme poznat je bio i Ivan Lepen iz Zagreba, poznatiji kao Stefan ili Stephan Lupino. Po meni je bio borac bez presedana – prisjeća se Žgaljardić.

Uz završen ekonomski fakultet, Žgaljardić govori tri jezika, a u životu je uistinu radio gotovo sve.

– Znao sam učiti i po 18 sati dnevno. Bio sam na platformi četiri i pol godine, osam i pol godina sam plovio, bio sam portir u autokampu, šef recepcije, imao sam svoj disko klub LP na Preluku, radio sam kao zaštitar… Trenirao sam i specijalce u Šapjanama, bilo je tu i boraca iz Legije stranaca koje su vodili Bruno Zorica Zulu i Čedo Blašković. Sada pak radim kao noćni čuvar u Zavodu za javno zdravstvo, imam malu mirovinu i prisiljen sam na to. Sve živo radim i volim raditi. Ništa mi nije teško, dobro se osjećam. Postigao sam puno, ali osjećam da sam mogao i više – zaključio je Žgaljardić.