Nedavno je u Tehničkom muzeju »Nikola Tesla« u Zagrebu predstavljen katalog »Iza vatrenog zida – žene u vatrogastvu«, koji je ostvaren u suradnji s Hrvatskom vatrogasnom zajednicom/Muzejom hrvatskog vatrogastva. Ovog ljeta u istom je muzeju bila postavljena i izložba o povijesti žena u vatrogastvu od 1930-ih godina, kada je osnovana prva ženska jedinica samaritanki.

Povodom toga razgovarali smo s prvom profesionalnom vatrogaskinjom u JVP-u Opatija, Lorenom Laslavić, iza koje stoje godine iskustva. Već odmalena bila je upućena u vatrogasna iskustva koja je skupljala od oca, koji je također bio u vatrogasnoj postrojbi Šapjana.

Lorena je vatrogastvu isprva pristupila kao dobrovoljac, a onda ga je odabrala kao životno zanimanje. Vatrogastvo joj je donijelo i »vatrenu ljubav«, supruga Zorana, s kojim ima trogodišnju kći Eneu.

Snimio: Sergej DRECHSLER

Sve više vatrogaskinja

Vi ste bila prva profesionalna vatrogaskinja u JVP-u Opatija. Što vas je dovelo u vatrogastvo?

– Ljubav prema vatrogastvu započela je još odmalena. Dobrovoljnom vatrogasnom društvu »Kras« Šapjane pristupila sam kao pripadnica vatrogasnog pomlatka i tu je sve krenulo. Nizom tečajeva, osposobljavanja i vježbi produbljivala sam svoje znanje sve dok nisam osjetila da je krajnje vrijeme da upišem

Vatrogasnu školu kako bih jednog dana mogla raditi kao profesionalna vatrogaskinja. I tako sam po završetku školovanja dobila dugo iščekivanu diplomu i upustila se u nove avanture.

Prvi posao kao profesionalna vatrogaskinja dobila sam u riječkoj rafineriji nafte, potom u Zračnoj luci Rijeka. Nakon toga mi se ispunila ogromna želja pa sada radim kao voditeljica vatrogasne grupe u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Opatija.

I dalje aktivno sudjelujem u radu dobrovoljnog društva, a sada obnašam i funkciju predsjednice. U Vatrogasnoj školi i dalje stojim ispred ploče, ali sada u ulozi predavača.

Vjerujem da su vas često podsjećali da to nije žensko zanimanje, jesu li vas ikada poljuljali takvi komentari?

– Iskreno, čak je i moja mama ostala bez teksta kad sam joj rekla da idem u profesionalne vode. Ali cijela obitelj mi je podrška od prvog dana i na tome sam im stvarno zahvalna.

I danas me dosta ljudi podsjeća na to da to zanimanje nije za žene. Međutim, nikad me to nije poljuljalo, štoviše, samo mi je dodalo elana da budem još bolja u svome poslu.

Na kraju krajeva, kad nekome treba pomoći, nitko neće gledati tko mu pruža potrebnu pomoć. Istina je da se nekad ljudi iznenade kad me ugledaju, premda je broj žena u vatrogastvu u laganom porastu, što me stvarno veseli.

Iako su katalog i izložba naslovljeni »Iza vatrenog zida – žene u vatrogastvu«, posao vatrogasnih jedinica nije samo gašenje požara. Koje su sve situacije u kojima se traži vaša pomoć?

– U stvarnosti je sve manje požarnih intervencija, a sve više onih tehničkih. Od prometnih nesreća, otvaranja stanova, ispumpavanja vode prilikom poplava, uklanjanja raznih zapreka i slično.

Također, pružamo pomoć i ostalim službama, primjerice na zahtjev Hitne medicinske pomoći pomažemo prilikom podizanja ili prenošenja osoba. A u zadnje vrijeme jako je puno intervencija vezanih za spašavanje životinja.

Ljudima bude žao kada vide životinje u nevolji ili čuju da zapomažu pa je tu bilo i spašavanja mačaka sa stabala ili podvozja automobila, divljih svinja iz bunara, galeba koji su zapeli za grane jer im se za noge omotao najlon s udicom, srnjaka zapelih u mreži i slično. Svaka je intervencija na svoj način interesantna, ali i zahtjevna. I upravo je taj izazov čar ovog posla.

Snimio: Sergej DRECHSLER

Vatreno vjenčanje

I vaš je suprug također vatrogasac, je li to olakotna okolnost u vašem braku?

– Svakako je lijepo kad supružnici imaju iste interese i ciljeve. On ima puno više iskustva u vatrogasnom poslu pa ga mogu uvijek pitati za neki dodatan savjet.

Suprug također radi u JVP-u Opatija, na radnom mjestu zamjenika zapovjednika, pa se sad viđamo malo više nego kad je i on radio u smjenama. Vatrogasac mi je i otac, pa se često dogodi da na istom događaju sudjeluje gotovo cijela obitelj.

Ovog ljeta slavili ste petu godišnjicu braka, je li to prava »vatrena« ljubavna priča, odnosno jeste li se upoznali u vatrogastvu?

– Naša priča kreće na vatrogasnom poligonu, naravno, ha, ha, ha… Tamo smo se upoznali i onda sretali po vatrogasnim obukama i događanjima.

Nakon nekog vremena odlučili smo zajedno upisati tečaj ronjenja, a obučavali su nas kolege vatrogasci. Na zadnjem satu tečaja suprug je s instruktorima dogovorio zaruke pa je u morskim dubinama osvanulo pitanje »Hej, plavooka, hoćeš li se udati za mene?«.

Ne moram vam ni pričati da sam odmah pristala! Nakon toga uslijedilo je planiranje vjenčanja i složili smo se da to bude u vatrogasnom stilu.

Bilo je to stvarno »vatreno« vjenčanje. Bili smo okruženi vatrogasnim kolegama prijateljima, vozili se u vatrogasnom kamionu, bili smo u košari vatrogasne autoljestve, torta je bila u vatrogasnom stilu, kao i sva prateća dekoracija. Bio je baš dan iz snova.

Kako izgleda vaš dan, tko kuha, piše zadaće, odlazi u kupovinu… Stižu li na sve dva vatrogasca, vi i vaš suprug?!

– Naš dan je uvijek pun obaveza, pa radimo po principu: tko prvi stigne. Kod nas nema muških ili ženskih poslova, pa oboje radimo sve.

Tako možete zateći supruga s kuhačom ili usisavačem, a mene s kosilicom ili za miješalicom za beton. Uvijek si nastojimo pomagati u svim poslovima, ali svakako nastojimo posvetiti najviše vremena kćeri i našim četveronožnim ljubimcima.

S kojim osjećajem odlazite na posao, naime, nikad ne znate što se može dogoditi, jeste li uvijek spremni na sve?

– Na posao prije svega odlazim sa zadovoljstvom. Kažu ako voliš posao koji radiš, onda to nije posao. Upravo tako je i meni. Kolege iz postrojbe su mi kao jedna velika obitelj i svaki je dan protkan smijehom.

Vatrogasni posao je taj koji baš i nema standardne operativne postupke jer je svaki požar različit i svaka je tehnička intervencija drukčija. Naš se posao često svodi na improvizaciju i upotrebu različitih vještina i alata.

Intervencije su nekad jako stresne i zahtjevne, ali iz svake stresne situacije pokušavamo izvući ono najbolje. Nikad ne znamo na što ćemo na terenu naići, a bude tu i ružnih prizora, ali tu smo da pomognemo i napravimo najbolje što možemo.

Kad je potrebno, izlazite i na intervencije, je li to zahtjevno za ženu? Kod gašenja požara nema odmora…

– Vjerujem da je za ženu to zahtjevno točno onoliko koliko i za muške kolege. Intervencije mogu potrajati i po nekoliko sati. Nakon nekog vremena tijelo se zaista umori pa je važna i fizička kondicija vatrogasaca, ali i psihička stabilnost.

Upornost i smirenost u glavi su važne karakterne crte koje ti kažu da možeš i moraš izgurati intervenciju do kraja, koliko god teška i zahtjevna bila.

Šumski požari su primjeri onih intervencija na koje kad izađeš, znaš da te nema u postrojbi sigurno nekoliko sati. Čim sam se zaposlila, stariji kolege su me podučili da uvijek moram biti spremna i sa sobom imati osnovne stvari, pa na takve intervencije uvijek nosim ruksak s hranom, vodom i rezervnom odjećom u slučaju da logistika ne može tako brzo biti osigurana.

Snimio: Sergej DRECHSLER

Zaštitno odijelo

Koliko je teško samo zaštitno odijelo, sigurno tridesetak kila, više od polovine prosječne težine ženskog tijela?!

– Kad na sebe nabacimo interventno odijelo, kacigu, čizme, rukavice, opasač sa sjekiricom, špagama, karabinerima i slično, stavimo aparat za zaštitu dišnih organa i još uzmemo potrebnu opremu, kao što su cijevi i armature ili razni hidraulični alati, ta težina od tridesetak kilograma vjerojatno i prelazi polovinu težine ženskog tijela.

Ali nekako se sljubiš s tom opremom pa je nakon nekoliko trenutaka ni ne osjećaš kao težinu, već je to tvoj dodatni zaštitni sloj koji te štiti od raznih opasnosti i ozljeda.

To znači da morate biti u iznimnoj fizičkoj kondiciji, imate li organizirane treninge?

– Na poslu imamo teretanu u kojoj su raznovrsne sprave i oprema na kojima možemo jačati snagu i kondiciju. Iako nemamo organizirane treninge, u radnom danu imamo određeno vrijeme za slobodne aktivnosti, pa to vrijeme često volim posvetiti sebi i svom tijelu.

Treninge si najčešće slažem sama pa nekad radim na jačanju određenih skupina mišića, a nekad dinamičnim treninzima na jačanju kondicije. Ponekad uspijem odraditi cijeli trening, a ponekad me prekine zvono za intervenciju.

Osim fizičke, pretpostavljam da prolazite i psihološku obuku?

– O samom se psihološkom aspektu sve više priča, međutim specijalne obuke u tom kontekstu nemamo. U samom se obrazovanju o tome puno priča, pa si nekako sam posložiš stvari u glavi. Ali u svakom nam je trenutku dostupna psihološka pomoć, jer ovo je stvarno posao u kojem nailaziš na razne ružne i stresne prizore.

Kako se nosite s teškim situacijama?

– Nakon svake veće i teže intervencije u postrojbi analiziramo tijek intervencije i odrađene postupke. Tu se osim eventualnih mogućnosti poboljšanja pridodaje i velika pažnja pozitivnim postupcima koji su na intervencijama odrađeni.

Također, znamo da je nekada ljudima stvarno teško nakon nesreće koja ih je zadesila u takvom obimu da je naša intervencija bila potrebna i zato je najljepše čuti ono iskreno »hvala« kada dobro odradiš svoj posao. Ali i ona poslovica »smijeh je lijek« dolazi do izražaja pa sve nekakve eventualne napetosti rješavamo kroz šalu i smijeh.

Vjerujem da ima i zabavnih situacija, možete li se prisjetiti neke anegdote?

– Često bude zabavnih situacija! Kad sam tek došla u JVP Opatija, s voditeljem smjene prolazili smo kroz razne vježbe. Jednom se pokazalo da smo nakon rada s alatom za obijanje cilindra na vratima dobili policijski poziv sa zahtjevom za otvaranjem stana, a nakon vježbe s hidrauličkim alatom otišli smo na prometnu nesreću.

Nekako nam nije bilo svejedno koju ćemo sljedeću vježbu odraditi. U lijepom mi je sjećanju ostala i intervencija s malom macom.

Uz pomoć kolega provela sam nekih sat vremena na vrućem ljetnom asfaltu ispod podvozja automobila u kojem je bila zaglavila. Macu nikako nismo mogli dohvatiti, a niti doći do vlasnika vozila, pa smo uz dozvolu policije pristupili odvajanju automobilskih dijelova pomoću alata kako bismo došli do mace.

Naposljetku, maca je spašena, automobil ponovo sastavljen, a ja sam se osjećala kao pravi automehaničar crnog lica i ruku.

Snimio: Sergej DRECHSLER

Vatrogasni križanac

Zanimljivost je i što ste odgojiteljica potražnih S.O.S. pasa, kad ste se time počeli baviti?

– U tu me branšu uveo suprug Zoran. Naime, on je osnivač cijele te priče u hrvatskom vatrogastvu. Sa svojom je kujicom Rain započeo s obukom i tako su postali prvi hrvatski vatrogasni K-9 tim, tim koji čine vodič i potražni pas.

Nakon toga pripadnici drugih postrojbi diljem Hrvatske zainteresirali su se za taj segment vatrogastva te krenuli s obukom. I ja sam se tu priključila sa svojim Sparkyem, koji je prvenstveno kupljen kao kućni ljubimac.

Sparky je križanac terijera i maltezera, odnosno netipična pasmina, jer to su inače belgijski i njemački ovčari.

Ipak, za ovakvu vrstu posla pokazao se kao sitan, ali dinamitan i tako postao prvi vatrogasni pas križanac koji je uspješno položio licenciranje.

Rain je, nakon aktivnih 10 godina službe, prošle godine službeno umirovljena, te tako prva među vatrogasnim potražnim psima primila odlikovanje Hrvatske vatrogasne zajednice prilikom umirovljenja.

Koje su osobine potražnih pasa, odnosno može li to postati bilo koji pas uz stručnu obuku?

– Kao što sam prije spomenula, sama pasmina nije toliko bitna, koliko volja, želja, trud i rad sa psom. Sa psima uvijek radimo na principu pozitivne motivacije, pa njihov rad na terenu nagrađujemo omiljenom igračkom ili poslasticom.

Obuka službeno traje oko dvije godine jer pas prvom licenciranju smije pristupiti s navršenih 18 mjeseci. Međutim, obuka traje puno duže jer tu uključujemo i samu socijalizaciju psa odmalena, a s treninzima nastavljamo i nakon što je već usavršio sve metode pretraživanja.

Konkretno, Sparky je osposobljen za pronalaženje ljudi u ruševinama, u prirodi, lavinama te u otežanim uvjetima, a položio je i desantiranje iz helikoptera.

Sastavljamo jedan netipičan, ali stvarno dobar tim, a dobar se tim gradi prvenstveno na povjerenju između vodiča i psa. Moram spomenuti i Lolija, to je valjda jedina chihuahua koja je prošla helikoptersku obuku.

Iako službeno nije bio vatrogasni pas, parirao je šapu uz šapu svim ostalim psima. Nažalost, prije nekoliko dana je uginuo i zasigurno će svima nedostajati jer je bio miljenik velikih i malih, ali njegovo nasljeđe živi dalje.

Ima li Rain svoje nasljednike, imate još psića zar ne?

– Rain ima svoju nasljednicu, kojoj je ujedno i mentorica, a to je belgijska ovčarka Hydra. Ona je potkraj prošle godine uspješno položila svoju prvu licencu za spašavanje u ruševinama i prirodi, tako da i ona aktivno sudjeluje u treninzima koje redovito održavamo u Centru za obuku u Šapjanama, ali i diljem Hrvatske i inozemstvu.

Sudjeluje li vaša kći Enea u njihovoj obuci, naime iako je majušna, u jednom videozapisu u družbi s njima djeluje poprilično autoritativno?!

– Naša Enea je sastavni dio našeg tima na gotovo svim događajima sa psima, bio to samo trening, prezentacija ili licenciranje. Živimo s četiri psa i macom pa se ta ljubav rodila odmalena. Iako ima samo tri godine, obožava s nama šetati pse, davati im poslastice, hraniti ih, ali ih lijepo zna i postrojiti. Čini mi se da neće proći puno vremena a da nam se i ona sa svojim psom pridruži na terenu.

Imate li još nekih hobija, interesa ili planova kojima biste se voljeli zabaviti u budućnosti?

– U slobodno vrijeme volim trčati ili pročitati dobru knjigu. Tu i tamo se ulovim i fotoaparata pa s njime pobjegnem u prirodu. Ali više manje moji se hobiji i interesi blisko susreću s vatrogastvom.

Volim nadograđivati svoje znanje i vještine pa sam tako redovni sudionik raznih seminara, radionica, prezentacija i obuka. Skupljam i vatrogasne ambleme i za sada ih već imam zavidan broj.

A što se planova za dalje tiče, vidjet ćemo što će nam vrijeme donijeti. Sigurna sam da će biti još puno aktivnosti na vatrogasnom području, čemu se zaista veselim.