Redateljica Soudade Kaadan i producentica Amira Kaadan su sestre. Obje su rođene u Francuskoj, no još dok su bile djevojčice roditelji su im se vratili u Siriju, pa se njih dvije prvenstveno smatraju Sirijkama. Činjenica da je 2012. godine izbio rat u Siriji te su sestre postale izbjeglice u Libanonu nije ih spriječila da se nastave baviti filmskim radom. Svoju producentsku kuću, koju su osnovale 2008. u Siriji, ponovo su registrirale 2013. u Bejrutu te nastavile s uspješnom produkcijom dokumentarnih filmova koje je Soudade režirala.

»The Day I Lost My Shadow« (Dan kada sam izgubila svoju sjenu) njihov je prvi igrani film. To je priča s početka rata u Siriji i radnja se odvija u tri dana ispunjena strahom i očajem, počevši od toga da glavna protagonistica Sana zbog nestašice plina nije u mogućnosti svom sinčiću skuhati večeru, jedne hladne zimske večeri, dok tajni agenti u njihovoj zgradi kontroliraju tko dolazi obići pokojnika koji je poginuo u demonstracijama.

Film je prikazan u programu Horizonti na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je Soudade Kaadan također dobila nagradu »Luigi de Laurentis« za najbolji debitantski film.

Jeste li proživjeli neku vrstu rata prije nego što ste napustili Siriju?

– Ja sam još uvijek bila u Siriji 2011. i 2012., i ono što sam tada proživljavala nije ništa što se može usporediti s onim što se dogodilo kasnije. Vidjela sam nešto vatre po susjedstvu, pala je poneka bomba, prijatelji su nestajali preko noći, pa bi se moglo reći da je to bila blaža verzija rata. Ne mogu se pretvarati da sam vidjela stvarni rat, ali i u filmu pokazujem samo tri dana u životu glavne protagonistice 2011. godine i ono kroz što ona prolazi. Rat je posvuda prisutan, ali nikad se ne vidi konkretno, već samo psihološki efekt koji ima na ljude.

Htjela sam napisati scenarij u Siriji i pokazati ono što sam ja tamo vidjela i doživjela. Među mojim prijateljima bila sam jedna od zadnjih koji su napustili Siriju, jer jednostavno nisam htjela otići ranije, a i nakon što sam otišla nisam mogla funkcionirati, ali više se nisam mogla ni vratiti, jer su zatvorili granice i bila sam na crnoj listi.

Nisam pokušavala ovim filmom analizirati političko stanje u Siriji. To se osjeća u nekim dijalozima, ali nisam se time konkretno bavila. Imala sam potrebu pokazati kako je sve počelo, jer ljudi to zaboravljaju.

Izgubiti sjenu

Postoji li takvo što kao gubitak sjene u vašem narodnom pripovjedanju ili ste to izmislili?

– Ne, to je moja vlastita fantazija. Gubitak sjene, naravno, ima mnogo interpretacija, ali moja ideja bila je da se to dogodi kad se ljudsko biće potpuno dehumanizira i ne ostaje mu ništa, kada više nema nade ili vjere u bilo što, iznenada sve oko vas postaje prazno i to je stanje u kojem osoba gubi i svoju sjenu.

Sjećam se kada sam prvi puta vidjela slike iz Hirošime i sjene ljudi koje su zauvijek ostale zapečene u zidovima nakon atomske eksplozije i to me užasno pogodilo. U ovom sam filmu iskoristila obrnuti efekt, jer tamo su ostale sjene bez ljude, a ja imam ljude koji gube sjenu i to je horor onoga što se događa u Siriji.

To me je potaklo da napišem scenarij i opsesivno sam pisala tu priču sedam godina, a napraviti film bilo je teže i kompliciranije. Prvo sam insistirala da film snimamo zimi, jer onda nema jakog svjetla, no onda se pojavilo pitanje, ako nema svjetla i nema sjena, kako će gledatelji shvatiti da je netko izgubio sjenu. Sve je bilo dugotrajno eksperimentiranje za vrijeme snimanja, za vrijeme montaže, za vrijeme snimanja zvuka da bi film ispao baš ovako, jer svi smo vjerovali u tu priču.

Prvi pokušaj gubitka sjene napravili smo perfektno, a ja nisam htjela da se upotrijebi ni glazba ni specijalni efekti. No koliko god mislila da je sve bilo perfektno napravljeno, nitko nije primijetio da neki protagonisti nemaju sjenu. Otkrili smo da ljudi ne mogu pratiti sjenu, jer je to nešto normalno na što se ne obraća pažnja, pa smo trebali sve ponovo napraviti, ponovo snimati i naći način na koji će gledatelji to primijetiti. Svo to testiranje košta puno novaca i oduzima vrijeme, no iako je sve trebalo biti učinjeno vrlo suptilno, za mene je to tematski bilo važno da bude primjećeno.

Jake žene

Kroz vašu glavnu protagonisticu, samohranu majku s malim djetetom, vi ste izvanredno prikazali sav očaj i bespomoćnost koju donosi rat.

– Mislim da je to najgori osjećaj da kao majka ne možete ništa učiniti za svoje dijete. Dijete nije prisutno u većem dijelu filma, jer sam time željela postići kod gledatelja da osjete njenu frustraciju i neobuzdanu potrebu da ponovo bude sa svojim sinom. Zato sam započela film s njima zajedno pa nastavila samo s njom, da bi gledatelji osjetili taj poriv i strah hoće li ona opet vidjeti svoje dijete.

Očaj je prisutan od početka do kraja, jer to je strah hoće li doći po nju ili neće i to je najveći očaj u toj zemlji da što god radite, bili uključeni u nešto ili ne, oni mogu kad tad pokucati na vaša vrata i odvesti vas i to je zatvorena atmosfera straha da u bilo kojem trenutku možeš nestati. A taj je strah, kako kažu mnogi ljudi, mnogo gori od straha da ćete biti ranjeni ili ubijeni.

Pored glavne protagonistice u vašem filmu postoje mnogi primjeri jakih ženskih likova.

– Moj cilj je bio pokazati kako žene gledaju na rat i kako se ponašaju, na sasvim drugačiji način od orijentalnog stereotipnog prikazivanja žena. Jer one nisu ni svetice ni predmet žudnje. Kada muškarci postanu vojnici ili zatvorenici, njihove kuće ostaju prazne i žene se same moraju suprotstavljati tajnim agentima, bombama i smrti. One su jake i donose odluke koje se nikada prije ne bi usudile.

Film ste snimali u Libanonu. Je li vam bilo lako naći lokacije koje bi dočarale Siriju?

– Da, nismo mogli snimati u Siriji, ali sam osjećala da moram ostati negdje blizu i zato sam željela ostati u Libanonu. Film smo snimali u jednom području blizu granice za Sirijom da bismo imali krajolik sličan onom u Siriji. Iako se misli da su te zemlje blizu i da je krajolik isti, ta su područja vrlo različita, ne samo što se tiče krajolika, već i arhitekture, a ja nisam htjela napraviti film koji bi dirnuo samo međunarodnu publiku, već mi je cilj bio da ovim filmom dirnem i Sirijce, jer to je njihova priča, to je film namijenjen i lokalnom stanovništvu, to je njihov film i prikazuje njihovu realnost, tako da smo mnogo radili na tome da oživimo krajolik i mnoge detalje. Zbog toga je cijeli film i bio vrlo skup, jer smo prošli cijeli Libanon da bismo našli mjesta najsličnija Siriji.

Sirijski film

Za nas koji ne znamo te razlike, što je specifično sirijsko što ste tražili u Libanonu?

– To su ustvari sitni detalji koji onima koji ne poznaju Siriju ništa ne znače, ali za Sirijce to bi odmah bilo primjetljivo. No između ostalog jako mi je bilo važno da svi glumci budu iz Sirije i nije ih bilo lako sakupiti, jer mnogi od njih sada također žive izvan Sirije, raspršeni naokolo.

Za to sam se zaista borila. A na kraju, kada smo oformili glavnu glumačku ekipu, odlučila sam da ću imati i neprofesionalne glumce, a svi ti ljudi u filmu dolaze iz sirijske izbjegličke zajednice u Libanonu, koju sam zaista željela uključiti u ovaj film. Znam kako im je teško u izbjeglištvu i znam kakvi su im životni uvjeti, no vjerujem da umjetnost može pomoći osobi da se na neki način osjeća bolje. Dječak u filmu je iz izbjegličkog kampa Shatila i mi smo proveli zajedno tri mjeseca vježbajući njegovu ulogu.

Njegova transformacija je bila neopisiva od prvog dana kada smo ga sreli i na kraju snimanja filma i meni je mnogo značilo kada mi je jednom prilikom rekao to je to najsretniji dan u njegovom životu. U tom trenutku osjećate da ste učinili nešto dobro, iako je to samo mala stvar, jer čovjek se osjeća tako beznadno gledajući sve ono što se događa u Siriji, i mi smo pokušali na svoj način pridonijeti da oni osjete bar malo dostojanstva u svom postojanju.

Ovaj film smatra se sirijskim filmom, no može li se trenutno uopće govoriti o nečemu što bi se smatralo sirijskom kinematografijom?

– Najveći dio produkcije mog filma je iz Sirije; glumci, redateljica, producentica i većina filmske ekipe. U međuvremenu je napravljeno još sirijskih filmova, ali oni su uglavnom financirani novcima iz Europe, jedino što su ih radili sirijski redatelji. Mislim da je naš film prva sirijska produkcija.

Mi smo u Siriji prije imali dobru kinematografiju i mnoge vrsne filmske autore, no kada je počeo rat sve smo izgubili; i lokacije za snimanje, i publiku, i zemlju, ali sa slobodom odjednom je došla i potreba da se ispričaju mnoge priče o onome što se događalo u Siriji i sada postoje mnogi novi glasovi koji to rade.