Počinješ čitati novi roman Itala Calvina »Ako jedne zimske noći neki putnik«. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci im odmah: »Ne, ne želim gledati televiziju.« Podigni glas, ako te ne čuju: »Čitam! Neću da me ometate!« Možda te nisu ni čuli kad je tamo takva buka; reci glasnije, viči: »Počinjem čitati novi roman Itala Calvina! Ili, ako nećeš, nemoj to reći, nadajmo se da će te pustiti na miru.«

Početne su ovo, glasovite rečenice romana Itala Calvina »Ako jedne zimske noći neki putnik«, koji je za Znanje na hrvatski jezik preveo književnik Pavao Pavličić. Ovo djelo smatra se jednim od najboljih primjera metafikcijskog romana, s očaravajućim narativnim zapletom koji se ne suprotstavlja samo tradicionalnim narativnim formama, nego traži od čitatelja da propituje i sam proces čitanja (prema »Velike ideje književnosti«, Školska knjiga). U ovom romanu, koji donosi okvirnu priču o Čitatelju i Čitateljici, dolazi do izražaja vrhunska postmoderna tehnika, dok književnoteorijskim komentarima o čitanju i pisanju Calvino izlaže gotovo cjelokupnu problematiku teorije postmodernizma. Gradeći siže romana na umetnutim pričama (u dvanaest poglavlja) i različitim žanrovskim uzorcima (od kriminalističko-špijunskoga preko ljubavno-pustolovnoga do pseudofilozofskoga i znanstvenofantastičnoga romana), te na različitim pristupima čitanju i pisanju, Calvino naglašava višestruku uvjetovanost i međuovisnost pripovijedanja i čitanja.

Ove godine, 15. listopada, navršit će se 100. godišnjica rođenja Itala Calvina, jednog od najistaknutijih talijanskih pisaca druge polovine 20. stoljeća. Rođen je na Kubi 1923. godine, a u Italiju je došao kao dvogodišnjak s roditeljima koji su se odlučili vratiti kući. Otac Giacomo, rodom iz talijanske pokrajine Ligurije, bio je agronom. Majka Evelina Mameli, rođena na Sardiniji, bila je botaničarka. Godine 1926. obitelj Calvino vratila se u Italiju i nastanila u Sanremu, u rodnom kraju svojega oca: u samom gradu su imali kuću sa značajnim staklenikom, a na roditeljskoj farmi u zaleđu – gdje su Italo i njegov četiri godine mlađi brat Floriano (kasnije, zapaženi geolog) provodili mnoge dane svojega djetinjstva i rane mladosti – otac je iskušavao u mediteranskim uvjetima uzgoj tropskog voća poput grejpa (izvor: Wikipedija).

Rano fašističko razdoblje talijanske povijesti naizgled nije osobito obilježilo Calvinovu ličnost niti pomutilo miran obiteljski život tih godina. Roditelji su bili politički lijevo orijentirani, te su odlučili sinove ne slati ni na katolički vjeronauk, što je u ono doba bio vrlo rijetki izbor, koji je Itala Calvina očito izdvajao od većine. Na poticaj svoje majke, Italo i njegov brat Floriano stupaju 1944. godine u komunistički pokret otpora (protiv nacista i Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike), a potom postaje i član Komunističke partije Italije (napustio ju je 1957. zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj). Nakon kraja rata 1945. godine se vraća u Torino, ali prelazi na studij književnosti; kao ratnom veteranu, bilo mu je dopušteno upisati odmah 3. godinu studija. U Torinu nastavlja sudjelovati u radu Komunističke partije, uglavnom angažmanom u novinstvu.

Diplomiravši književnost u Torinu 1947., zaposlio se u uredu za odnose s javnošću nakladničke kuće Einaudi u kojoj je poslije postao urednik. U tom je razdoblju bio i urednik kulturne rubrike u torinskom izdanju komunističkoga dnevnog lista Unità te se družio s Cesareom Paveseom i Elijom Vittorinijem.

Romanom »Staza do paukovih gnijezda« (1947.), nadahnutim ratnim iskustvom, najavio je autonoman poetički razvoj iz kojega je izrastao heterogeni opus što se, u neprestanom suodnosu s književnom tradicijom, opire strogim žanrovskim definicijama. Prvu, uvjetno neorealističku fazu, u kojoj elementi bajkovitoga ravnopravno supostoje s realističkim postupcima, zaokružio je zbirkom pripovijedaka »Posljednji dolazi gavran« (1949.). Vrlo čitana bila je njegova zbirka novela »Marcovaldo ili godišnja doba u gradu« (1963.), s temom otuđenja neprilagođenog protagonista.

Opću temu pustolovine, sklonost atipičnomu i začudnomu te alegoriji razvija u povijesno-fantastičnim romanima »Raspolovljeni vikont«, »Barun penjač« i »Nepostojeći vitez«, koje je objedinio pod naslovom »Naši preci«, utemeljivši ih na bogatstvu kulturnih aluzija, žanrovskim parafrazama (viteške epike, fantastične pripovijesti, filozofske priče) i intertekstualnim referencama na književne klasike (osobito na Ludovica Ariosta i Torquata Tassa, ali i Jeana-Jacquesa Rousseaua, Voltairea, Miguela de Cervantesa, Giacoma Casanovu, Roberta Luisa Stevensona, Lava Nikolajeviča Tolstoja) u opisima epoha (karolinško doba, epoha prosvjetiteljstva, Francuska revolucija i napoleonski ratovi), skupnih i pojedinačnih figura (sekte, gubavci, masoni, inkvizitori, isusovci, izumitelji, Napoleon). Istaknuto mjesto pripada romanu o barunu Cosimu, koji je i refleksija raskida s komunistima, s protagonistom koji sumira dominantne značajke Calvinovih likova: uzmicanje od društvenosti, napuštanje aktivnog života i tjeskobu odluke (prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije).

Calvino je od 1967. do 1980. godine živio u Parizu, kao aktivan sudionik tamošnjega intelektualnog i kulturnog života, pod utjecajem Raymonda Queneaua i skupine Oulipo. Tada se u potpunosti okreće jezičnoj kombinatorici i oprimjerivanjima teorije mogućih fikcionalnih svjetova. Iz ozračja života u Parizu nastaju »Kozmikomike«, »Te s nulom«, »Nevidljivi gradovi«, »Dvorac ukrštenih sudbina« i »Ako jedne zimske noći neki putnik«. U zbirkama pripovijedaka »Kozmikomike« i »Te s nulom« znanstvena fantastika aparat je suočavanja s pretpoviješću i propitivanja uvriježenih prirodoznanstvenih tumačenja te relativizacijom zakona logike, prostora i vremena stvara fantazmagorične svjetove. Koristeći se figurom paradoksa, Calvino pripovijeda o prividu autentičnosti povijesti i znanosti, o proizvoljnosti znanstvenih uvjerenja i čovjekovoj nemogućnosti poimanja svijeta izvan narativno posredovanih koncepcija. Primjerice, »Nevidljive gradove«, nadahnute Alexandreom Dumasom starijim, Ariostom i »Milijunom« Marca Pola, strukturira kao Polov dijalog s Kublaj-kanom te opisivanjem nepostojećih, hipotetskih gradova dovodi u pitanje doživljavanje stvarnosti, a u »Dvorcu ukrštenih sudbina« ustraje na pripovijedanju kao igri u kojoj se izmjenjuje stanovit broj unaprijed određenih elemenata. Koristeći se ikonologijom tarota kao kombinatoričkim alatom, likove suočava s nužnošću kreiranja svijeta i vlastite priče uz pomoć slika te s uspostavom identiteta pripovijedanjem o sebi. Važnost uloge čitatelja u ostvarenju potencijala teksta do vrhunca je doveo u romanu »Ako jedne zimske noći neki putnik«, temeljenome na postupku bezdanosti, ponovno s mnoštvom intertekstualnih aluzija.

Nakon 1980. Calvino je živio u Rimu, a njegovo posljednje za života objavljeno djelo, roman »Palomar« (1983.), svojevrsna je oporuka u kojoj se sabiru teme svih ranijih djela. Daljnje eseje sabrao je u zbirci »Grobni kamen: rasprave o književnosti i društvu«, a članke objavljivane u dnevnim novinama Corriere della Sera i La Repubblica u »Zbirci pijeska«. Posmrtno su mu objavljene knjige eseja »Američka predavanja: šest prijedloga za sljedeće tisućljeće«, ciklus tekstova o značajkama književnoga teksta, pripremljenih za predavanja na Harvardovu sveučilištu koje je trebao održati u jesen 1985., i »Zašto čitati klasike«, novelistička zbirka »Pod jaguarskim suncem« te memoarski i autobiografski zapisi »Cesta prema San Giovanniju« i »Pustinjak u Parizu: autobiografske stranice«. U Hrvatskoj su mu prevedena sva važnija književna djela. Ovih dana The Guardian donosi prikaz knjige »The Written World and the Unwritten World: Collected Non-Fiction by Italo Calvino«, koju je u prijevodu Ann Goldstein objavio Penguin Classics.

Italo Calvino preminuo je 19. rujna 1985. u Sieni od krvarenja u mozgu. Završimo jednom njegovom misli: »Umjetnost pisanja pripovijesti počiva u moći da izdvojimo ono malo što smo razumjeli o životu od svega ostalog; ali na kraju stranice dobivamo rezime života i shvaćamo da smo znali jako malo.«