Gala

Bili smo na koncertu “Jednostavno najbolje” u Zajcu: U ukupnom dojmu uspješan riječki novogodišnji koncert

Igor Vlajnić

Foto Ana Križanec

Foto Ana Križanec

Mora se reći da je orkestar pod ravnanjem Valentina Egela zvučao dobro u većini točaka. Veća uzbuđenja izazvali su solisti. Ono što ipak nije jasno je koja je točno ideja vodilja glazbenih točaka međusobno



Tragom pričanja publike koja je već posjetila novogodišnje gala koncerte u HNK-u Ivana pl. Zajca, otišli smo provjeriti radi li se doista o uspješnoj produkciji. Iako su ulaznice rasprodane još ranije, uspjeli smo osigurati svoje mjesto i poslušati program koji je pripremio domaći ansambl solista, zbora i orkestra, a pod zanimljivim naslovom »Jednostavno najbolje«.


Kad je već o ulaznicama riječ, nedavno su se na nekim mrežnim stranicama pojavila slobodna mjesta za svjetski poznati Novogodišnji koncert u Beču i to, ni manje ni više, po cijeni od gotovo pet tisuća eura! Ulaznice za koncert u Rijeci bile su i nekoliko stotina puta jeftinije, a ono što se u glazbenom smislu moglo čuti ipak vrijedi mnogo, mnogo više.


Teško je, doduše, točno i zapamtiti ove riječke cijene koje su sada formirane na kune i lipe, ali s dolaskom nove godine bit će puno lakše jer su zaokružene na mnogo lakše pamtljive i okruglije eurske iznose.


Odabir programa




Ono što se ipak kao određena problematika ovog koncerta »šuškalo« u glazbenim kuloarima jest odabir programa. Čak i tradicionalno naklonjeni osvrti obilježili su ga kao »neobičan« pa smo pokušali pronaći poveznicu s Novom godinom, blagdanima ili nekom drugom prikladnom temom.


Kako bi bilo jasno o čemu govorimo, nabrojit ćemo ga redom: »Laka konjica«, uvertira Franza von Suppéa, uvod i rondo capriccioso za violinu i orkestar u a-molu, op. 28 Camillea Saint-Saënsa, uvertira »Amelija ili razbojnik« te Stijeg hrvatski visoko se vije! iz opere »Nikola Šubić Zrinjski«, op. 403 Ivana pl. Zajca, uvertira i Veliki ples iz »Orašara«, op. 71 Petra Iljiča Čajkovskog te Deveta simfonija u e-molu, »Iz Novog svijeta«, op. 95, B. 178: IV. Allegro con fuoco.


U drugom dijelu izvedeni su Vltava, druga simfonijska pjesma iz ciklusa »Moja domovina« Bedricha Smetane, Vatra radosti iz »Otella« Giuseppea Verdija, uvertira i finale II. čina iz »Šišmiša« Johanna Straussa ml., između kojih je još bila i Laka krv, polka, op. 319 istoga skladatelja.



Napominjemo da je program, uključujući kurzive, navodnike i ostale podatke, ovako napisan u programskoj knjižici za publiku. Već iz daleka se vidi da u programu nema većeg broja Straussovih polki i valcera, što se nekako tradicionalno očekuje od novogodišnjih koncerata.


Međutim, zašto bi i bilo? Štoviše, želja da se unese i neka programska svježina ili odmak nikada nije a priori loša. Ono što ipak nije jasno je koja je točno ideja vodilja ili zajednička poveznica glazbenih točaka međusobno, a onda i s prigodom u kojoj su iste izvedene.


Možda je poveznica da su mnoge od točaka dio tekućeg repertoara orkestra i zbora ili su nedavno izvedene pa su sada spojene u ovaj koncert iz ekonomičnih razloga (ekonomična je bila i dekoracija pozornice) ili ima neka druga bolja ideja: neka ostane svakome na procjenu. Bilo kako bilo, program je taj i izveden je prilično dobro.


Izvedbe orkestra


Mora se reći da je orkestar pod ravnanjem Valentina Egela zvučao dobro u većini točaka. Dapače, već u prvoj uvertiri Laka konjica zvukom i preciznošću istaknuli su se limeni puhači, ali i violine (posebno prve) koje su pod vodstvom koncertne majstorice Katarine Kutnar bile precizne i homogene.


Jednako je dobro zvučao zapravo i cijeli korpus gudača u većini skladbi. Među drvenim puhačima dobar pljesak publike dobile su flaute i klarineti, a što je i opravdano, dok je harfa pozdravljena nakon solističkog nastupa u Velikom plesu iz »Orašara« (radi lakšeg snalaženja možemo reći da se zapravo radi o Valceru cvijeća), jednako kao i odlično zvučeće horne. Generalno se može zaista ustvrditi da su izvedbe orkestra bile mirne i kvalitetne uz neka možda sporija tempa, ali i dalje u okvirima dopuštenog interpretativnog koncepta.


Ponešto poteškoća pojavilo se u uvertiri »Šišmiša« u smislu manjih razilaženja u skupnom muziciranju. Zanimljivo je bilo vidjeti i nova mlada lica, a o količini istih možda najbolje govori i činjenica da je tradicionalni udarac nogom o pod u finalu opere »Nikola Šubić Zrinjski« (radi lakšeg snalaženja: U boj, u boj), koji je kao šala bio svojstven baš za ovaj orkestar, uz sjetni osmijeh decentno vidljiv samo kod nekolicine starijih glazbenika.


No, upravo je tempom nešto sporiji »Zrinjski« izazvao prvu veću reakciju publike, dok je neobično slaba reakcija uslijedila nakon Vatre radosti (radi lakšeg snalaženja: Fuoco di gioia, ulomka iz opere »Otello«) uz sudjelovanje zbora koji je uvježbao Matteo Salvemini.


Solisti


Veća uzbuđenja izazvali su solisti. U prvom dijelu bio je to Anton Kyrylov na violini koji je odlično odsvirao Saint-Saënsov Rondo capriccioso pokazavši još jednom svoje visoko solističko umijeće, ali i profesionalnost (svirajući napamet).


Plejada fascikala uslijedila je kod pjevača, posebno u finalu »Šišmiša«, što je u kombinaciji s nezgrapno (ne)naučenim njemačkim jezikom bila značajna barijera u kontaktu s publikom, posebno jer se radi o samoj završnici službenog dijela koncerta.



Očito se umjesto hrvatskog jezika i komunikacije s publikom ciljalo na profesionalnost i internacionalnost, što nije nužno loše, ali onda se ipak glazbeni broj od nekoliko minuta može naučiti točno, razgovjetno i napamet. Ovako je završnica uz prevladavajuće crnilo na pozornici (uključujući i odjeću), ekonomičnu dekoraciju i fascikle bila dosta sumorna.


Soliste valja i nabrojiti, ali ćemo zbog ekonomičnosti teksta nabrojiti samo imena bez uloga (redoslijedom količine izvedenog programa): Kristina Kolar, Ivana Srbljan, Vanja Zelčić, Gabrijela Deglin, Robert Kolar, Marko Fortunato, Slavko Sekulić i Ivan Šimatović.


Posebno oduševljenje u publici je izazvala izvedba arije Vissi d’arte iz Puccinijeve opere »Tosca« koju je izvela Kristina Kolar kao iznenađenje, a čime je još jednom pokazala i potvrdila da je u odličnoj formi i spremna za međunarodne pozornice kojima uspješno i kroči već dulji niz godina.


Euforija


Kako novogodišnji koncerti po uzoru na Beč ne mogu završiti bez valcera Na lijepom plavom Dunavu i koračnice koju svi znaju kao Radetzky marš, ni ovoga puta navedene skladbe nisu izostale kao dva dodatka.


U valceru je, međutim, sudjelovao i zbor pjevanjem, što je zanimljivo jer otvara uvid u činjenicu da postoji tekst za mnoge takve skladbe iz obitelji Strauss koje se tradicionalno izvode u instrumentalnom obliku.


Iako je publika i nakon tog valcera ostala umjereno oduševljena, nakon poznatog sudjelovanja pljeskanjem u drugom dodatku pod vodstvom dirigenta nadošla je i toliko očekivana euforija. I dobro da jest, jer bi bila velika šteta da je u ukupnom dojmu uspješan koncert završio mlakim pljeskom.


Zanimljivo je, međutim, da je Radetzky marš vjerojatno i najjednostavnija skladba cijelog koncerta pa postaje sve više jasno da se možeš truditi i mučiti koliko želiš, ali za ushit i odobravanje publike samo treba malo komedije i igre.


Realnost je to s kojom sve više treba računati i u kojoj sve više treba ukazivati na istinske umjetničke vrijednosti. A u novoj godini i dalje ćemo pratiti što se s tim vrijednostima događa i o njima pisati, ni dobro ni loše, već onako kako jest.