Međunarodnoj mirovnoj misiji na Kosovu (KFOR) u petak je, na prijelazu Merdare, predan zahtjev srpske Vlade da, na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a odobri vraćanje stotinu do tisuću pripadnika srpskih snaga sigurnosti na Kosovo. Srpska Vlada ovu je odluku donijela na sjednici održanoj u četvrtak navečer, dok već sedmi dan traju napetosti na Kosovu otkako su lokalni Srbi, prosvjedujući zbog uhićenja bivšeg kosovskog policajca Dejana Pantića i prisustva specijalnih postrojbi kosovske policije na sjeveru, postavili barikade. Odluku vlade, usvojenu jednoglasno, priopćio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ustvrdivši da će KFOR odbiti taj zahtjev.

– Mislim da ne postoji mogućnost da oni naš zahtjev prihvate, rekao je Vučić u četvrtak navečer za Radioteleviziju Srbije. Američki dužnosnici u posljednja tri dana jasno su Beogradu stavili do znanja da se Washington protivi »militariziranju problema«.

Stvaranje kaosa

Američki veleposlanik u Beogradu Cristopher Hill ocijenio je u četvrtak da srbijanska vlada ima pravo zatražiti od KFOR-a povratak do 1.000 pripadnika snaga sigurnosti, ali da je nužno političko rešenje. Prethodno je zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Gabriel Escobar poručio da »barikade na sjeveru Kosova trebaju mirno ukloniti oni koji su ih postavili« i naglasio kako se »SAD protivi dolasku srpske vojske na sjever«, te da »Srbija i Kosovo moraju postići pravno obvezujući sporazum«. Escobar je istaknuo i obvezu Prištine da, po Briselskom sporazumu iz 2013., formira Zajednicu srpskih općina, na čemu inzistira Beograd.

Situacija na Kosovu se ne smiruje, a Kosovska policija (KP) je, prema tvrdnjama srpskih izvora i obitelji, u četvrtak uvečer uhitila još jednog bivšeg policajca, Slađana Trajkovića, koji je navodno optužen za ratne zločine. Trajković je jedan od pripadnika policije koji su napustili policiju koncem studenog, kada su Srbi napustili kosovske institucije. Direktor Ureda za Kosovo srbijanske vlade Petar Petković ocijenio je da novo uhićenje »pokazuje da kosovski premijer Albin Kurti nastavlja lov na Srbe« i da »ne želi smirivanje tenzija«. Zbog svega ovog puno aktera u međunarodnoj zajednici izražavaju bojazan da bi ovi događaji mogli dovesti do obnavljanja oružanih sukoba na Kosovu do kojih je došlo devedesetih godina prošlog stoljeća.

Profesor i politički analitičar Davoj Gjenero smatra da ne postoje uvjeti koji bi danas na Kosovu doveli do izbijanja novog rata Srba i Albanaca.

– Postoji, istina, splet nepovoljnih okolnosti u kojima istovremeno ima dva aktera koji se ne ponašaju kao ozbiljni europski prodemokratski političari. S jedne strane Vučiću odgovara stvarati kaos. Oko toga čak je imao obvezu to raditi uime svojih ruskih pokrovitelja, stvarati kaos na Balkanu. I zbog toga pokušava zaoštriti sve sukobe koje može. Treba reći da ne zaoštrava samo procese na Kosovu već i one u Crnoj Gori. Potpuno je jasno da je trenutni crnogorski premijer Dritan Abazović pod njegovom potpunom kontrolom. Kosovo i Crna Gora su trenutno »najmekše« točke na Balkanu. I zbog toga je Rusima veliki interes stvoriti kaos u ove dvije države. Vučiću je isteklo vrijeme za uvođenje sankcija Rusiji koje on ne može uvesti zbog unutarnjih prilika u Srbiji. Zbog toga mu treba kaos na drugoj strani da bi se skrenula pažnja s toga. Pritom ima sreću da na drugoj strani nema aktera koji igra dosljedno prema europskim pravilima. Nego ima aktera koji je spreman u današnjim okolnostima dovesti u pitanje državnost Kosova uime nekakvog povezivanja s Albanijom što je izričito protivno europskim načinom rješavanja problema, smatra Gjenero.

Hod po rubu

Dodaje da se sada ponovo pokazuje da je Srbija ozbiljno disfunkcionalna država u kojoj demokratske institucije ne funkcioniraju i u kojoj nema ni slobodnih medija.

– A Kosovo je s ovom administracijom napravilo određenu regresiju u ostvarivanju svoje državnosti. A situacija je rješiva jedino na europski način. Godine 2001. Makedonija je s Ohridskim mirovnim sporazumom riješila napetosti između Albanaca i Makedonaca u Makedoniji. I to opredijelivši se za europsko načelo da se ne dijeli teritorij nego da se dijeli vlast. I na isti način se treba riješiti pitanje Kosova. Međunarodni sud pravde u Haagu je presudio da Deklaracija Kosova o nezavisnosti nije protivna međunarodnim pravu jer načelo zaštite elementarnih ljudskih prava ima senioritet u odnosu na načelo zaštite državnog suvereniteta. Prema tome, s pozicije međunarodnog prava državnost Kosova se više ne može dovoditi u pitanje. Može se raspravljati jedino na koji način treba riješiti pitanje zaštite srpske manjine na Kosovu, smatra Gjenero.

Dodao je da jest činjenica da Kurtijeva vlast čini sve da ona uspostavi kontrolu nad sjeverom Kosova ne birajući sredstva.

– Istina uvijek u granicama mirnog rješavanja, ali hodajući po rubu. I to se pitanje da riješiti na europski način, nekim oblikom onog što je u Hrvatskoj napravljeno u Podunavlju s mirnom reintegracijom. Pitanje je ima li politička klasa Kosovara Albanaca dovoljno političke mudrosti koju je iznad svih očekivanja Franjo Tuđman pokazao 1995. godine, smatra Gjenero.

Dodao je da Srbija mora shvatiti da je Kosovo samostalna i suverena država čija neovisnost nije i ne može biti predmetom spora.

– Srbija se mora ponašati unutar međunarodnog prava i priznati granice država koje je okružuju smatra Gjenero. Dodaje da nema puno prostora za eskalaciju situacije na Kosovu.

– I to zbog toga što je NATO čvrsto na Kosovu. Iz NATO-a je jasno poručeno da, ako se Srbija počne poigravati s ratnom opcijom, postoje snage NATO-a koje su unutar Kosova, ali i da postoje i snage koje su u pripravnosti i koje u relativno kratkom roku mogu biti na Kosovu. Postoji odlučnost euroatlantskih partnera da se ne dozvoli eskalacija sukoba na Kosovu, zaključuje Gjenero.

Proljeće 1981.

U ovoj situaciji možda nije loše prisjetiti se koje su okolnosti dovele do zadnjeg rata na Kosovu.

To proljeće 1981. u Jugoslaviji izgledalo je kao i svako drugo. Tekle su pripreme za obilježavanje još jednog Dana mladosti, novine i televizijski dnevnici bilu su krajnje dosadni uvjeravajući građane da, bez obzira na odlazak Josipa Broza Tita s političke i životne scene, u zemlji i dalje ide sve kako treba. Ukratko, nakon Tita – Tito. I onda se dogodila politička eksplozija koju režimski mediji naprosto nisu mogli ignorirati. Neredi na Kosovu. Sve je počelo u studentskom domu u Prištini gdje je revolt studenata započeo oko pitanja standarda, da bi se praktički preko noći sve pretvorilo u velike nerede u kojima je na kraju poginulo devet, a bilo ozlijeđeno oko 250 ljudi. Prosvjednici su izvikivali »Kosovo Republika«. Ni do dan danas nije do kraja jasno kako je moglo doći do takvih nereda, kao ni što je bio njihov povod i krajnji razlog. Srpska strana do dan danas ponavlja tezu da je tom prilikom došlo do izljeva albanskog iredentizma kojem je cilj bio proglašenje Kosova sedmom jugoslavenskom republikom, potom njegovo izdvajanje iz Jugoslaviji i priključenje Albaniji. Albanska strana i dan danas tvrdi da je nerede isprovocirala srpska politička policija (SDB) kako bi njihovo izbijanje poslužilo kao povod za političku inicijativu unutar SKJ o smanjivanju ovlasti obje srpske pokrajine, Kosova i Vojvodine, koje su po Ustavu iz 1974. postale konstitutivni elementi jugoslavenske federacije i mogli donositi odluke praktički neovisno od vodstva Srbije. Albanci i dan danas ponavljaju da je Srbija samo čekala da Tito umre pa da se krene u politički pohod prekrajanja Jugoslavije u čemu bi prvi korak bio poništenje autonomije Kosova.

Proboj nacionalizma

Istina jest da je Srbija bila krajnje nezadovoljna Ustavom iz 1974. koji je, osim što je nju razvlastio kada su u pitanju njene dvije pokrajine, dao i velike ovlasti republikama na štetu središnje vlasti u Beogradu. Srpski komunisti nakon Titove smrti olabaviti su kontrolu medija u Srbiji pa su novine odjednom bile pune tekstova koji su se po ondašnjim, a i današnjim mjerilima mogli nazivati srpskim nacionalizmom. Bio je to veliki presedan u tadašnjoj Jugoslaviji gdje je nepisano, ali čvrsto pravilo bilo da svi komunisti moraju biti najtvrđi prema vlastitom nacionalizmu. Tadašnji srpski lider Ivan Stambolić vjerojatno je smatrao da će mu ova podrška srpskih medija dobro doći u beskonačnim političkim bitkama unutar Saveza komunista u kojima je pokušavao uvjeriti svoje kolege iz drugih republika da mu se da podrška u tome da se smanje ovlasti pokrajina nad kojima je imao minimalan utjecaj.

Ali ti unutarpartijski prijepori nisu se prelijevali u tadašnju jugoslavensku javnost koja je bila zgrožena time da u tako savršenom društvu mogu dogoditi nasilni prosvjedi koji čak dovode u pitanje teritorijalni integritet zemlje. Raspoloženje u zemlji je bilo prilično antialbansko, svi su mediji prihvatili tezu od albanskoj iredenti koja ruši Jugoslaviju, čemu su pridonijeli i šovinistički vicevi koje je na svojim koncertima redovito pričao jedan jako popularan kantautor iz sjeverne srpske pokrajine. Na Kosovu je uvedeno izvanredno stanje koje su održavali združeni policijski odredi iz svih jugoslavenskih republika. Stanje na terenu se bilo koliko-toliko primirio, ali tenzije su održavali srpski mediji svojim redovitim izvješćivanjem o ugroženosti Srba na Kosovu. U to se vrijeme dogodila jedna jako mučna situacija. Srpski su mediji izvijestili o slučaju u kojem je teško ozlijeđen Srbin s Kosova kojeg su navodno albanski ekstremisti silovali staklenom bocom. Nakon nekoliko mjeseci medijske histerije službena je istraga pokazala da se taj čovjek ozlijedio sam. U srpskoj je javnosti ova informacija dočekana s puno sumnjičavosti, a u kuloarima se širila priča da su vlasti falsificirale nalaze istrage kako bi primirili srpsku javnost.

Velika strka

Postoji teorija da je ovaj slučaj dao konačni poticaj Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) da krene u izradu dokumenta kojeg puno ljudi smatra odgovornim za nekontrolirani raspad Jugoslavije popraćen ratovima i desetinama tisuća poginulih. A u proljeće 1986. dogodilo se još nešto što je definitivno i nepovratno promijenilo tadašnju Jugoslaviju. Predsjednik srpskog Saveza komunista postao je Slobodan Milošević. I to uz veliko lobiranje njegovog tadašnjeg političkog mentora Ivana Stambolića. Za izbor Miloševića glasovali su na Stambolićev nagovor čak i albanski članovi CK SK Srbije s Kosova. Nitko tada nije mogao predvidjeti što će se dalje događati. Ubrzo nakon toga, u rujnu 1986. beogradske dnevne novine »Večernje novosti« objavile su glavne točke Memoranduma SANU-a koji se bavi navodno teškim položajem srpskog naroda u Jugoslaviji, a poseban je naglasak bio na Kosovu. »No najveću nevolju čini to što srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi. Istina, u prvom članu Ustav SR Srbije sadrži odredbu da je Srbija država, ali se neizbježno postavlja pitanje kakva je to država koja se proglašava ne-nadležnom na vlastitom teritoriju i koja nema na raspolaganju sredstava da zavede red na jednom dijelu svog područja, da osigura osobnu i imovinsku sigurnost svojih građana, da stane na put genocidu na Kosovu i zaustavi preseljenje Srba s vjekovnih ognjišta«, piše među ostalim u Memorandumu.

Photo: Boris Scitar/PIXSELL

Nastala je velika strka u cijeloj Jugoslaviji, a to je dovelo do raskola između Stambolića i Miloševića. Iako je Stambolić bio taj koji je pripustio nacionalizam u javni prostor Srbije, on je ipak bio titoist i federalist koji je probleme Srbije želio riješiti kroz postojeći partijski državni sustav. S druge strane, iza Miloševića je stala kabala koja je smatrala da se problem Kosova može riješiti jedino izvan postojećih institucija koje su blokirane i nemaju nikakvog razumijevanja za problem Srba na Kosovu. Iako je Stambolić čak u jednom navratu uspio natjerati Miloševića da javno osudi Memorandum, ovaj je ipak otišao svojim putem.

Međutim, vrlo brzo Milošević se emancipiora od svog pokrovitelja i u travnju 1987. odlazi među Srbe na Kosovo i teatralno viče – »Niko ne sme da vas bije!«. Dolazi do političkog sukoba u kojem Stambolić izvlači kraći kraj. Milošević ujesen iste godine smjenjuje Stambolića i njegove pristaše sa svih funkcija i nakon toga se ubrzano ide prema tome da će Srbija problem Kosova ubuduće rješavati samo represijom, dok će dijalog s lokalnim Albancima pasti u drugi ili treći plan.

U sjeni rata

Većinu stanovništva na Kosovu već stoljećima čine Albanci. To priznaju i Srbi, ali tvrde da je to posljedica više stoljetne turske vlasti koja je vodila represivnu politiku prema Srbima što je dovodilo do njihovog iseljavanja. Srbija osobito značajno smatra iseljavanje pod Čarnojevićem iz 1690. godine koje je, po njihovom mišljenju, bio odlučujući moment da se počne smanjivati broj Srba na Kosovu. Međutim, tu svakako, barem u prošlom stoljeću, treba navesti i veliki prirodni prirast među Albancima na Kosovu. Tako na primjer po popisu 1961. Srba na Kosovu ima 23,5 posto, 1971. godine 18,4 posto, 1981. godine 13,2 posto dok je ta brojka 1991. pala na samo 9,9 posto iako je ona rezultat procjene jer je te godine u tijeku već bila represija prema Albancima pa su oni bojkotirali popis stanovništva.

Kakva je situacija zaista bila, pokazuje i činjenica da je Srbija u studenom 1991. zatvorila sveučilište u Prištini i tako onemogućila obrazovanje albanskih studenata. Međutim, Kosovo i događanja na njemu tada su ostali u debeloj sjeni onoga što se događalo prvo u Sloveniji, potom u Hrvatskoj i na kraju u BiH. Ovi su ratovi zaokupili pažnju cjelokupne europske javnosti. Za to vrijeme Albanci na Kosovu napustili su i bili istjerani iz svih institucija pa su formirali pravu paralelnu državu, odnosno svoj obrazovni pa čak i zdravstveni sustav. Politički vođa kosovskih Albanaca, Ibrahim Rugova, zauzimao se za taktiku pasivnog otpora, ali se sredinom devedesetih pojavila skupina mladih ljudi koji su smatrali da je oružana borba jedini način da se Kosovo odvoji od Srbije. Naime, nakon svega tada je svima postalo jasno da je nemoguć bilo kakav sporazum s Miloševićevim režimom.

Započela je oružana pobuna Albanaca i osnovana je Oslobodilačka vojska Kosova (UCK) sastavljena od mlađih ljudi koja je već 1996. započela s napadima na vojne ciljeve. Još uvijek se ne zna tko je financirao UCK. Neki smatraju da se radilo o albanskoj dijaspori, neki da je tu ulogu imala i država Albanija, dok Srbija danas govori da je na djelu bio od početka strani faktor koji je prije toga, kao oni kažu, rasturio Jugoslaviju. Srbija spominje Sjedinjene Američke Države kao glavnog podržavatelja albanske pobune, ali te 1996. čak je i tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova označilo UCK kao terorističku organizaciju.

Masakr u Račaku

Tako je 5. ožujka 1998. srpska policija počela proganjati Adema Jasharija, jednog od pripadnika OVK, u selu Donje Prekaz. Uslijedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa koja je rezultirala njegovom smrću te pokoljem daljnjih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili žene, deset ih je bilo mlađe od 16 godina. Zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. Ibrahim Rugova odbijao se tijekom tog razdoblja sastati sa srpskim političarima. Sastao se s Miloševićem 15. svibnja, ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-albanskim odnosima.

U međuvremenu, OVK je napredovao po Kosovu, opkolivši Peć i Đakovicu te uspostavio svoj glavni grad u Mališevu. U svibnju 1998. srpska policija ubila je osam pripadnika albanske obitelji Hamzaj u selu Lybeniq, no zbog potpune blokade srpskih vlasti, pristup međunarodnih humanitarnih organizacija tom području nije bio omogućen.

Zbog otvorenog rata koji je izbio 1998. procjenjuje se da je oko 200.000 Albanaca protjerano s Kosova. I onda se dogodilo nešto što je praktički bio neposredan povod za intervenciju NATO pakta. Naime, 15. siječnja 1999. dogodio se masakr Albanaca u selu Račak u kojem su srpske postrojbe likvidirale između 40 i 45 Albanca od kojih su gotovo svi bili civili. Službeni je Beograd tada objavio da su gotovo svi ubijeni Albanci bili pripadnici UCK koji su prethodne noći ubijeni u sukobu sa srpskom policijom. U tome su dobili podršku dvojice francuskih novinara koji su se nalazili u blizini Račka dok su njemu trajale borbe.

Put prema EU-u

Međutim, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osudilo je zločin i odgovornost stavilo na Srbiju, a ovaj je slučaj kasnije postao jedan od temelja za tužbe za ratne zločine protiv Miloševića na Haškom tribunalu. Kamere OESS-a zabilježile su SAD-ovog veleposlanika Williama Walkera kako hoda pored leševa Albanaca. Nakon toga, održao je konferenciju na kojoj je osudio taj zločin i za njega okrivio Srbiju. Uslijedila je potom međunarodna konferencija u Rambulletu koja nije isproducirala nikakav dogovor, te je u proljeće 1999. uslijedila NATO-ova intrervencija. Njezina je posljedica bila ta da su se srpska vojska i policija povukle s Kosova.

Godine 2008. Kosovo je proglasilo samostalnost, a ovoga tjedna kosovski premijer ​Albin Kurti predao je u Pragu zahtjev za članstvom Kosova u Europskoj uniji, pokrenuvši proces koji bi mogao potrajati godinama, ako ne desetljećima jer prije svega ovisi o normalizaciji odnosa sa Srbijom.

Model dvije Njemačke za Kosovo

Dodaje da rješenje problema nudi prijedlog EU-a koji su oblikovale Njemačka i Francuska, koji u temelju ima odnose dviju njemačkih država tijekom hladnog rata.

– Nudi im se model dvije Njemačke. Savezna Republika Njemačka je tolerirala da druge države imaju diplomatske odnose s Demokratskom Republikom Njemačkom (DDR) i tako pragmatično priznala njezin suverenitet iako ga formalno nikada nisu priznavali. To što Srbija govori da se radi o drugačijem slučaju – da se u slučaju Srbije i Kosova radi o dvama različitim narodima, a da su Nijemci bili jedan narod – samo pokazuje da ona ne razumije temelje međunarodnog prava, smatra Gjenero.