Za donošenje odluke o sudjelovanju Hrvatske u EUMAM misiji, koja bi uključivala dolazak na obuku u Hrvatsku do stotinjak ukrajinskih vojnika, glasalo je jučer u Saboru 97 zastupnika, a 10 je bilo protiv. Ostali nisu došli, ili su bili izvan sabornice. Dakle, odluka nije prošla, ma koliko se vladajući trudili doći do dvotrećinske većine.

Stvar je višeslojna i može se izvući cijeli niz zaključaka. Prvo, ovime je dio zastupnika pokazao da ne prati i ne razumije kontekst vremena u kojem živi. Kao u Njemačkoj krajem 30-ih godina prošlog stoljeća, vrijeme je da se nasilniku i agresoru kakav je Vladimir Putin kaže svoje. Ili si svjestan da rat postoji, ili ga ignoriraš i praviš se slijep. Tu nema trećega, nema izmotavanja.

Drugo, to je pitanje ljudskosti. Kad se zastupnici koji su i sami prošli Vukovar, dapače i danas ga vode, drže indiferentno, tada je jasno da je na djelu politizacija, i da su se odrekli stavova koje su dosad zastupali, i na čemu su uopće dobivali izbore u svojim sredinama. Vukovar i Mariupolj, to je doista isto.

Treće, to je pitanje orijentacije države prema EU-u i NATO-u, odnosno civilizacijskom krugu koji je izabrala ne vlast, nego narod. Hrvatski građani izabrali su na referendumu pripadnost EU-u kao svoje plebiscitarno opredjeljenje, a u ratu Rusije protiv Ukrajine, potpuno je jasna pozicija EU-a. Većina država članica EU-a na neki način podupire misiju, zadnji su Slovenci koji su to izglasali prije dva dana.

Četvrto, to je pitanje Ustava. Svatko ga tumači na svoj način – Pantovčak na svoj, a Banski dvori na svoj način, vođeni dosadašnjom praksom hrvatskog sudjelovanja u sličnim misijama. Pritom se predsjednik Zoran Milanović uporno predstavlja kao jedini meritorni tumač Ustava koji je u nizu odredbi šupalj, nedorečen i proizvoljan. Građani su s milijun glasova dali Milanoviću da tumači Ustav, ali ne na pristran način. A njegov je motiv najčešće konflikt s Vladom. Stoga Ustav postaje instrument, umjesto da bude rješenje. Vjerojatno stoga slijedi nastavak trakavice, možda na VNS-u ili Ustavnom sudu.

Peto, to je pitanje oporbe. Odbijanjem lijevo-progresivne oporbe da prihvati misiju, umro je i politički autoritet šefa SDP-a Peđe Grbina. Svi znaju da iza njegovih riječi stoji Pantovčak, i to ultimativno. Jučerašnja odluka znači da SDP i dalje vodi predsjednik Milanović. Grbin se nije emancipirao od Milanovića.

Zašto? Zbog šestog razloga, koji je pozadini svega, a to je sukob Milanović – Plenković. Predsjednik Vlade zaigrao je na sve ili ništa, očekujući dvotrećinsku većinu za ovu odluku. Bacio se na glavu, figurativno govoreći, i nije se dočekao na noge. Da je uspio, mandat Zorana Milanovića realno bi se primakao kraju. Ovako se bitka nastavlja, slijedi novi gem i set, do konačnog meča, i to će potrajati do kraja mandata obojice koji se otprilike poklapa do kraja 2024. godine. Pritom će Milanović, koji je danima u javnosti šutio, a zapravo iz Čilea dirigirao ovom akcijom, vjerojatno reći kako je poput Franje Tuđmana zaštitio Ustav, pomirio ljevicu i desnicu, izrazio volju naroda koja je po anketama bila točno podijeljena oko obuke Ukrajinaca kao i Sabor. Legitimno. No, također nakon jučerašnjeg dana znamo i tko su novi koalicijski partneri predsjednika Milanovića – uz SDP i Možemo!, naravno, to su i Most i Domovinski pokret. Čudnovati kljunaš socijalno-klerikalne provenijencije i desno krilo HDZ-a koje je od mainstreama odbačeno zbog svojih nacionalističkih stavova, danas su suradnici socijaldemokratskog predsjednika i s njima će po drugi mandat na izbore. Ako je to tuđmanovština i neka bizarna verzija pomirbe, malo je čudna, a u velikoj mjeri je nekonzistentna.

Ima li u svemu onoga o čemu vladajući sada govore, da su se u Domovinskom pokretu u zadnji čas predomislili pod utjecajem ruskog kapitala povezanog s Pantovčakom, to ćemo možda čitati u nekim budućim memoarima ili povijesnim udžbenicima.

Danas znamo da se bitka Pantovčaka i Banskih dvora nastavlja, da je dijalog finalno završen, i da će se konačni pobjednik vjerojatno znati tek 2024. godine. Valjda će dotad završiti rat u Ukrajini.