Studija finskog protestantskog pastora i teologa Mattija Korpiaha »Prinos povijesti Evangeličke Crkve u Slavoniji«, u izdanju Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik (Zagreb, 2021.), objavljena u njihovoj biblioteci »Folia protestantica Croatica« (svezak 06) zapravo se bavi razmatranjem »utjecaja protestantskih misijskih organizacija na razvoj Evangeličke Crkve u Slavoniji u razdoblju između 1868. do 1918.«

Zašto baš u tom razdoblju? Odgovor je koliko jednostavan, toliko i logičan; upravo u ovom razdoblju počelo je osjetljivije naseljavanje evangelika na ove, slavonske prostore, a bilo je omogućeno objavljivanjem tzv. Protestantskog patenta (1859.), ali dakako i uvjetovano ne samo liberalizacijom vjerske/vjerničke tolerancije u Austro-Ugarskoj Monarhiji, već i pragmatičnim ekonomskim i demografskim okolnostima, budući da je Slavonija u 18. i početkom 19. st. zapravo bila ekonomski devastirano, socijalno opustošeno i zapušteno područje, što je, kako navodi Korpiaho, vidljivo iz statistika tzv. Vojne krajine s kraja 18. st.

Nakon što su ova područja na istoku Habsburškog carstva bila oslobođena od Turaka, carica Marija Terezija (1717. – 1780.), koja je na prijestolje zasjela 1740., dopustila je (1770.) utemeljenje slovačkog evangeličkog naselja Stara Pazova (u vidu krajiške općine) i dozvolila je Elijašu Bunu (Eliasu Bohnu) da počne naseljavanje svojih sunarodnjaka u Srijemu, a pritom je važno naglasiti kako je novoformirana zajednica uživala ne samo svojevrsnu gospodarsku autonomiju, već i slobodu vjeroispovijesti.

Nasljednik Marije Terezije na carskom tronu Josip II. (1741. – 1790.) svojim je Ediktom o toleranciji (1781.) dozvolio daljnje naseljavanje evangelika u Vojnu krajinu, te je tako 1791. nastala i prva njemačka evangelička općina u Novoj Pazovi (Neu Pasua), a nakon toga je trebalo proći tridesetak godina da se počnu sustavno organizirati i »područne filijale« koje su vremenom izrasle u samostalne crkvene općine.

Najpogodnija rješenja

Za razliku od Vojne krajine, situacija u tzv. civilnoj Hrvatskoj bila je znatno drukčija; u doba Leopolda II. (1747.-1792.) koji je nakon smrti Josipa II. vladao monarhijom (samo) dvije godine, doneseni su zakoni kojima su se pod pritiskom Katoličke crkve željeli usporiti procesi masovnijeg naseljavanja evangelika na istok carstva, tako da je protestantima bilo zabranjeno posjedovanje nekretnina i obavljanje javnih službi, uz napomenu da je od ove odredbe bilo izuzeto pet »reformiranih općina« (Retfala, danas dio Osijeka, te sela Korođ/Korog, Laslovo, Tordinci i Hrastin), koje su imale »pionirski status« u razvoju evangeličke zajednice u Slavoniji i koje su već postojale prije donošenja spomenutog propisa. Ali važno je napomenuti: usprkos privremenim, rigoroznim protureformacijskim odredbama, evangelici su ipak sve masovnije dolazili u ova područja, posebice u gradove, i to kao trgovci, obrtnici itd.

Neki su vremenom prelazili na rimokatoličku vjeru kako bi se lakše i brže uklopili u lokalnu zajednicu i tako osigurali povoljniji gospodarski status, dok su drugi »pristajali« na ulogu »toleriranih stranaca« koji nisu imali građanska prava, ali su zato osta(ja)li vjerni svojim duhovnim izvorima i religijskim korijenima. Recimo 1811. u Osijeku je živjelo samo jedanaest evangelika (i to augsburške vjeroispovijesti), ali ih je u susjednoj Retfali bilo gotovo 650 i pripadali su tzv. helvetskoj vjeroispovijesti.

Međutim usprkos svim ogradama i zabranama, broj evangelika u svim društvenim slojevima se postupno povećavao, jer je u društvu dominirala, za to vrijeme i okolnosti, neuobičajeno široka i snažna tolerancija dominantno rimokatoličkog stanovništva prema doseljenicima druge (istina kršćanske) vjere, a razlog tomu je bio jednostavan: nedostatak radne snage. Gradske strukture i prosvijećeni ljudi, bez ogleda na pripadnost rimokatoličanstvu, tražili su najpogodnija rješenja za ekonomski razvoj svojih područja i upravo stoga su zagovarali i svojim primjerom širili i jačali međuvjersku toleranciju želeći time potaknuti masovnije imigrantske procese bez kojih se to veliko, još uvijek devastirano područje nije moglo adekvatno razvijati.

Evangelika augsburške vjeroispovijesti bilo je u Slavoniji već u doba Lutherove reformacije, ali u eri snažne protureformacije bili su žestoko i sustavno proganjani, tako da su ubrzo nestali općenito s hrvatskih prostora, a i ono malo što ih se vremenom i slijedom okolnosti naselilo, nije moglo organizirati svoj crkveni život, sve dok car Franjo Josip (1830. – 1916.) nije desetak godina nakon što je zasjeo na carski tron proglasio već spomenuti Protestantski patent sastavljen od 58 članaka, a već u prvom članku se evangelicima odobrava crkvena organizacija na tri razine: općinskoj, kotarskoj (seniorati) i superinterdencijalnoj, što je zapravo predstavljalo biskupiju.

»Ohrabrivanje« evangelika

Među prvima bila je uspostavljena crkvena općina (i augsburške i helvetske provenijencije) u Zagrebu, a hrvatski je Sabor svojim zaključcima (iz 1866.) »ohrabrivao« evangelike na (samo)organiziranje njihova crkvena života. Tada u punom smislu riječi (za)počinje »seoba« evangelika obje provenijencije u Slavoniju i do punog zamaha došla je između 1870. i 1900. godine. Najviše su u ove krajeve dolazili Mađari i Nijemci, manje Slovaci, ali su također iz Bačke i Banata dolazili i pravoslavni Srbi; sve njih privlačile su povlastice koje su mogli koristiti za razvijanje poslovnih aktivnosti, lakšu i unosniju zaradu i time su pospješivali brzorastuće gospodarstvo koje im je osiguravalo profitabilne poslove, ali i olakšavalo misijsko širenje Lutherova nauka.

Naseljavanjem evangelika u Slavoniju osnivane su i škole; doseljenicima je bilo važno prvo izgraditi crkvu, ali odmah potom i školu kako bi svojoj djeci omogućili kvalitetno obrazovanje i to prvenstveno unutar vrijednosti svoje vjere. Dakako problem koji se odmah nametnuo i koji je praktički za cijelo vrijeme protestantskog širenja po istoku Slavonije bio dominantan: kako osigurati potreban kvalitetan kadar, odnosno pastore (župnike) i učitelje ili barem propovjednike koji bi skrbili o duhovnoj dimenziji vjerničkog života, ali i o obrazovanju.

Upravo ta dimenzija obrazovanja protestantskog puka, poštovanje prema Knjizi, odnosno obveza svakodnevnog čitanja Biblije, ubrzo su rezultirali svojevrsnim izdvajanjem ove zajednice u specifičan sloj građana modernog tipa. Uz to, uvijek su bili prisutni i financijski problemi, jer je uvijek nedostajalo novca za sve potrebe života i rada zajednice i u tomu su važnu ulogu odigrali tzv. leviti, učitelji koji su pored školničke imali i važne crkvene dužnosti. A tamo gdje crkvena općina (iz bilo kojeg razloga) nije mogla zaposliti školovanog učitelja, poučavanje je bilo povjereno sve brojnijim misionarima koji su u ove krajeve dolazili najčešće iz Švicarske i to iz Pilgermission St. Chrischona ili pak privremeno barem pismenim članovima općine.

Važno je napomenuti da su Vojna krajina i »civilna« Hrvatska imali različite školske zakone i tek 1880. g. donesen je jedinstven zakon, a odmah potom i novi Zakon o evangelicima kojim pripadnici ove konfesije nisu bili baš oduševljeni, budući da im nije omogućeno ono čemu su se nadali: ustroj autonomne, »zemaljske« crkve u Hrvatskoj, već su postali dijelom mađarske Evangeličke crkve, koja se u praksi nije obazirala na poseban državnopravni status Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Ali taj je zakon ipak pružio pravni okvir za osnivanje Hrvatsko-slavonskog seniorata (1900.), što je ipak nedvojbeno omogućilo i olakšalo razvoj evangeličkih crkvenih područja, tako da se od tada može govoriti o organiziranoj Evangeličkoj crkvi u Slavoniji.

Osobno poznanstvo

Ubrzo potom, 1906., donesen je Zakon o vjeroizpovjednim odnosima, kojim su bile regulirane vjerske aktivnosti zajednice, posebice imovinska pitanja, ali i pitanja prijelaza, konverzije iz jedne vjeroispovijesti u drugu; uvodi se Knjiga prijelaza, što je za protestante bilo iznimno važno budući da se time određivala i vjeroispovijest djece rođene u tzv. miješanim brakovima, procesi »registracije« nove vjerničke populacije i sl. Ovo je društveno-politički okvir i povijesni kontekst u kojem je Matti Korpiaho istraživački precizno i korektno, znanstveno utemeljeno demonstrirao odlično poznavanje materije, a o tomu svjedoče brojni dokumenti i materijali do kojih je došao »kopajući« po arhivima diljem Europe, prvenstveno u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Finskoj.

Pokazo je zavidnu razinu istraživačke i stvaralačke erudicije i tako je nastao njegov značajan (magistarski) rad koji je čekao gotovo trideset godina da bude objavljen i kao zasebna knjiga. Naime godinama je među istraživačima taj rad interno kružio u vidu fotokopija, iako je po općem sudu prezentirao, posebno za nas u Hrvatskoj, značajan dio naše povijesti malo poznate široj javnosti. Na poticaj Lidije Matošević s Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu, Korpiaho je svoj prvotni rad dopunio i obogatio nizom novih spoznaja i doradio suvremenom literaturom i tako smo dobili jednu »novu« sliku hrvatskog društva ne samo u religijskom, već i u širem političkom, gospodarskom, kulturološkom i socijalnom smislu.

Autora ove značajnije studije Mattija Korpiaha osobno dobro poznajem, vjerujem da mogu reći da smo dobri prijatelji i to već niz (preko trideset) godina i iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da se radi o intelektualcu od formata, u svakom pogledu iznimnom čovjeku. Zapravo, kad god netko spomene riječ svećenik/župnik/pastor, odmah mi se javi njegova slika, jer on je za mene osobno, u najboljem i najuzvišenijem smislu te riječi, slika tog plemenitog i zahtjevnog poziva.

Matti Korpiaho rođen je 1946. u gradiću Peräseinäjoki u zapadnoj Finskoj (danas živi u gradu Hyvinkää); paralelno uz stolarski zanat pohađao je misijsku školu, a potom je otišao na studij engleskog jezika u London. Po svršetku, vratio se u domovinu i 1973. postao je suosnivač misijske organizacije Sanansaattajat, a iste se godine upoznao s prevoditeljicom Tullom Laine koja je postala njegovom suprugom.

Iako nije izravno sudjelovala u pisanju studije koju predstavljam, Tulla je kao svestrano obrazovana žena, humanitarna aktivistica i velika borkinja za ženska prava, umnogome utjecala na duhovno profiliranje svoga supruga, a bila mu je velika pomoć u arhiviranju dokumenata i građe potrebne za rad na knjizi, kao i u svakodnevnom pastorskom radu i svojom nesebičnom plemenitošću i inteligencijom sve oko sebe je (u)činila boljim ljudima.

Finac o Hrvatskoj

Nakon vjenčanja otišli su u Njemačku na studij jezika i biblijskih znanosti, a paralelno s tim započeli su svoj misijski rad među stranim radnicima u Austriji, gdje su i došli u kontakt s Hrvatima. Tako su oboje perfektno svladali hrvatski jezik, kojim se gotovo bez greške služe i u govornom i u pisanom obliku. Po svršetku studija u Njemačkoj Matti je započeo i dovršio studij teologije na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik, gdje je 1988. magistrirao na temu »Utjecaj misije na razvoj Evangeličke Crkve u Slavoniji 1868. – 1918.«, a na istom fakultetu je do 1991. predavao uvode u Stari i Novi zavjet. Početkom rata na prostoru bivše Jugoslavije i nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku crkveni oci iz Finske pozvali su Korpiaha da se vrati u domovinu.

Pokuša(va)o je na različite načine što je moguće dulje odgoditi odlazak iz Hrvatske i u vrijeme svakodnevnog granatiranja Osijeka (u kojem je živio i radio kao župnik Evangeličke crkve), nesebično je pomagao svima kojima je pomoć bila potrebna. A kada je na koncu morao otići, odmah po dolasku u Finsku organizirao je široku mrežu pomoći Osijeku i Hrvatskoj. Po svršetku rata, čim mu se pružila prigoda, došao je ponovo u Osijek i nastavio surađivati sa župom u kojoj je i ranije djelovao.

Od 2010., od kada je u mirovini, ponovo se posvetio misijskom radu, barem jedanput godišnje boravi u Osijeku, volontira u osječkoj župi i za njega slobodno možemo reći da je pravi ambasador Osijeka, Slavonije i Hrvatske, ne samo u Finskoj, već i diljem Skandinavije. O ratu na prostorima bivše Jugoslavije objavio je na finskom jeziku knjigu »Na Balkanu gori, unatoč krizi život ide dalje« (1993.), a zajedno s Timom Vaskom napisao je i uredio 2012. g. knjigu (tiskanu u Helsinkiju) »Od Krista poslani u svijet; povijest misijskog vijeća 1919. – 2011.«.

Samo je naizgled paradoksalno, ali time i zanimljivije, da je jedan finski teolog i misionar istražio, i to u maniri vrsnog znalca, hrvatsku protestantsku baštinu i na novi način rasvijetlio i osvijestio važan dio naše, u tom segmentu nedovoljno poznate povijesti.

Posebno su interesantni Korpiahovi tekstovi u knjizi u kojima govori o radu Britanskog i inozemnog biblijskog društva (British and Foreign Bible Society), potom već spomenutog Pilgermission St. Chrischona i Das Rauhe Haus i Die Innere Mission, i u kojima iznosi niz do sada nepoznatih ili malo poznatih podataka o osnutku misija, načelima evangeliziranja, radu »kolportera« po Slavoniji; zanimljivi su prilozi o humanitarnom radu među izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, tijekom i nakon ustanka 1875. – 1878., a široko je elaborirao rad u većim slavonskim evangeličkim crkvenim općinama, poput Osijeka, Slatine, Vinkovaca…

Bogato opremljena knjiga

Dakako posvetio je znatan dio knjige značajnim osobama koje su obilježile prvenstveno osječku, ali i ostale evangeličke zajednice (Johann Leipczig, Karl Lederer, Karl Bläser, Josef Pindor, Christian Hildebrand itd.). Između ostaloga, u zaključku svoga rada Korpiaho napominje: »Uloga kolportera i propovjednika misije bila je veoma važna za crkvu, pogotovo u prvim godinama dok još crkva sa svojim dušebrižništvom nije bila u mogućnosti pravovremeno reagirati na pojavu doseljavanja protestanata… Protestantska misija, koja je po svom ustrojstvu bila znatno prilagodljivija suprotno krutim crkvenim strukturama, pronašla je veoma brzo svoj put do ovih, u duhovnom smislu zaboravljenih evangelika…

Djelovanjem kolportera, crkvene općine dolazile su do literature čijim su čitanjem vjernici učvršćivali svoju vjeru. Pritom se prvenstveno misli na Bibliju, ali također na ostale knjižice, traktate i crkvene novine koje su se nabavljale putem Biblijskog društva ili misionara Pilgermission St. Chrischona…Do Prvog svjetskog rata izrasla je na području Slavonije, uz izuzetnu pomoć učitelja i misionara, organizirana Evangelička Crkva koja – već od 1900. godine – ima svoj vlastiti seniorat. U njoj su našli mjesto evangelici različitih narodnosti i jezika, a crkvenu službu obavljali su uz propovjednike i školovani teolozi«.

Na kraju valja napomenuti da je knjiga izvrsno i bogato opremljena preglednim tablicama povijesnih događanja, ali i važnim datumima za rad i život (prvenstveno osječke) Evangeličke crkve, rijetkim i iznimno vrijednim fotografijama (grada, ličnosti i dokumenata) iz tog razdoblja, a tu je i obiman popis literature, tako da i u tom smislu predstavlja velik i značajan doprinos razumijevanju novodobne hrvatske kulturne i crkvene baštine protestantske provenijencije.