SPLIT Krajem ove godine stigla je tužna vijest – u 73. godini napustio nas je Jakša Fiamengo, istaknuti hrvatski pjesnik, književnik, novinar i akademik. Preminuo je jučer ujutro u splitskom Domu za stare i nemoćne. Rođen je u Komiži na otoku Visu 1946. godine. Osnovnu školu polazio je u rodnom gradu, a gimnaziju i Pedagošku akademiju u Splitu gdje živi od 1962. godine. Od 1965. piše i objavljuje poeziju, eseje, kritike i scenarije. Jedan je od najproduktivnijih i najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Od prve zbirke pjesama »Pred obećanom zemljom«, objavljene 1966. u koautorstvu s Momčilom Popadićem, objavio je više zbirki pjesama.

Dugo godina bio je urednik rubrike kulture i novinar Slobodne Dalmacije, a u široj javnosti vjerojatno je najpoznatiji po stihovima koje su uglazbili i izvodili najveći skladatelji (primjerice Zdenko Runjić) i pjevači (Oliver Dragojević). Niz Fiamengovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih imena hrvatske estrade te klapa, zborova i dječjih ansambala; mnoge od njih osvajale su nagrade na festivalima, osobito za tekstove, a dobitnik je i dvije prestižne diskografske nagrade »Porin« te »Zlatne ptice« Croatije Recordsa za osobito veliku nakladu.

Pjesnik u Akademiji

Pored toga Fiamengo je autor teksta mjuzikla za djecu »Morsko more« (režija Marin Carić, praizvedba 1987. na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku). Njegovi su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci Krista Kralja u Selcima na Braču te kraj eremitaže sv. Jere na Marjanu u Splitu, a o njemu je u produkciji HTV-a snimljen i zapažen dokumentarni film »Čovik od riči« u režiji Vladimira Fulgosija. Dokumentarni film »I palača rodi grad«, prema njegovu scenariju i u režiji Mladena Mateljana, premijerno je prikazan 1998. u Palači UNESCO-a u Parizu. Njegovu poeziju za djecu dramatizirao je i režirao Ladislav Vindakijević pod naslovom »More iz ormara« u produkciji splitskog Gradskoga kazališta lutaka.

Za svoj rad dobio je niz nagrada – 1999. godine odlikovan je Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik je državne nagrade »Vladimir Nazor« za književnost (1998.), Maslinovog vijenca na manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču (1993.), Nagrade Županije splitsko-dalmatinske (2005.), Nagrade grada Splita (1997.), Nagrade grada Komiže (1997.), Medalje grada Splita u povodu 40. obljetnice umjetničkog djelovanja (2006.), Plakete »Hanibal Lucić« na Sonetnim danima u Hvaru (2001. – prvi dobitnik), Plakete Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (najviše festivalsko odlikovanje, 2005.), nagrade dnevnika Slobodna Dalmacija za životno djelo u području novinarstva i mnogih drugih.

U svibnju 2014. primljen je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost, s time da je od 2008. do prijema u HAZU bio njen član suradnik. Bio je i pridruženi član Hrvatskog društva skladatelja. Njegovu poeziju bitno određuje pripadnost mediteranskom prostornom i duhovnom ozračju; u kontaktu je s krajolikom u kojem je bitan motiv more. Iz Društva hrvatskih književnika, čiji je Fiamengo bio član, ističu da se njegova poezija očituje u ustrajnom ovremenjivanju prostora, odnosno oprostoravanju vremena u istoj svjetlosti mudre i tople ideje vječnog Sredozemlja.

Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije, a pojedine pjesme su mu prevođene na brojne strane jezike. Pisao je knjige za djecu, a autor je tekstova mnogih klapskih i drugih dalmatinskih pjesama, među kojima i »Piva klapa ispo’ volta«, »Nadalina, »U prolazu«, »Infiša san u te«, »Ja sam pjesma«, »Karoca gre«, »Sutra će te ponit«…

Pjesnik prvosvećenik

U razgovoru, koji je za Novi list 2005. vodila Doris Žiković, Fiamengo je kazao:

– Možda će zvučati kao dosjetka, ali svemu što znam o poeziji naučio me jedan običan milenijski cvrčak, guslač iz našeg krajolika, inkarnacija slijepog Homera, koji tek piše velebni spjev o ovom podneblju. Poslušajte ga sklopljenih očiju kako gudi u kakvom uzmorskom boriku, u pripeci, za ljetnih siesta, poslušajte tu melodiju, taj zaglušni Nazorov jamb, to obrušavanje tonova, tu slogu u akordu čitavog zbora anonimnih pjevača i osjetit ćete da to nije uvijek ista melodija, već da ima nijanse, prelijeve, izmjene ritmova. Ja nikada u toj melodiji nisam prepoznao zasićenje ili ponavljanje, taj pjesmom opijeni svirac zna svoju meštriju. Štoviše, zna da ga čeka zima kad će umuknuti, kad neće biti pjesme i kad će mu sve biti svejedno.

I eto, u tomu je sva tragedija i uzvišenost Mediterana, velike scene života na otvorenom, opijenosti životom i nebeskih uzleta, duhovnosti i profanosti, žrtve i oprosta, slabosti i karizme. Mediteran je doista kolijevka civilizacije, koja nam je zadala mjere i stalno se objavljuje u novim obličjima, na nove načine i s novim motivima. Najmudrije i najljepše more svijeta ima svoje valove čije se gibanje doimlje kao listanje knjige, njegov je govor jednako rječit i na pučini i na žalu, njegova je površina nalik palimpsestu: kao da povijest bez prestanka utiskuje u njemu svoje znakove i vabi univerzalnim signalima. Na poeziji je da ih prepozna, iščita i protumači na svoj način, a na pjesnicima da budu prvosvećenici tog posvećenog čina – rekao je Fiamengo.