Riječka je kazališna publika proteklog petka imala prilike u HNK-u Ivana pl. Zajca pogledati predstavu »Bogovi« varaždinskog HNK-a u režiji našeg proslavljenog filmskog, televizijskog i kazališnog redatelja Dalibora Matanića.

Predstava, naslonjena na »Funny Games« Michaela Hanekea, analizira obiteljske odnose u modernom, korumpiranom i imućnom svijetu.

Iz predstave »Bogovi«

Riječ je o temama koje more i hrvatsko društvo, a komad nastoji ‘pročistiti’ obitelj. Svježa režija i kvalitetna glumačka podjela doprinijele su popularnosti predstave, a ona je u Rijeku stigla u sklopu Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta. Odličan povod za razgovor s Matanićem koji je svoju prvu kazališnu predstavu – »Sjajno mjesto za nesreću« režirao upravo u Rijeci.

– “Da, u Rijeci sam započeo, i to prije 13 godina. To mi je bilo pravo krštenje, učio sam stvari o kazališnom mediju i drago mi je što se ovim putem vraćam, s većom zrelošću. U Rijeci se uvijek osjećam ‘doma’, kliknuli smo si od prvog dana. Usudio sam se napraviti prvu predstavu u Rijeci, što je odličan znak, a drugo – Riječani su više blagonakloni prema TV i filmskim snimanjima nego što su to Zagrepčani ili građani drugih sredina.

Riječani vole šušur, vole događanje, vole drukčije, i u toj riječkoj otvorenosti prema poslu i susretima može se vidjeti ta riječka multikulturalnost. Kada je riječ o konzorciju, dugo se vremena o njemu pričalo i drago mi je da je do njega konačno i došlo. Ako već nema budžeta i sredstava kako bi se radilo više predstava, onda se barem ljudima, tj. publici, može ponuditi ono što se radi drugdje. Riječ je o lancu koji je domaći i logično je da su nacionalne kazališne kuće povezane. Vrtjet će se predstave i tako kompenzirati nedovoljno veliku produkciju drame, opere ili baleta. Uz to, ljudi iz ostalih gradova vidjet će što se radi u drugim kazalištima, a to je naročito dobro u situacijama kao što je naša, kada dolazi predstava iz malog Varaždina.”

Izvanredna alternativa

Slažete li se s tvrdnjom kako hrvatski teatar nije uspio osvojiti široku publiku, pa čak ni u Zagrebu?

– U Zagrebu bi ljudi voljeli ići u kazalište, ali ono postaje sve skuplje. Mislim da moramo što više naglasak početi stavljati na alternativnu scenu koja je izvanredna. Na njoj je teško raditi jer su unazad 15 godina uništavana sredstva, ali oni koji su ostali na toj sceni rade čuda. Tu, prije svega, mislim na kazališta poput ITD-a ili Kunst teatra. Svaki bi gledatelj trebao kombinirati alternativnu i nacionalnu scenu, jer to čini sukus naše kazališne ponude.

Nažalost, vlasti su alternativnu uništili, a nacionalnu ne vode k napretku. Svakako bih držao liniju optimizma – treba što više raditi, to je jedini ključ. Nikada ne treba podcjenjivati publiku, o čemu god da se radi. Moram također dodati da, otkako je Senka Bulić stigla u Varaždin, tamošnji se život preporodio. Mi smo otvorili s »Bogovima«, što je hrabar potez, jer to nije predstava koja se trudi svakome svidjeti, ali bila je rasprodana. Sada su imali i premijeru »Bube u uhu«, koja je također rasprodana.

Kakva vam je? Nalikuje li onoj legendarnoj Jugoslavenskog dramskog pozorišta?

– Uh, JDP-ova je legendarna, ali tad je vrijedila neka druga vrsta humora i mizanscena nego danas. Ovdje su pokušavali modernije čitati tekst, koliko se to može, i uspjeli su. Tako da je predstava odlična, skraćen je tekst – traje oko dva sata. Općenito, ne sviđa mi se taj trend koji se pojavio i koji kaže da kazališne predstave moraju trajati toliko dugo. Treba imati jako dobar razlog da bi nešto trajalo četiri do pet sati i da ljudima ‘oduzmeš toliko života’.

Važnost obitelji

Često se to pita žene, ali sljedeće se pitanje prirodno nameće i vama – kako uspijevate toliko raditi, a, s druge strane, barem što nam je vidljivo na društvenim mrežama, posvetiti se obitelji?

– Ne znam kako stignem. Ono što sam naučio je da djeca ne opraštaju lako. Kada sam snimao »Novine« i bio u Rijeci, moj srednji sin Max u vrtiću je skupio ekipu i rekao: »Tata mi je umro«. Svi su plakali, supruga je došla u vrtić, crvenjevši se od srama i poričući Maxove izjave. Djeca ne opraštaju, pa se u zadnje vrijeme doista trudim vratiti njihovo povjerenje.

Obitelj i obiteljski odnosi zapravo su vrlo važna tema u vašem stvaralaštvu. Jeste li, pri odgoju, napravili pomake u odnosu na vaše roditelje?

Sa suprugom, glumicom Helenom Minić na Pulskom filmskom festivalu

– Mislim da nema recepta u odgoju. Nijedna generacija nije bolja od prethodne. Greške se događaju i ponavljaju, a zapravo je cilj činiti ih što manje. Helenin i moj poziv je zahtjevan. Kada odeš snimati u Kijev i nemaš pristup telefonu, izazovno je komunicirati s obitelji. Drago mi je što se Helena vratila na scenu, ja ću sad opet krenuti snimati i tako se izmjenjujemo, a ja se nadam da će nam klinci, s jedne vremenske distance, oprostiti pogreške i pričati okolo da su njihovi mama i tata zajedno snimili horor, ha,ha,ha.

Vi ste redatelj koji je vjeran svojim glumcima. Kada će supruga postati filmska muza?

– Supruga je rekla da uopće ne želi raditi sa mnom, ha, ha, ha. Radili smo nešto zajedno, pa i ovu predstavu, ali dogovorili smo se da je bolje da ne radimo istovremeno. Evo, u »Bogovima« smo odlično komunicirali, odlično se razumijemo i slažemo. Vjerujem joj kao glumici.

Luđačka realnost

Od samih početaka svoje karijere voljeli ste uzimati glumce koji zapravo nisu najveće zvijezde, čak i one bez formalnog obrazovanja, a istovremeno imate želje baviti se akademskim radom.

– Ako netko s ulice snimi film koji je odličan, ne možeš mu reći da film nije dobar zato što ta osoba nije završila Akademiju.

Ali glumac koji nije završio Akademiju, ne može, primjerice, dobiti angažman u kazalištu?

– Ne može, istina, ali uvijek ohrabrujem klince da rade i samo rade, pa i mimo i preko formalnog obrazovanja. Normalno, ako postoji talent koji se izdiže iznad onog akademskog bazena da ćeš raditi s tim talentom. Jedan od primjera je i Areta Ćurković. Što se pedagoškog rada tiče, nakon dugo godina pregovaranja postoji realna šansa da započnem uskoro predavati na Akademiji, i to TV serije. Sad je pravi trenutak, imam puno iskustva, a studenti me stalno zovu da dođem. Čak i u Rijeci imamo neke planove po tom pitanju, ali o tom potom.

Kojim biste se temama bavili da je Hrvatska sretnija zemlja te da je u našem društvu više pravde?

– Odlično pitanje. Kreativno, mi smo sretni što živimo u ovim krajevima. Upali smo u tu kaljužu korupcije, ali naša je realnost puno luđa od bilo kakve fikcije. Imamo gradonačelnike koje potres zadesi dok su na botoks tretmanu. Gdje toga ima?! Luđačke priče i luđačka realnost i fikcija zapravo se moraju dobrano potruditi da bi išle ukorak s onim što mi živimo.

Sjećam se, kad smo snimali film »Fine mrtve djevojke«, ušli smo u kuću u kojoj je bio branitelj sa psihičkim problemima, klinci koji su se prostituirali, sve puno droge i jedne čudne atmosfere i zapitao sam se – što je luđe – moja filmska priča ili realnost ovog zdanja u kojem se nalazimo? Pa sva postavka serije »Kula od karata« pala je u vodu u onom trenutku kada se dogodio Trump. Taj Underwood nije bio dovoljno lud jer je došao Trump koji je bio deset puta luđi, ali je realan.

Trump barem nikoga nije gurnuo pod metro.

– Ha, ha, ha, barem koliko nam je poznato.

Topovsko meso

Što je s drugom sezonom serije »Šutnja«?

»Šutnja«

– Trenutačno smo na scenarističkom dijelu posla. Ostaje upitnik na koji ćemo odgovor dobiti do kraja siječnja, idemo li snimati u Kijev ili ne. Ako bude frke – kombinirat ćemo. Ondje nas ekipa čeka, svi su hrabri i iščekuju i raduju se snimanju.

Kako se vi osjećate po tom pitanju?

– Bio sam dobro sve do ovih događanja unazad deset dana, kada su krenuli besramni napadi po civilima. Baš ne želimo biti topovsko meso.

Čujete se s tamošnjom ekipom?

– Stalno smo na liniji. Baš kad je bio taj prvi napad na Kijev dopisivao sam se sa Ksenijom Mišinom koja je bila u skloništu. Sjećam se da sam, dan prije napada Rusije na Ukrajinu, rekao produkciji: »Ako bude frka (misleći na Krim), možemo snimati u Beogradu jer ima sličnih lokacija«. Drugi dan krenuli su tenkovi i puno gora katastrofa nego što je itko mogao zamisliti. Srećom, svi su živi.

A »Suton« – zaključni dio trilogije?

– Također radim na scenariju. Kreću fondovi, skupljanje novca. Volio bih ga što prije snimati.

Kako je »Zvizdan« izašao 2015., a »Zora« 2020., bilo bi zanimljivo da »Suton« izađe 2025.

– Ha, ha, ha, nisam o tome razmišljao, ali odlična ideja! Čim prije bih ga volio snimiti jer u potpunosti mi je čista vizija kako bih volio da ta trilogija završi – jednostavnim, malim ljubavnim filmom. Da bude suštinska suprotnost onoga što sada živimo.

Tihana Lazović u glavnoj ulozi?

– Naravno.

Nagrade i vidljivost

Na forumu je jedna žena, prije 15-ak godina, napisala kako izgledate kao muškarac kojeg bi vodila doma na nedjeljni ručak s roditeljima i kao osoba kojoj ‘biti slavan’ nije sastavni dio karaktera. Jeste li osoba koju supruga vodi nedjeljom roditeljima na ručak?

– Ponekad skupi hrabrosti pa me odvede, ha, ha, ha.

Kada govorimo o slavi, vi, primjerice, nagrade uvijek spominjete u kontekstu bolje vidljivosti vaših filmova i serija na svjetskom tržištu.

Snimanje »Novina« na Pećinama

– To je istina. Zato su nagrade i festivali važni. Konkretno, kad smo, nakon »Novina«, išli po festivalima za »Šutnju« – sva su nam vrata apsolutno bila otvorena, i to je sjajan osjećaj. Doseg »Novina« doista je bio izrazito velik. »Područje bez signala« ima toliko nagrada da svi za tu seriju znaju. Moja najvažnija nagrada je kada mi tip koji dostavlja poštu kaže: »Gledao sam četvrtu epizodu ‘Šutnje’. Wow, kakva serija«. Ništa drugo mi ne treba!

Nastavak »Područja bez signala« ne možemo očekivati?

»Područje bez signala«

– Ne. To je prava ‘limited’ serija. Snimanje je bila luda avantura, od 5-6 gradova napravili smo jedan grad, a od 5-6 tvornica jednu tvornicu. Ali, kao što je slučaj s »Novinama«, kada smo u startu obećali tri sezone, tako je i s »Područjem bez signala«. Sa svakim dodavanjem priča se razvodnjava. Otvorit će se već neki književni kod da obradimo tu temu. Kada sam čitao Perišićevu knjigu zavolio sam je i drago mi je što je duh knjige ostao u seriji.

Je li teže napraviti seriju po knjizi ili razvijati vlastiti scenarij?

– Rekao bih da je ovo prvo teže. U jednu ruku, imaš garanciju da možeš ići u visine jer je knjiga kvalitetna, ali opet zeznuto je ne ponoviti knjigu, i tu se tučeš maksimalno. Kada ideš s nečim vlastitim, nikada ne znaš kakav će biti doseg tog scenarija, ali barem nemaš breme koje ti visi nad glavom. I u slučaju »Područja bez signala« i u slučaju »Šutnje«, imali smo sreću surađivati s dva zdrava autora koja se ne miješaju u adaptaciju.

Serija »Područje bez signala« popularizirala je knjigu. Zagrebački izlozi su, nakon početka prikazivanja serije, bili ispunjeni Perišićevim romanom.

– Zamislite da još imamo budžet i da možemo pratiti naše recentne književnike u drugim medijima – napose na filmu, televiziji i u kazalištu. To su sjajne stvari, kada se mediji krenu ispreplitati. Serijom se proširila poanta knjige koja je ironična, gorka, ali nadasve plemenita.

Zašto tako jako volite raditi s Krešimirom Mikićem?

– Zato jer je bitanga. Neobrazovan je, neodgojen i bez manira. Zato 20 godina radim s njim (smijeh). Drago mi je zbog njegove uloge u »Području bez signala«.