Ako je išta dokaz da korone više nema, odnosno da je ima, ali da se mi pravimo da je nema premda nam je i premijer evo ima, onda je to sva sila sportskih priredbi što se događaju bez ograničenja i s publikom na tribinama. Milina je tako bila gledati punu Spaladium arenu kako bodri naše vaterpoliste na putu do europskog zlata, i pri tom nema veze ni to što je valjda pola publike na vaterpolo utakmici bilo prvi put u životu, ni to što je Split, grad s tri vaterpolska kluba, nakon natjecanja ostao praktički bez bazena. Lijepo je zato što je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović došla na noge Jerku Mariniću Kragiću. Onaj kojeg je onomad strpala među orjunaše koji ruše Hrvatsku, sad je istoj toj Hrvatskoj donio medalju. Orjunaš, nema što, jer ako predsjednica ne zna procijeniti, zajedno sa svom tom POA i SOA ekipom, tko će znat’.

U Splitu vaterpolo, a u Milanu i Berlinu naši košarkaši, isto na Europskom prvenstvu. Vraga će ga znati koji je paket prava za prijenos utakmica kupila naša javna televizija, vrag će ga znat’ i po kojoj cijeni, ali činjenica jest da smo od silne košarke vidjeli megdane naše vrste i skoro pa ništa drugo. Pače, kad se onaj jedan dan termin utakmice vaterpola poklopio s terminom košarke, HRT je prednost dao vaterpolu. Taman da Aleksandar Petrović, čovjek od košarke, javno pošalje poruku ovog sadržaja: »Ako želite od početka gledati utakmicu Hrvatska – Italija, onda, na veliku sramotu HTV-a, to možete pogledati recimo na RTS 2. E moj Bruno Kovačeviću.«

Nije, međutim, ova reakcija Ace Petrovića važna zbog njegove opravdane ojađenosti. Nije u tome bio usamljen i podosta je življa što ne dvoji da smo trebali pogledati i kako igra Slovenija, Srbija. Zanimljivo je tu nešto drugo, činjenica da je poruku nezadovoljstva adresirao na Bruna Kovačevića. Zanimljivo je to što je Aco poruku odaslao na krivu adresu, jer Bruno Kovačević odavna nije šef sportske redakcije, a bome ima i neko dulje vrijeme da nije ni urednik programa svih kanala HTV-ovih. Aco to nije znao, a da pitanje postavite desetorici ispitanika na cesti bilo kojeg našeg grada, valjda bi njih devet ili također spomenulo Kovačevića ili jednostavno sleglo ramenima u neznanju. Tko je urednik svih programa HTV-a, tko je urednik sportske redakcije, tko je tko na HRT-u više nitko tko zna, niti koga zanima. To pak znači da je čelnicima HRT-a, ali i Saboru što javni servis nadgleda koliko god se kleli svi na nezavisnost, konačno uspjelo biti nevidljiv. Raditi program javnog servisa za koji se ubire pozamašna pristojba, a biti nevidljiv i anoniman bome je majstorstvo. Jest, radilo se na projektu dugo, stremile su tom uzvišenom cilju generacije i generacije, ali je uspjelo tek ovoj. Ljudi koji vode javni servis, potezi što ih vuku malo koga zanimaju, a to je upravo idealna pozicija da radiš i griješiš, ili da ne radiš ništa. Za sve su ionako krivi oni koje smo zadnje zapamtili, oni iz doba kad nam je bilo važno kako se i na što troše novci na našoj televiziji.

Nije ovo, da se razumijemo, napad na javni servis. Kako je ionako poslovanje i programsko usmjerenje van našeg fokusa i u domeni Vidovitog Milana, HRT je tu tek kao ogledan primjer i to zato što ga je Aco spomenuo. Možemo mi ići i dalje, recimo do Hrvatskih željeznica. Do pruge što je odavno progutala daljina vodi nas, nažalost, niz tragičnih događaja zadnjih dana. Vlakovi se sudaraju, gine se u automobilima na pružnim prijelazima, a sve što mi o željeznici znamo je da su vlakovi ubitačno spori, da su tračnice stare, da za svijetom zaostajemo nekoliko svjetlosnih godina, da se oporavak tu ne sluti jer para nema, da je strategija oporavka tanja od udžbenika engleskog jezika za niže razrede osnovne škole. I da je ministar prometa Oleg Butković, ali, k vragu, nije ni on, hm, svemoguć. Znamo li tko su direktori, šefovi radnih jedinica, uprave, nadzora, ovoga onoga!? Pojma nemamo. Tek tu i tamo izađe u novinama neka slika čovjeka nepoznata imena i prezimena i uz nju podatak o plaći koja prelazi 20.000 kuna. I to je to. Ne čudi onda da je jedini radnik na željeznici kojeg nižepotpisani zna pokojni Ivo, šarmantni veseljak ugodna baritona, čovjek koji je vlakove pogonio kad je ona pohana kokoš u kupeu što se pretjerano grije imala smisla. A to je bilo davno.

Isto je i s HEP-om ili kojim god državnim poduzećem koje zamislite. Svima je, prije nego HRT-u, uspjela ta iluzija da ih ima a zapravo ih nema, taman da ih se proziva samo kad neko iskoči iz tračnica pa se razotkrije bankovnim računom koji je neprirodno nabubrio. Dok je bubrenje u granicama normale mi to se u to, mi kao javnost, ne pačamo. Zbog mira u kući i zbog nemoći da išta promijenimo. No, lako je kad se nevidljivima prave javna poduzeća, ustanove i tome slični subjekti ovisni o državnoj pipi. No, što je to kad nevidljiva očajnom vidljivošću želi biti politička stranka!? Kad nevidljivom želi biti politička stranka ona se zove SDP. I bome uspijeva njima to.

Da pitate onih deset slučajnih prolaznika na ulici što se to zapravo dogodilo na relaciji zagrebačka ćelija SDP-a – središnjica stranke, njih devet pojma ne bi imalo, garant. Ono malo valjanih informacija daje na scenarij po kojem najprije šef SDP-a Peđa Grbin i suradnici mu guraju Viktora Gotovca da bude predsjednik zagrebačke organizacije. Onda se eminentni sveučilišni profesor Gotovac slika s Titovom bistom i najavi vraćanje imena Trgu koji se po Titu zvao i tako uradi nešto na svojoj vidljivosti. Onda se dugo ne događa ništa, a to hoće reći Grbin i dalje ima neopisivo monotone i beživotne medijske istupe, dok Gotovac na Fejsu plasira dobar izbor majica s printom. Pritom mora u Zagrebu raditi ono što bi SDP htio raditi na nacionalnoj razini, a to hoće reći surađivati s ljudima što se odazivaju na Možemo!. I onda Gotovcu prekipi ta suradnja i poželi je prekinuti. I onda Grbin sazove svoje najbliže i odluče Gotovca potjerati. I onda se Gotovac i Grbin preko medija natežu tko laže, a tko govori istinu. Pritom Gotovac otprilike veli i to da nije želio ništa do unijeti malo strasti i emocije u ovo što se u nas politika zove. Samo, gdje je strasti nema nevidljivosti.

Bilo bi to sve važno koliko i još jedan prelazak iz stranke u stranku zastupnika Zekanovića, da se ne događa na ljevici i da ne pokazuje koliko je nemoguća misija da se na toj nazovi ljevici ikada oko iste vatre skupi itko na gomilu. A ako se i udruži tko s kim bit će to više da se vlastito, da prostite, dupe spasi, nego li zbog kakve ambicije da se vlast i politika u državi mijenja. Što je SDP bez Možemo!? Čini se malo i ništa, koliko god da ekipa na čelu s Tomaševićem i Benčić glavinjala naokolo i brinula ponajviše da prežive u metropoli. Što je Možemo! bez SDP-a? Skoro isto što i s njim, s tom razlikom što im je ionako najvažnije da prežive u metropoli, a to, čini se, vazda mogu svom odvozu smeća usprkos. Zajednički nastup garantira preživljavanje i to je opcija za koju se Grbin, bar se tako čini, uhvatio. Gotovac je mislio da može i drugačije, ili mislio da je on Mesija kojeg će prepoznati članstvo pa ga slijediti i da ne zna kud ide. Kad si iza fakultetske katedre, bit će da se sve čini jednostavnije. Kad si u ringu, e onda valja razbijati zidove stranačkih sustava koji su građeni tako da teško pucaju. Samo, da Aco Petrović mora pisati pismo SDP-u jer ne prenosi utakmice Europskog prvenstva u košarci, kome i kamo bi ga adresirao!? Vjerojatno Milanoviću, ako ne i pokojnom Ivici Račanu, jer kako bi za ikog drugog znao, a i da zna, kako bi ikog drugog doživljavao ozbiljno. A kad je tako, onda je najgore biračima s lijeva. Njima ostaje osloniti se ili na osjećaj, ili na sentiment, jer im zdrave oči nisu od koristi. Biti vidljivo nevidljiv velika je vještina. Generacije su na tome radile, a SDP-u je, evo, i uspjelo. Dobro, uspjelo je i Plenkoviću da za pola ministara ne znamo tko su, ali to je ipak neke druga, skoro pa promišljena priča.