Dva su tipa rijeka koje se ulijevaju u naše more: kraški, poput Zrmanje, Krke ili Cetine, te taložni, poput Neretve. Osim te podjele postoji i podjela prema konfiguraciji terena na ušću gdje razlikujemo rijase poput Limskog kanala i estuarije poput ušća Mirne. I rijasi i estuariji su potopljeni dijelovi riječnih dolina, s tom razlikom što su estuariji za razliku od rijasa direktno izloženi snažnom utjecaju izmjene plime i oseke.

I premda je svako ušće specifično na svoj način, sva ušća u Hrvatskoj imaju manje-više iste opće karakteristike, pri čemu je s ribolovnog aspekta stratificiranost, odnosno raslojenost, najbitnija značajka. Slana i slatka voda se u principu ne miješaju, štoviše su čak i jasno odijeljene granicom – haloklinom. Tako se na površini zbog manje specifične težine nalazi riječna slatka voda, dok se pri dnu nalazi morska, teža slana voda.

Zbog te se raslojenosti događa da za vrijeme visokih plima slatka voda prodire daleko na more dok se slana koritom uvlači visoko uzvodno. Tako se primjerice na Neretvi slana voda probija sve do Metkovića koji je 23 kilometara udaljen od ušća, dok je na Zrmanji prije nekoliko godina hobotnica ubijena ostima pod Jankovića bukom koji je od mora udaljen 17 kilometara. Budući da hobotnica uopće ne podnosi slatku vodu u kojoj ugiba već nakon nekoliko minuta, taj je ulov očiti dokaz prisustva neprekinutog pridnenog morskog sloja.

Zahvaljujući tako jakoj odijeljenosti vodenih slojeva, ribolovci zapravo mogu uživati u više različitih tehnika.

Gornje slojeve redovito posjećuju cipli, brancini i strijelke, dok se na dnu nalaze tipične morske vrste poput listova ili podlanica.

No za koji se god oblik ribolova ili ciljanu vrstu ribe odlučili, treba računati na konstantno strujanje riječnog toka koje možda i nije jako kao u samom koritu, ali ni zanemarivo.

U spinningu to i nije tolika prepreka jer je spinning prilično dinamična tehnika kojoj strujanje ne predstavlja osobit problem. Bez obzira za kakav se oblik odlučili, za lov strijelki popperima ili za lov brancina wobblerima ili pak silikoncima, od izbačaja do izvlačenja varalice ili ribe strujanje riječnog toka neće biti neka osobita prepreka.

No zato u svim stacionarnim tehnikama treba računati na strujanje kao otežavajući faktor.

Osim što će konstantno napinjati strunu stvarajući na njoj trbuh, riječni će tok donositi i razne predmete koji će se kačiti na strunu povećavajući pritisak, a time i trbuh. Naravno, to ne samo da otežava detekciju, nego za sobom povlači i predvez, što je za ribolov na fermu pogubno.

Stoga je idealno odabrati pozicije na kojima će se sistemi moći izbacivati nizvodno, odnosno tako da tok strunu odvlači i napinje okomito od obale.

Riječna su ušća u principu plitka jer se nanos konstantno taloži, što u zavisnosti od brzine protoka stvara podvodne dine različitih visina.

Na nekim je mjestima praktički nemoguće loviti bilo kakvim pridnenim sistemima, dok je na drugima to vrlo jednostavno.

Tako se primjerice na ušću Neretve brancini mogu loviti klasičnim predvezom za kančenicu s tri prame. Sistem se izbaci u lovnu zonu, nakon čega se štap postavlja na tripod očekujući griz. Naravno, to je moguće na dijelovima gdje je tok vrlo spor a dno pjeskovito muljevito.

No na većini je riječnih ušća lov pridnenim postavama zapravo jako kompliciran jer je dno potpuno muljevito.