Rekordi koje u prvih osam mjeseci ove dvadeset i druge godine novog tisućljeća ostvaruje goranski turizam samo su potvrda onoga što se za ovaj dio Hrvatske tvrdi već desetljećima – ovaj kraj ima golemi turistički potencijal. Prema onoj čuvenoj staroj »Svako zlo za neko dobro«, u protekle je dvije godine korona Gorskom kotaru donijela popriličan broj ljudi koji su itekako shvatili da u ovom pomalo i zaboravljenom planinskom dijelu Hrvatske mogu naći ne samo sigurnost, već i ljepotu koja će im pružiti užitak i opuštanje.

Zato su ne samo nastavili dolaziti i dalje, već sve veći broj njih odlučuje u zelenom srcu Hrvatske osigurati i trajniji smještaj, bilo da je riječ o gradnji vikendice ili nekog još i većeg objekta, ili kupnjom starih kuća. Uz turističko zaživjelo je, i to jako, i tržište nekretnina.

I sve su to dobre i lijepe vijesti koje nude dašak optimizma osvjetljavajući barem malo inače crnu demografsku sliku ovih prostora koji iz desetljeća u desetljeće gube po 3-4 tisuće stanovnika pri svakom popisu. Bi li turizam, a to znači i barem djelomično doseljavanje novih ljudi, mogao zaustaviti nestajanje Gorana?

U određenoj mjeri svakako bi. Jer, nastavi li se ovaj interes za goranskim šumama, livadama i planinama, nije teško zamisliti kako će za desetljeće-dva ovdje, barem dio godine, živjeti lijep broj pojedinaca čije je imovinsko stanje u najmanju ruku zavidno. No, što učiniti da taj interes bude još veći i da taj dolazak bude što brži i intenzivniji?

I tu je odgovor, u osnovi, jednostavan. Gorski kotar mora postati još atraktivniji i zanimljiviji. To je, naravno, itekako moguće, a jedan od načina pokazuju i goranske lokalne samouprave koje u svojim programima i planovima rada – o čemu svjedoči susjedni tekst – imaju zanimljive projekte turističke infrastrukture, projekte koji će dodatno privlačiti ljude na goransko područlje.

Problem je samo u tome što su kandidature mahom vezane uz EU sredstva, a kriteriji procjenjivanja najčešeće su takvi da se Gorski kotar – zato jer je dio razvijene Primorsko-goranske županije – i sam percipira razvijenim područjem. To je, pak, daleko od istine. Stoga bi putem zakonskih okvira trebalo pronaći načine na koji bi goranske kandidature za državne i EU novce bile vrednovane posebnim mjerilima, odnosno kriterijima koji bi omogućavali ulaganja, a to znači i razvoj. Ta bi ulaganja, sigurno je, privukla i brojne druge privatne ulagače (kojih već i sada ima) i kotač razvoja mogao bi se – barem na području turizma – ozbiljnije pokrenuti.

Bez tog razumijevanja i spremnosti da za nerazvijena područja vrijede posebna mjerila, razvoj će biti puno, puno sporiji. A Gorskom kotaru, znaju to svi koji ovdje žive, polako istječe vrijeme za opstanak. Prije tri deseteljeća bilo nas je skoro trideset tisuća. Prema popisu prošle godine tek nešto više od 17 tisuća. Hoćemo li za tri desetljeća sići ispod deset tisuća? Zaista, krajnje je vrijeme za poseban odnos države, županije i svih »nadležnih« prema krajevima kao što su Gorski kotar, Lika, Dalmatinska zagora…