Saga o privatizaciji Ine polako se iz tragedije pretvara u farsu
Po jednoj od verzija koje kruže hrvatskim javnim prostorom, središnjica MOL-a i nije baš previše zainteresirana za Inu. Naravno, to se ne smije shvatiti doslovno, budući da je MOL u zadnjih sada već skoro 20 godina uložio ozbiljan novac u Inu. Ali u međuvremenu je ova mađarska energetska tvrtka od postkomunističke firme koja se jedva održavala iznad vode narasla u pravu malu multinacionalku, barem kada je u pitanju srednja i istočna Europa. Pa je tako Ina možda postupno s vrha liste najvažnijih akvizicija na kojem je bila 2003. sada pala na njeno dno. Naime, MOL u ovom trenutku ima važnijih akvizicija od Ine.
Ali opet, bilo bi to prejednostavno objašnjenje za ovo što se događalo u zadnje dvije godine. Moguće jest da je Ina pala na listi MOL-ovih prioriteta, ali ni puno veće tvrtke ne mogu si dopustiti da samo tako ostanu bez 135 milijuna eura, što je u ovom trenutku tek donja procjena štete nastale u Ini. Tako da bi bilo za očekivati da se MOL puno jasnije i žešće očituje oko cijele ove situacije osim izdavanja jednog prilično šturog priopćenja. Zbog čega to ne radi, nije baš do kraja jasno. Kao što nije baš jasno ni zašto mađarska vlada ne vrišti zbog toga što je iz tvrtke u njenom praktički većinskom vlasništvu iscurilo više od milijardu kuna. Ni mađarski mediji ne pridaju ovoj temi neki preveliki značaj. Kao da se sve ovo dogodilo u nekoj zemlji trećeg svijeta, a ne u njihovom južnom susjedu. I kao da nije u pitanju 135 milijuna eura i njihovog novca.
U MOL-ovom priopćenju piše tek da su o ovoj velikoj pljački o svemu saznali iz medija te da osuđuju postupke Damira Škugora i njegovih partnera. Usto su rekli da zahvaljuju Uredu za sprječavanje pranja novca, PNUSKOK-u i USKOK-u, te da na sve načine surađuje s nadležnim tijelima te će poduzeti sve potrebne korake kako bi se šteta svela na minimum. Usto će ponovo razmotriti kontrolne mehanizme unutar Ine.
U svakom slučaju, saga o privatizaciji Ine polako se iz tragedije pretvara u farsu. Od velikih riječi o pronalasku strateškog partnera, preko toga da se potkupljivalo hrvatskog premijera. Pa na kraju do toga da je jedan penzioner iz Šibenika otišao na bankomat i shvatio da odjednom na računu ima, ni manje ni više, nego 500 milijuna kuna. Hrvatska je u svemu tome strašno puno izgubila, a pitanje je je li i Mađarska baš dobila tako puno kako se priča.
Naime, Ina je za vrijeme komunizma, osim što je zaista bila perjanica hrvatskoga gospodarstva, bila i mjesto na kojem su se stjecala prva velika bogatstva. Išlo je to toliko daleko da su se i partijski prinčevi, sinovi jako visokih, da ne kažemo najviših dužnosnika, našli pod istragom policije i službi sigurnosti. Koja nije urodila velikim posljedicama, osim naravno po obitelj Đureković. Pa se sve svelo na onaj događaj iz kolovoza 1983. u jednoj garaži u malom mjestu pored Münchena. Ni devedesetih nije bilo puno bolje. I tada je Ina služila kao temelj za neka novostvorena bogatstva. I za neke prljave poslove. Među ostalim i zbog toga se početkom 2000-tih ondašnja vlast predvođena SDP-om odlučila za prodaju 25 posto plus jedne dionice Ine. Jedna od svrha privatizacije bilo je to da bi strateški partner trebao poboljšati standarde korporacijske kulture u samoj tvrtki. Nitko se nije ni potrudio objasniti kako će korporacijsku kulturu poboljšati tvrtka koja je u bliskim odnosima sa svojom državom. A sama je država odradila 45 godina komunizma puno zatvorenijeg i rigidnijeg nego što je bio onaj u kojem smo mi živjeli. Nije se ni moglo očekivati da tvrtka iz Mađarske poboljša mehanizme vođenja Ine na način da oni budu nalik onima na Zapadu. Pa je vjerojatno i to jedan od razloga zbog čega se sada dogodilo to što se dogodilo.
Koliko god hrvatska strana bila odgovorna za ovo čemu svjedočimo ova zadnja tri-četiri dana, toliko je i mađarski dio vodstva Ine koji nije želio ili možda nije ni mogao spriječiti ovakav debakl. Ova je situacija odraz stanja u Hrvatskoj i Mađarskoj koje su i dalje više tranzicijske nego normalne europske zemlje u kojima postoji pravna država. Pa je lako moguće da, kada se jednog dana i slegne prašina s ovog, u Ini odmah dogodi novi slučaj korupcije. Ne bi bilo prvi put.
Zlatko Crnčec
MOL nije poboljšao vođenje Ine
Zlatko Crnčec
31. kolovoz 2022 13:51
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Saga o privatizaciji Ine polako se iz tragedije pretvara u farsu
Po jednoj od verzija koje kruže hrvatskim javnim prostorom, središnjica MOL-a i nije baš previše zainteresirana za Inu. Naravno, to se ne smije shvatiti doslovno, budući da je MOL u zadnjih sada već skoro 20 godina uložio ozbiljan novac u Inu. Ali u međuvremenu je ova mađarska energetska tvrtka od postkomunističke firme koja se jedva održavala iznad vode narasla u pravu malu multinacionalku, barem kada je u pitanju srednja i istočna Europa. Pa je tako Ina možda postupno s vrha liste najvažnijih akvizicija na kojem je bila 2003. sada pala na njeno dno. Naime, MOL u ovom trenutku ima važnijih akvizicija od Ine.
Ali opet, bilo bi to prejednostavno objašnjenje za ovo što se događalo u zadnje dvije godine. Moguće jest da je Ina pala na listi MOL-ovih prioriteta, ali ni puno veće tvrtke ne mogu si dopustiti da samo tako ostanu bez 135 milijuna eura, što je u ovom trenutku tek donja procjena štete nastale u Ini. Tako da bi bilo za očekivati da se MOL puno jasnije i žešće očituje oko cijele ove situacije osim izdavanja jednog prilično šturog priopćenja. Zbog čega to ne radi, nije baš do kraja jasno. Kao što nije baš jasno ni zašto mađarska vlada ne vrišti zbog toga što je iz tvrtke u njenom praktički većinskom vlasništvu iscurilo više od milijardu kuna. Ni mađarski mediji ne pridaju ovoj temi neki preveliki značaj. Kao da se sve ovo dogodilo u nekoj zemlji trećeg svijeta, a ne u njihovom južnom susjedu. I kao da nije u pitanju 135 milijuna eura i njihovog novca.
U MOL-ovom priopćenju piše tek da su o ovoj velikoj pljački o svemu saznali iz medija te da osuđuju postupke Damira Škugora i njegovih partnera. Usto su rekli da zahvaljuju Uredu za sprječavanje pranja novca, PNUSKOK-u i USKOK-u, te da na sve načine surađuje s nadležnim tijelima te će poduzeti sve potrebne korake kako bi se šteta svela na minimum. Usto će ponovo razmotriti kontrolne mehanizme unutar Ine.
U svakom slučaju, saga o privatizaciji Ine polako se iz tragedije pretvara u farsu. Od velikih riječi o pronalasku strateškog partnera, preko toga da se potkupljivalo hrvatskog premijera. Pa na kraju do toga da je jedan penzioner iz Šibenika otišao na bankomat i shvatio da odjednom na računu ima, ni manje ni više, nego 500 milijuna kuna. Hrvatska je u svemu tome strašno puno izgubila, a pitanje je je li i Mađarska baš dobila tako puno kako se priča.
Naime, Ina je za vrijeme komunizma, osim što je zaista bila perjanica hrvatskoga gospodarstva, bila i mjesto na kojem su se stjecala prva velika bogatstva. Išlo je to toliko daleko da su se i partijski prinčevi, sinovi jako visokih, da ne kažemo najviših dužnosnika, našli pod istragom policije i službi sigurnosti. Koja nije urodila velikim posljedicama, osim naravno po obitelj Đureković. Pa se sve svelo na onaj događaj iz kolovoza 1983. u jednoj garaži u malom mjestu pored Münchena. Ni devedesetih nije bilo puno bolje. I tada je Ina služila kao temelj za neka novostvorena bogatstva. I za neke prljave poslove. Među ostalim i zbog toga se početkom 2000-tih ondašnja vlast predvođena SDP-om odlučila za prodaju 25 posto plus jedne dionice Ine. Jedna od svrha privatizacije bilo je to da bi strateški partner trebao poboljšati standarde korporacijske kulture u samoj tvrtki. Nitko se nije ni potrudio objasniti kako će korporacijsku kulturu poboljšati tvrtka koja je u bliskim odnosima sa svojom državom. A sama je država odradila 45 godina komunizma puno zatvorenijeg i rigidnijeg nego što je bio onaj u kojem smo mi živjeli. Nije se ni moglo očekivati da tvrtka iz Mađarske poboljša mehanizme vođenja Ine na način da oni budu nalik onima na Zapadu. Pa je vjerojatno i to jedan od razloga zbog čega se sada dogodilo to što se dogodilo.
Koliko god hrvatska strana bila odgovorna za ovo čemu svjedočimo ova zadnja tri-četiri dana, toliko je i mađarski dio vodstva Ine koji nije želio ili možda nije ni mogao spriječiti ovakav debakl. Ova je situacija odraz stanja u Hrvatskoj i Mađarskoj koje su i dalje više tranzicijske nego normalne europske zemlje u kojima postoji pravna država. Pa je lako moguće da, kada se jednog dana i slegne prašina s ovog, u Ini odmah dogodi novi slučaj korupcije. Ne bi bilo prvi put.