RIJEKA Ljubitelji filma ne zaboravljaju klasik »Braveheart«, u prijevodu Hrabro srce, na tu povijesnu dramu i na izdanje američkog »oriđinala« Mela Gibsona iz 1995. godine svako toliko ih podsjeti sam život, kao recimo sada neugodna vijest o smrti proslavljenog grobničkog nogometaša Milana Hrastine, slavnog Cile, koji je završio svoj uzbudljivi život u 81. godini. Igrao je i živio hrabro, časno i ponosno, toliko da ga se s pravom može nazvati grobničkim nogometnim hrabrim srcem.

– Preminuo je Cila – mogao je uzdahnuti jedan od Milanovih vječitih rivala, nezaboravno, popularno krilo bakarskog Borca Hajrudin Hari Purković.

Njihovi dueli su za epopeju o nadmetanjima Grobničana i Bakrana, poruka da su tu »frcale iskre« nije nimalo poštapalica ili parola, a druga je stvar što su ta dva vrsna igrača, bek Hrastina i napadač, kao od stijene odvaljeni Hari, kao i svi pravi sportaši, izvan travnjaka bili prijatelji. U ta doba Purković je, kao uostalom svako desno krilo ondašnje itekako zahtjevne, kvalitetne Riječko-pulske zone, pred utakmicu s Grobničanom znao kakva ga žestoka prepreka čeka u liku Hrastine. Na vijest o Cilinoj smrti mnogi od njih se vrate u dane svoje igračke mladosti, među njima i napadač primorjaša s Omladinskog Zvonko Mihalović. Miha, svojevremeni direktor nogometaša Rijeke, te toliki drugi.

Milan Hrastina, onako žestok, brz, srčan i borben, imao je inače zavidan nogometni pedigre, uz ostalo dane u slavnom Orijentu iz šezdesetih, uostalom često bi u ćakulama s brojnim prijateljima rado spominjao Ivana Đalmu Markovića, najslavnijeg trenera u bogatoj povijesti krimejskih crvenih. Na Grobniku je pak pisao najljepše stranice povijesti kluba, igrajući u momčadi koja je bez dvojbe najslavnija u bogatoj Grobničanovoj povijesti, u ekipi koja je među ostalim u toj eri kao zonaš ušla u šesnaestinu finala Kupa ondašnje Jugoslavije, gdje je eliminirana u Titogradu pruživši više nego dostojan otpor prvoligašu Budućnosti. Tim uspjesima je u svom stilu pridonosio i Hrastina u društvu s najslavnijim golgeterom kluba Šimom Brtanom, majstorom Aljošom Aletom Haramijom, bivšim asom i organizatorom igre Orijenta i bratom mu Veljkom, Čedom Mavrincem, Marinkom Šestanom, starijim bratom Zorana, prvotimca Rijeke iz godina osvajanja jugoslavenskih kupova Rijeke onih sedamdesetih, Borom Fućkom, Mikuličićem i ostalim junacima grobničkih kantuna i oštarija.

Sve je cvalo pod vodstvom legendarne Bebe Haramije, prve dame grobničkog nogometa, svakako najslavnije čelnice u bogatoj epopeji Grobničana. Hrastina se pak naigrao i velikog i malog nogometa, čovjek koji je volio život i ljude i za svakoga imao srdačan pozdrav i lijepu riječ, bio je svugdje rado viđen, tako i u ondašnjem širokom društvu u Autotroleju gdje je godinama radio kao vrsni i marljivi majstor.

Veseo i dobrodušan, djetinje dobar i otvoren, ali tipično grobnički srčan i ponosan, hodao je životom, koji mu je uz slatkiše servirao i gorke pilule u vidu obiteljske tragedije, ali onako čvrst uspio ih je progutati, stigavši na kraj svog puta, ostajući u sjećanju tolikih koji su ga cijenili i voljeli.