Nekad u književnom svijetu umre pisac, nekad umre čovjek. A nekad se ta dva svijeta spoje i smrt stigne i pisca i čovjeka u jednoj osobi.

Bekim Sejranović nedostajat će onima koji su ga poznavali puno više nego što bi on mislio da je moguće. Bekim Sejranović nedostajat će onima koji ga znaju samo preko njegovih književnih djela točno onoliko koliko je kao pisac još mogao dati. U cijeloj toj tužnoj smrti, koja uvijek nekako bude prerana i tako prečesto nakon kratke i teške bolesti, utjeha je samo u tome što oni koji su ga poznavali imaju svoja sjećanja, a oni koji nisu imaju šanse upoznati Bekima Sejranovića pisca.

Mi koji smo poznavali obje njegove inkarnacije, posebno smo bili privilegirani. Osim što smo mogli svjedočiti rijetkom primjerku osobe koju je bilo nemoguće mrziti ili prema njoj imati bilo kakvu rezervu, imali smo prilike promatrati kako se jedan fascinantan, bogat unutarnji život (često i izvanjski tako manifestiran) pretače u nove i nove književne živote i svjetove.

Jer kako to lijepo kaže Albert Camus, stvarati je dvaput živjeti. Bekim je dvaput, triput, stoput živio. Kao veliki meteor moćno, a opet nepretenciozno i tiho. Često onima koji ne poznaju one o kojima se ustrajno lijepo priča, a još su k tome, nedajbože, cinici, takvi se unaprijed čine nepodnošljivima i u potencijalni odnos s njima stupaju vrlo rezervirano. No Bekim, potpuno neopterećen, dječje iskren, a mudrački pronicljiv, ubrzo bi razoružao svaku skepsu i od makar i najkraćeg druženja složio događaj koji ostaje, događaj o kojemu se može lijepo pričati. Ili o njemu pisati.

Veza s Rijekom

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. Srednju pomorsku školu pohađao je u Bakru. Upisao je potom i Pomorski fakultet u Rijeci, no tamo je studirao samo jednu godinu te započeo studij kroatistike na tada Pedagoškom, a kasnije Filozofskom fakultetu u Rijeci. Štura biografska bilješka kaže da je Sejranović 1993. godine otišao u norveški Oslo, gdje je završio studij te radio kao lektor, sudski tumač i književni prevoditelj, uz to što je pisao i objavljivao prozu. No manje šturi dio biografije kaže da je u Norvešku natjeran otići u tom za neke slavnom, a za neke prilično neslavnom periodu domaće nam povijesti, u kojem je o životu mogao suditi jedan običan papir, ako je na njemu bio hrvatski grb i natpis Domovnica.

Snimio Vedran Karuza – Bekim Sejranović

Bekim, čovjek s tri, ili bez ijedne domovine, iskusio je netrpeljivosti zbog razloga na koje nije mogao utjecati, i cijeloga života o tome jasno i bez ustručavanja svjedočio. Oni zaljubljeni u pogrešne stvari nisu ga zbog toga cijenili, ni u Bosni, ni u Hrvatskoj ni u Norveškoj, kojoj također nije ostajao dužan ako je, odnosno kada je to zasluživala. Ili: nigdje, niotkuda, kako to sjajno kaže naslov njegova važnog romana.
Sejranović je autorom studije »Modernizam u romanu ‘Isušena kaljuža’ Janka Polića Kamova« (Adamić, Rijeka, 2001.), knjige kratkih priča »Fasung« (Naklada MD, Zagreb, 2002.), romana »Nigdje, niotkuda« (Profil, Zagreb, 2008.), »Ljepši kraj« (Profil, Zagreb, 2010.), »Sandale« (V.B.Z., Zagreb, 2013.), »Tvoj sin Huckleberry Finn« (V.B.Z., Zagreb, 2015.) i dnevničkih zapisa »Dnevnik jednog nomada« (V.B.Z., Zagreb, 2017.). Prevođen je i hvaljen, a i on sam mnogo je i ustrajno prevodio.

Autentičan i neponovljiv

Zadnji put sam se s Bekimom ozbiljnije družio na Lošinju, kad smo on, Lidija Dimkovska, Zoran Ferić, Drago Glamuzina i ja gostovali kod Branke Džebić na njenom lijepom malom književnom festivalu. O tom druženju, s Bekimom u centru, iako konstantno na periferiji, mogla bi se napisati lijepa jedna priča, no za ovaj trenutak valja spomenuti samo jednu ludo simpatičnu fascinaciju.

Zoran Ferić ozbiljno je važan i popularan pisac, Drago Glamuzina stoji na početku cijelog jednog pjesničkog pokreta i već sada zasluženo je zastupljen u brojnim antologijama, osim što je autorom nagrađivanog romana. Lidija Dimkovska u Hrvatskoj možda nije u tom trenutku toliko bila poznata, ali svojim je pisanjem to svakako zaslužila. No pored dvaju prvonavedenih, ovjerenih kapitalaca, koji bi bez problema u Hrvatskoj mogli skupiti horde obožavatelja, jedne su blage, u iščekivanju razrogačene oči s recepcije smještaja u koji smo se prijavljivali čekale sasvim nekog drugog. A taj je polako stizao putem, dječački zvjerajući uokolo, neopterećen normama ponašanja, karizmatičan koliko začuđujuće mek, frajer koliko začuđujuće suptilan. Svi smo gledali kako dolazi, a ona je bila najnemirnija. »Ja sam sve njegovo pročitala. On je tako divan«, zaboravila je na sve profesionalne obzire i familijarno potom podijelila s nama sve svoje najdublje.

Takvo treperenje te drage djevojke vidio sam samo u dokumentarcima o rock zvijezdama 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. A to je Bekim i bio. Dobra, draga rock zvijezda, topla duša u lijepom paketu, zapakirana u talent da se bude svoj, autentičan, neponovljiv. Srećom, iza takvih kao što je Bekim, kada jednom odu, ostaju, osim sjećanja, i čvrsti dokazi njihova važnog postojanja. Knjige.

Komemoracije

Komemoracija za Bekima Sejranovića u organizaciji Hrvatskog društva pisaca bit će u Zagrebu u utorak, 26. svibnja, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u 12 sati. Na komemoraciji će govoriti Zoran Ferić, Drago Glamuzina, Kruno Lokotar, Jagna Pogačnik i Marko Tomaš. Izabrane ulomke iz djela Bekima Sejranovića čitat će glumica Daria Lorenci. Komemoracija za pisca kojemu je Rijeka bila važna životna postaja bit će i u Rijeci, o čemu ćemo naknadno obavijestiti javnost.