NOVALJA – U Kulturnom centru Gozdenica u Novalji Ogranak Matice hrvatske Novalja predstavio je novu knjigu arhitekta Dominika Kunkere »Kroz vrijeme i prostor«. Riječ je o publikaciji specifičnog sadržaja.

Autor je zove »radna bilježnica« (knjiga ima 664 stranice!). U njoj je crtežima, arhitektonskim nacrtima, skicama, fotografijama i drugim dokumentima prikazan stvaralački i umjetnički opus Dominika Kunkere tijekom duga radnog i životnog vijeka, realiziran u arhitekturi, urbanizmu i likovnom stvaralaštvu u njegovoj rodnoj Novalji, na drugim lokacijama u Hrvatskoj, zatim u Belgiji gdje je radio 37 godina, ali i diljem Europe i svijeta. Knjigu su inspirativnim tekstovima okrunili trojica autora, akademik Andrija Mutnjaković, Aleksij Škunca i Anton Šuljić.

Iznimno vrijedna publikacija

Knjiga je publici predstavljena dan nakon što je Dominik Kunkera navršio 96. godinu. U zavidnom nakladničkom opusu Ogranka Matice hrvatske tijekom posljednjih 25 godina ovo je svakako jedna u nizu iznimno vrijednih publikacija. Skup je, pred pedesetak nazočnih u publici, vodio Aleksij Škunca, predsjednik Ogranka MHN-a. Natuknice iz Sadržaja knjige: obiteljske kuće i vile, javni objekti, stambeno-poslovne kuće, poslovni objekti, sakralni objekti i groblja, urbanizam, Novalja – povijesni prikaz, urbana plastika, Galerija Era, zapisi s putovanja, murali, skice, konstruktivni detalji – studije, zorno oslikavaju svu širinu njegova autorskog zanimanja i raznovrsnost područja u kojima je, unutar gabarita svoje primarne struke, ali i preko tih granica, ostavio pečat vlastitog stručnog i umjetničkog rukopisa.

Svi koji su te večeri govorili o Dominiku Kunkeri – Dražen Peranić, ravnatelj Centra za kulturu; Ivan Dabo, gradonačelnik Grada Novalje; Aleksij Škunca i Žorž Draušnik, urednik knjige, na različite su načine iskazali svoja razmišljanja o njegovom radu i djelu ističući, posebno kad je riječ o svemu što je učinio u Novalji i za Novalju, iznimno poštovanje i duboku zahvalnost.

Pohvala Dominikovoj ruci

Dugi je niz objekata realiziranih po njegovoj zamisli, što javnih, što privatnih. Trg Loža s ružom vjetrova, Gradska kuća (sjedište gradske uprave op. I.P.), Gradski muzej, Pastoralni centar, zgrada Državnog arhiva, zgrada Turističke zajednice grada Novalje, Gradsko groblje, autobusni kolodvor… U velikom nizu privatnih objekata svojevrsnu perjanicu predstavlja Hotel Boškinac. Na novaljskom ozemlju njegovi se objekti jednostavno lako mogu identificirati po prepoznatljivom rukopisu. Posebnost Kunkerinog rada i angažmana ogleda se i u njegovom nastojanju da u rodnoj sredini unese elemente drukčijeg načina stanovanja, da ljudima otvori i proširi nove horizonte u oblikovanju kuće, doma.

Ovako je to u knjizi napisao akademik Andrija Mutnjaković, u uvodnom slovu pod naslovom »Pohvala Dominikovoj ruci«:

«Dominikova kuća preoblikuje volumen kreativnim korištenjem navedenih osebujnosti: tradicije kao očekivane inspiracije; kamenog prirodnog okruženja kao faktora izraza; urbanog ambijenta kao dobrosusjedske nužnosti; atrakcije mora kao orijentira stanovanja; zaštite od agresije lokalne klime građenim konzolama ili kliznim griljama, nesputane prostorne kompozicije kao determinante kreativnog impulsa. Taj kreativni impuls, izražen razumom i rukom, bit je arhitektonike Dominika Kunkere.«

Galerija Era

Doseći dimenziju više, nikada ne stati, jedan je od temeljnih postulata Dominika Kunkere. U gustoći novaljskog angažmana paradigmatičan primjer spomenutog postulata svakako je njegova Galerija Era koju je uredio u rodnoj kući i otvorio ljeti 1988. godine.

Galerija Era od svoje je pojave ostavila dubok trag u kulturnom životu Novalje ističe na početku svog teksta »Era kao početak« Aleksij Škunca:

»Uz potporu određenog broja ljudi ovaj je projekt snažno zaživio. Pojava galerije u samom centru mjesta, neposredno uza župnu crkvu sv. Katarine s malim trgom kao predprostorom, ambijentalno se uklopila kao mjesto susreta koje je Kunkera baštinio još od ranijih godina. Na tom prostoru okupljali su se mladići, pivači nakanat i šolfi, obično u večernjim satima. Era je nastojala predstaviti i promovirati domaće umjetnike i njihovo stvaralaštvo i biti im potpora i poticaj u daljnjem radu.

Uz to, u ovom su prostoru u Novalji rado gostovali brojni istaknuti hrvatski i drugi umjetnici, neki i više puta, o čemu govori i kronološki slijed u ovoj ediciji. Galerija je od samog početka »prodisala« punim plućima (1988. – 1991.) kada se na otvorenjima znalo okupiti i više stotina posjetitelja, postavši tako značajan društveni događaj.

Domovinski rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.) nije ugasio djelatnost galerije; naprotiv, ona je svojim temama i autorima bila otpor agresoru i apel međunarodnoj javnosti. Nakon završetka rata Era nastavlja svoju priču sve do današnjih dana, a nadamo se i ubuduće.

Dobivanjem statusa općine, odnosno grada, Novalja je kao institucija bila potpora i oslonac radu galerije. Sveukupna aktivnost galerije nezamisliva je bez Dominika Kunkere i bez njegova osobnog angažmana na osmišljavanju izložbenih sezona, na pripremi i realizaciji izložbi, vrlo često i o svom trošku. Era je uvijek bila mjesto susreta, ne samo na otvorenjima nego i kroz večeri druženja istaknutih Novaljaca i prijatelja Novalje, pa su ovi signali u početku djelovanja bili poveznica s čitavim svijetom. Rad galerije zaokupio je i pažnju medija: njezin su rad pratili stručnjaci i dobronamjerni kritičari, koji su svesrdno pomagali u promociji.«

Dodao bih, po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije. Svojom zauzetošću i organizacijskim pregnućem, s onim ljudima i lokalnim čimbenicima koji su mu u tome tijekom proteklih godina bili potpora, Dominik Kunkera pokazao je da se provincijalizam jedne pomalo izolirane sredine može nadrasti ako ima barem malo spremnosti i sposobnosti, ali i da se taj isti provincijalizam može redefinirati kao pojam duha, a ne zemljopisa. To je poruka koja upravo danas dobiva na važnosti.

Kunkerina europska arhitektura

Završni ogled u knjizi pod naslovom »Udio Mediterana u Kunkerinoj europskoj arhitekturi« Anton Šuljić započinje rečenicom istaknutom iskošenim pismom.

Nitko se tako snažno nije upisao na obraz Novalje kao Dominik Kunkera!

«Listajući ovu knjigu morat ćemo se zapitati: pa koliko je taj čovjek radio? A radio je zaista mnogo i na raznim stranama svijeta. Ipak, ono što je i u ovoj knjizi prezentnije jest činjenica da je dobar dio svoje arhitekture, i također izvedene arhitekture, napravio u Novalji, odnosno na otoku Pagu. Ono što će već i slučajnom prolazniku Novaljom upasti u oči jesu brojne obiteljske kuće, ali i drugi stambeni, poslovni i javni objekti te urbana plastika, koji svi redom jasno upućuju na jednoga autora. Dominik Kunkera zaista je stvorio novo lice Novalje, gradića koji se iz povijesnog tavorenja uzdigao osobito u posljednjih pola stoljeća. Najveće zasluge za suvremen, mediteranskiji i europeiziraniji izgled grada valja s pravom pripisati tome novaljskom arhitektu, koji je svojim djelom spojio Bruxelles, Zagreb i Novalju, a svojim djelovanjem doticao razne strane čak i dalekoga svijeta. Knjiga koja je pred nama pokazuje enorman rad, raskoš ideja, smjelost rješenja i inovativnost toga autora, pred čijim ćemo djelom zastati puni respekta pa i divljenja«, napisao je među ostalim Anton Šuljić.

U svom obraćanju publici Dominik Kunkera prisjetio se svog najranijeg djetinjstva i gotovo fatalne opsjednutosti mnoštvom papirića, olovaka, nožića koje je skupljao i s njima punio džepove, uvjeren već tada da će jednoga dana »napraviti jednu bilježnicu«. Prisjetio se i svojih radnih početaka u Belgiji, u Bruxellesu, u vrijeme kad se Belgija pripremala organizirati 1958. godine prvu Svjetsku izložbu poslije Drugog svjetskog rata, iznimne radne dinamike koja ga je dočekala, poslova koji su pritiskali u koncipiranju i realizaciji belgijskog paviljona telekomunikacija.

«Imao sam sreću da sam taj radni žrvanj mogao fizički izdržati. Ova je bilježnica provizorij. Imam ideja za još toga. Ne stati, geslo je kojeg sam se držao cijelog života. A sve što sam radio, radio sam ne samo za sebe nego i za sve nas«, zaključio je i dobio dugi pljesak publike.