Polako ali sigurno turistička sezona ušuljala se u kolovoz, a potražnja za slobodnim komadićem obale diljem Hrvatske i dalje ne jenjava – na što se, vjerujemo, ugostitelji ne bi mogli požaliti.

Nakon rekordne 2019. godine, bez sumnje bi se moglo zaključiti da i 2022. velikim koracima stremi prema olimpijskim visinama, a situacija je, s oscilacijama u intenzitetu, manje-više slična u cijelom priobalju.

U strahu da bi sezonski posjeti plažama isključivo kvarnerske obale mogli izazvati izvjesnu dozu redundantnosti i monotonije, ekipa Novog lista ovoga ljeta osmjelila se i transportirala prema malo južnijim krajevima – preciznije rečeno, nekih 340 km zračnom linijom, a cestovnom otprilike 530 km (uzmite u obzir i trajekt!) – došavši gotovo do samih Otrantskih vrata, na mediteransku ljepoticu – otok Korčulu.

Foto: Claudia Bošković

Stalni gosti

Obrubljena cjelogodišnjom zelenom tvrdolisnom vegetacijom i karakterističnim mediteranskim grmljem, nekadašnja grčka naseobina Korkyra Melaina jedan je od najšumovitijih jadranskih otoka koji svake godine privlači velik broj turista, ali i dugi niz godina prvotne posjetitelje pretvara u iskusne poznavatelje i ljubitelje korčulanske obale. Krenuvši od jednog od dvaju glavnih trajektnih pristaništa otoka Korčule, luke Dominče, imali smo sreće susresti dvoje »iskusnih došljaka«, vremešan par čiji se temperament nikako ne uklapa u endemičnu kulturu dalmatinske fjake, inačicu šire poznate sieste.

– Na Korčuli u kontinuitetu ljetujemo od ranih 2000-ih, govori nam Zora Vejo, koja svoj ljetni dan provodi na stjenovitom prilazu plaži Dominče u društvu muža Edina Veje.

Kako tvrde, Korčula ih je na prvi pogled osvojila davnih osamdesetih, kada su počeli graditi ljetnu kuću za odmor, a svako ljeto im je – radno.

– Najčešće dolazimo na ovu plažu, blizu kuće nam je, a dovoljno daleko od gužve na drugim plažama u nizu, govori nam Edin.

I doista, osvrnuvši se oko sebe, plaža Dominče zaista jest smještena u skrovitoj uvali, u relativnoj blizini trajektnog pristaništa i benzinske pumpe, daleko od pogleda ljudi, ali dovoljno blizu trgovačkom centru i plažnom kompleksu hotela Port 9 za one koji ipak preferiraju ugođaj turističke vreve u jeku sezone.

Foto: Claudia Bošković

Stijene, šljunak, pijesak

Koračajući po oblom šljunku, sa suncem na čelu i čeznutljivim pogledom prema tucetu kajaka koji mame na isplovljavanje prema otvorenoj pučini, plažu Dominče teška srca ostavljamo u svojoj oazi mira te probijajući se kroz aparthotelski kompleks Port 9 dolazimo do živahne šetnice uzduž koje se koncentrirao pozamašan broj turista. Ovaj dio plažnog pojasa obiluje sadržajima – od iznajmljivanja čamaca i brodova, kajaka i SUP-ova, do opskrbljenosti bankomatima, dizalicom za nepokretne osobe, obližnjim kampom za tuširanje na raspolaganju gostima, do aquaparka, spasioca, ronilačkog centra, nekoliko ugostiteljskih objekata i brojnih drugih stvari – nema toga što se ne može naći na ovoj strani korčulanske obale.

Besprijekorna čistoća mora, kojoj svjedoče sve nijanse plave i zelene, ali i službeni podaci koji ovaj dio korčulanske obale ocjenjuju izvrsnim, mogućnost izbora između stjenovitog, šljunčanog i pješčanog prilaza moru te blizina grada ovaj komad obale čine savršenim mjestom za ljetni odmor koji uspijeva uspostaviti savršen balans između ljetne zabave i poslijepodnevnog lješkarenja u hladu borova, kada se na plažu sruči sva sila posjetitelja i u zraku se uskovitla više različitih europskih jezika, ali i hrvatskih dijalekata.

Bez zamjerki

A kad smo se već dotaknuli autohtonih dijalekata – na šljunčanom nasipu između dviju plaža, u hladu šešira skrila se naša sugovornica Alisija Čaklović, rođena Ukrajinka koja već više od dva desetljeća živi u Slavonskom Brodu. Sa suptilnom natruhom stranog naglaska, ali svejedno na savršenom hrvatskom, Alisija nam govori kako joj je ovo prvo ljetovanje na Korčuli, a sadržajima na plaži ne može zamjeriti apsolutno ništa.

– U kafiću cijene malo jesu pretjerane. Restorani isto, hrana – mislim, što drugo očekivati, to je more, govori nam Alisija te zaključuje kako svejedno smatra da su cijene sukladne kvaliteti ponude.

Nakon kratkog razgovora, pristupačnu turistkinju ostavljamo da uz zvukove dječjeg hihota koji dopire iz obližnjeg aquaparka uživa na svome komadiću obale, a u potrazi za »stručnijim« mišljenjem posjećujemo obližnji snack bar Padre Fjaka koji se uklopio u smirujući ambijent borove šume i glasnog cvrčanja, iznad pješčane plaže preplavljene obiteljima. U pauzi od smjene, na šanku uz hladnu okrjepu, na prepad smo uhvatili Romana Antolića, sezonskog radnika u hotelu Port 9 koji je, gle čuda, živio u Rijeci.

– Kod nas ovdje ti je najopuštenija atmosfera zato što su okolo šuma i kamp, govori nam Roman, a dodaje i kako u odnosu na druge kafiće uz plažnu šetnicu cijene ne osciliraju mnogo u odnosu na prošlu godinu.

Foto: Claudia Bošković

Nekima preskupo, nekima ok

Dapače, doima se kao da su ostale nepromijenjene.

– Manje-više su jednake cijene. Nekima su malo previsoke, nekima su okej – to imućnijima, ali mislim da su općenito cijene malo previsoke, zaključuje i dodaje da i stranci, od kojih su najčešći posjetitelji Poljaci i Englezi, to također primjećuju.

– Jedne godine nam je jedan turist rekao da je ovo najskuplje mjesto u kojemu je ikada bio, govori Roman koji se nije libio niti udijeliti opasku ovom dijelu korčulanske obale.

– Ovdje u Port 9 turisti vjerojatno nisu toliko zadovoljni plažama jer su male, a mnoštvo je ljudi ovdje, ali na ostatku otoka vjerujem da su dosta zadovoljni, zaključuje.

A koliko su zadovoljniji i jesu li uopće – to smo im odlučili prepustiti da presude sami. Sunce bez oblačka i dalje je visoko na nebu, a i brojni kupači, vidno crveniji u licu negoli prije kojih sat vremena pokušavaju se natiskati na preostalim mjestima u dragocjenoj hladovini.

Zvuci nervoznog cvrčanja i mahniti let dezorijentiranih insekata ipak su nas natjerali da i sami popustimo pritiscima ljetne žege i ostatak svojega džeparca ostavimo u obližnjem kafiću.