Preobrazba Rijeke

Urbanizam podređen gospodarstvu i naglašavanju moći

Od 1870-ih grade se stambene zgrade visoke elevacije te veći industrijski kompleksi i spremišta duž obale između Mlake i Delte koji su se povezali lukom i željeznicom kako bi istovar i utovar robe bio što brži, no treba naglasiti da je Rijeka bila i važna putnička luka. Ulagači kapitala su, kao gradska vlast i ugarska vlada, htjeli svu novogradnju izvesti posežući za historicističkim stilom ili za eklekticizmom bilo kojega prijašnjeg stila da bi time manifestirali svoju moć



Grad Rijeka je luka smještena na obali sjevernog Jadrana gdje su se kroz burna minula razdoblja mijenjali mnogi vladari, ali njezin razvoj nikada nije bio upitan. Naime, obala Kvarnerskog zaljeva je smještena na važnom strateškom mjestu gdje se s mora lako može pristupiti panonskom kopnu, odnosno tamošnjim resursima, i dalje prema sjeveru te isto tako s kopna prema čitavom Sredozemlju.


Mijena stranih uprava


Prema antičkim izvorima i arheološkim iskopinama dokazana je prisutnost Liburna, kasnije Rimljana, nakon toga Slavena te kroz modernija razdoblja manjih skupina ljudi ili individualaca koji na tom prostoru potražuju poslove vezane uz trgovinu i pomorstvo. Rijeci je more njezin najvažniji resurs, njime se putuje, trguje i razmjenjuju informacije. Zastava habsburškog orla se prvi put zavijorila 1466. godine i od tada bečka vlada nastoji što više iskoristiti njezin potencijal što se intenzivnije provodilo od 18. stoljeća u kontekstu većeg birokratiziranja države i školstva širih masa ljudi kako bi se što više osoba moglo izučiti obrtništvu i trgovini.


Od 1776. godine pa sve do Austro-Ugarske nagodbe Rijeka je mijenjala upravu prema bečkom, francuskom ili peštanskom diktatu, ovisno kako je odgovaralo kapitalu velikih sila, koje su vladale njezinim područjem, utažavajući svoju žeđ za ekspanzijom i bogaćenjem što ide u prilog tome da je ona oduvijek bila važan grad, no ipak 19. stoljeće se uzima kao razdoblje njezinog najvećeg procvata.




Habsburško Carstvo je 1866. godine doživjelo veliki poraz u ratu s Pruskom nakon čega je uslijedila golema financijska kriza popraćena političkim nemirima, a najglasniji narod su bili Mađari. Smatravši se odavno obespravljenima, strahovali su od marginalizacije u državi te su tražili političke ustupke iskoristivši slabost carsko-germanskog vladajućeg kruga tako da su postigli kompromis nama poznat kao Austro-Ugarska nagodba 1867. godine čime je država promijenila naziv te se de facto podijelila na austrijski i ugarski dio. Vodećim hrvatskim političarima u Zagrebu postalo je jasnije da je još teže ujediniti povijesne hrvatske zemlje u jedan teritorij, a koplje se posebno lomilo oko Rijeke.


Guvernerstvo ugarskih magnatskih obitelji


U tijeku liberalnog kapitalizma i početka razvoja globalne ekonomije budimpeštanski su političari težili dobiti nesmetan izlaz na more kako bi lakše uspjeli prodati svoje prirodne resurse, žitarice i drvo, i ostale prozvode, a zauzvrat uvesti nešto drugo od čega su najvažnija bila fosilna goriva – nezaobilazni resursi za pokretanje moderne industrije kojih je u čitavoj Austro-Ugarskoj nedostajalo. Godine 1868. Mađari su sa svim Zemljama Krune sv. Stjepana potpisivali zasebne nagodbe, među njima i s Banskom Hrvatskom, u kojoj su na dio svoga ugovora, točnije članak br. 66, pridodali nadopisan tekst Riječku krpicu u kojemu elaboriraju da je Rijeka separatum sacrae regni coronae adnexum corpus pod ugarskom vladom te su tu verziju donijeli pred cara Franju Josipa da se ratificira, iako je u originalu naglašeno da vrhovnišvo nad Rijekom ostaje otvoreno pitanje. Dvije godine potom, budimpeštanska je vlada za Rijeku nametnula provizorij koji se počeo provoditi carevom odlukom, a i sama je Rijeka, zbog krupnijeg kapitala i većeg potencijala za ulaganje, podržavala ugarsku vladu donijevši gradski status 1872. u kojemu se podržava Budimpešta. Od tada je gradom i njegovim kotarom upravljao guverner imenovan od vladara na prijedlog ugarskog premijera, a njegovo je mjesto bilo dodjeljivano isključivo članovima starih ugarskih magnatskih obitelji. Upravo je 1870-ih pa sve do početka 20. stoljeća započela intenzivnija urbanistička preobrazba Rijeke. Proces se može pratiti već nakon 1750. godine kada je Marija Terezija dopustila nasipavanje prostora ispred južne strane zidina na kojemu su se i gradili blokovi kuća, a slična se situacija dogodila i s istočnom stranom ispred zidina čime su se počeli formirati Korzo i Fiumara.
Poznata su dva ranija urbanistička plana iz 1776. i 1785. godine kojima se isparcelizirala zona južno i istočno od bedema blokovskom gradnjom i rušenjem nekih kula te gradnjom Adamićevog kazališta i formiranjem prostora današnjeg Jelačićeva trga. S vremenom se prostor zapadno od centra grada formirao u industrijsku zonu, a zbog većeg dolaska stanovništva se 1823. godine izgradila bolnica i ubožnica (na vrhu današnje Ciottine ulice).


Radikalizacija u izgradnji


Urbani koncept Civitas Novae i lučkog akvatorija definiran je 1843. godine planom Josefa Bainvillea. Planom je naznačeno pet nizova s četiri bloka zgrada ispred Adamićevog kazališta te je definiran lučki akvatorij sa zaštitnim lukobranom i četiri okomita gata. Zgrade su bile namijenjene stambeno-poslovnoj aktivnosti, limitirane visine s više ulaza na raznim stranama svijeta, a za primjer se može uzeti zgrada Antonija Deseppija iz 1848. godine u današnjoj Zagrebačkoj ulici. Fasada zgrade je jednolično ritmizirana prozorskim otvorima minimalnih profilacija, a naglašen je samo ulaz u zgradu. Prizemlje javne namjene je ritmizirano lučnim otvorima, a središnji je prostor stanova bio hodnik kojim se pristupalo u druge prostorije. Nakon Nagodbe, Rijeka je postala meta ugarskih ulaganja te su arhitekti posegnuli za radikalizacijom u izgradnji, odnosno sve se daljnje urbanističko planiranje podredilo luci i željeznici koji su odredili položaj ostalih građevinskih zdanja, a intenzivno se gradilo i na Sušaku.


Negiranje mediteranske gradnje


Od 1870-ih grade se stambene zgrade visoke elevacije (četiri do pet katova) te veći industrijski kompleksi i spremišta duž obale između Mlake i Delte koji su se povezali lukom i željeznicom kako bi istovar i utovar robe bio što brži, no treba naglasiti da je Rijeka bila i važna putnička luka iz koje se plovilo i u New York. Ulagači kapitala su, kao gradska vlast i ugarska vlada, htjeli svu novogradnju izvesti najreprezentativnije moguće, posežući za historicističkim stilom ili za eklekticizmom bilo kojega prijašnjeg stila da bi time manifestirali svoju moć negirajući riječko mediteransko podneblje, gradeći srednjoeuropskom manirom, iako je još golem broj grana bio ispod granice siromaštva. Živjelo se u Starom gradu. Izgradile su se i mnoge gradske i državne zgrade kao što su: glavni kolodvor, zgrada luke, štedionica, kazalište, akademije, brojne škole i parkovi kao i razne poslovne zgrade. Te su zgrade tlocrtno jednake prethodnima, ali su direktno zračene i osvijetljene preko povećanih svjetlarnika. Pročelje je strogo ritmizirano s naglašenom horizontalnom raščlambom i balkonima, a profilacije postaju plastičnije i bogatije. Česta je upotreba rustike u prizemlju kao i u uglovima duž visine. Ulazni su portali većih gabarita, veće profilacije te bogato dizajnirani.


Foto galerija: Palača Jadran Foto: Marko Gracin


Izgradnja moderne luke


Dovršenjem željezničke pruge koja je Budimpeštu izravno povezivala s Rijekom, stvoreni su preduvjeti silovita razvoja riječke luke, planiranog još četrdesetih godina. To je podrazumijevalo izgradnju prostranog lučkog akvatorija s velikim zaštitnim lukobranom, novim površinama zidane obale, gatovima za pristajanje brodova, manipulativnim i skladišnim prostorima. Izgradnja moderne luke bila je primaran interes ugarske vlade, sve je drugo došlo »samo od sebe«. Stvoren je slogan Rijeka = luka; samo ono što je dobro za luku, može donijeti koristi gradu. U godinama napretka zadnje četvrtine stoljeća, to je bila neprijeporna činjenica. Kako je Mađarima bilo veoma stalo da uspostave čim čvršće veze s Jadranskim morem i pokažu jaku vlast u Rijeci, gradili su monumentalna, predimenzionirana zdanja neprimjerenih gabarita, čak i za današnja shvaćanja.
Ta zdanja strše iz urbanog tkiva jer ih poslije nije slijedila jednako brza i velika okolna izgradnja, kao što se krajem 19. stoljeća predviđalo i očekivalo. Vanjskim obrisima – strmim šatorastim krovovima te dekorativnim oblicima preuzetim iz folklora matične zemlje – te su zgrade izraz sasvim strane tradicije i kulture, drukčijeg podneblja i klime. U izboru ukrasnih elemenata pročelja, arhitekti novih zdanja najčešće se okreću baroknim ili visokorenesansnim oblicima. Razvojem opsega i načina poslovanja, mnoga su riječka ili ispostave inozemnih poduzeća, prisiljena širiti svoje poslovne prostore pa i, ovisno o snazi kompanije, graditi nove palače.


Reprezentativna arhitektura historicizma u Rijeci


Na području Rijeke Mađari su bili odgovorni za uvođenje historicizma, gradeći golema industrijska postrojenja i skladišta na potezu središnje obale grada. Tako je, osim palače Jadran, 1884. izgrađena palača Kraljevskog pomorskog gubernija (danas upravna zgrada »Luke«), čiji je autor Josef Hubert (mađarski inženjer). Zanimljiva činjenica je da su u većini slučajeva već gotovi projekti poznatih mađarskih i austrijskih arhitekata stizali u Rijeku. Na taj se način ubrzavao postupak projektiranja i izvedbe zgrade, što znači da je bilo moguće postići optimalan rezultat u minimalnom vremenskom periodu. Guvernerova palača, izgrađena krajem devedesetih godina, smatrana je jednim od najvrjednijih arhitektonskih ostvarenja koje su potaknuli Gubernija i tadašnji guverner Ljudevit Batthyany.


Alajos Hauszmann, vodeći arhitekt iz Budimpešte, izradio je projekt zgrade također se koristeći elementima neorenesanse. Od 1873. godine je Rijeka željeznicom povezana s metropolom, no svejedno je grad čekao petnaest godina na izgradnju Riječkog kolodvora. Taj je problem 1889. godine riješio Ferenc Pfaff, inženjer iz Budimpešte specijaliziran za kolodvore. Istovremeno je radio i na gradnji Zagrebačkog kolodvora, što je dokaz naglom razvoj željezničkog prometa. Nešto kasnije, 1880. godine, Rijeka je dobila dva paviljona za središnju Gradsku tržnicu, koji i danas vrše svoju izvornu funkciju, autora Isidora Vauchniga. Mnogo je arhitekata obogatilo riječko urbano središte, a jedni od najpoznatijih su dvojac iz Beča, Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Po svojim su nacrtima u Rijeci podigli zgradu Komunalnog kazališta (danas HNK Ivana pl. Zajca) i palaču Modello.


Osim na palači Jadran, Giacomo Zammattio je radio na projektiranju Učilišta za dječake, 1886. godine (danas osnovna škola Dolac i Talijanska gimnazija). Zammattio gradi palaču obitelji Whitehead, poznatu i kao Casa veneziana, te tržnicu u blizini željezničkog kolodvora koja je građena u razdoblju od 1890. do 1896. Na palači Anibalea Ploecha, suvlasnika tvornice torpeda, Zammattio gradi ugaoni toranj s kupolom koji i danas stoje na Trgu Žabica. Uz obitelj Whitehead, jedan od istaknutih naručitelja u Rijeci bio je Josip Gorup. Godine 1874. podignut je hotel Europa, koji je u njegovu vlasništvu smješten u području središnjeg obalnog poteza.


Historicizam u Hrvatskoj


– od 1830-ih, sve do polovice 20. stoljeća
– najbrojnija djela ostvarena su u graditeljstvu
– mnogi gradovi dobili su suvremeni urbanistički i arhitektonski izgled
– grade se impozantna kazališta, muzeji, željeznički kolodvori, hoteli, vile…
– u sakralnoj arhitekturi omiljeni je stil neogotika, (očituje su u novogradnjama poput Kapucinske crkve u Rijeci)
– omiljene slikarske teme su prikazi značajnih događaja iz nacionalne prošlosti, sakralni i mitološki prizori te portreti
– najpoznatiji primjeri slikarstva su djela: Franje Mückea Dolazak Hrvata u Hrvatsku iz 1867. te svečani zastor u HNK u Zagrebu, Hrvatski narodni preporod, autora Vlahe Bukovca iz 1896. godine.
– jedan od najistaknutijih kipara je Ivan Rendić koji je svoja brojna djela ostvario u Rijeci