Zaborava nema i ne smije ga biti, poručio je u četvrtak premijer Andrej Plenković u povodu Dana stradanja i junaštva židovskog naroda Jom Hašoa. Slično govori i predsjednik Republike Zoran Milanović koji je u srijedu uvečer prisustvovao otkrivanju spomenika holokaustu u Zagrebu. Hrvatska je zaista jedinstvena kad je u pitanju stav o stradanjima Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Izravnog antisemitizma u javnosti gotovo da nema. U vezi s tim stanje je puno bolje nego u mnogim starim europskim demokracijama gdje se ponovo javljaju stare aveti. U Hrvatskoj je stanje tu puno bolje. Osim jedne stvari.

Obilježavanje Dana stradanja židovskog naroda događa se tijekom još jedne rasprave u Hrvatskoj oko zabrane korištenja ustaškog pozdrava »Za dom spremni«. Židovska zajednica u Hrvatskoj s pravom inzistira na tome. Ali kao što je u hrvatskom ustavnopravnom sustavu puno toga nejasno i ne do kraja definirano, tako je ZDS i zabranjen, ali ponekad i dopušten. Da nije bilo rata devedesetih, ova tema u Hrvatskoj uopće ne bi postojala. »Za dom spremni« bio bi zabranjen. Sve bi bilo jasno i brzo gotovo. Ali dogodio se Domovinski rat i u njemu HOS. To što se dogodilo 1990. i 1991. nije bilo slučajno. Ljudi koji su organizirali HOS znali su jako dobro što rade i zbog čega to rade. Njima je bilo kristalno jasno što znači »Za dom spremni« i kakve konotacije taj pozdrav nosi. On se ne može odvojiti od ustaškog pokreta, on je njegov proizvod. Kao što je njegov proizvod i nacionalna katastrofa iz svibnja 1945. i nacionalna sramota koja se događala četiri godine prije toga. Nezavisna Država Hrvatska sudjelovala je u holokaustu i to je najveća sramota u povijesti hrvatskog naroda. Ustaše su nažalost bili Hrvati i od toga se ne može pobjeći.

I stoga je bilo krajnje zlonamjerno početkom devedesetih navlačiti mlade ljude koju su željeli braniti Domovinu da odjenu crne uniforme i stave na rukav »Za dom spremni«. Kao da je netko iz krajnje zle namjere ili iz čiste gluposti želio napraviti predstavu za Radio Televiziju Beograd. Ti mladi ljudi branili bi Hrvatsku i da im je netko dao uniforme na kojima je pisalo bilo što. Hrvatska je te jeseni 1991. visjela o niti. I u tom kaosu u kojem su svaki dan JNA i srpska paravojska okupirali dodatna hrvatska područja, ubijali i protjerivali sve koji nisu bili Srbi, crnu su uniformu odijevali i oni koji nisu imali nikakve veze s pokretom Ante Pavelića. I u njoj poginuli.

Da u Hrvatskoj ima političke pameti, razboritosti i umjerenosti, kao što je nema, i taj bi se problem mogao riješiti. Ili barem početi rješavati. Ne u smislu treba li u Kaznenom zakonu jasnije precizirati zabranu ZDS-a, jer treba, nego kroz smanjivanje tenzija i beskrajne razgovore s onima čiji su bližnji poginuli sa ZDS-om na rukavu, a da nisu ni znali što on znači. I da se dođe do onoga do čega bi se trebalo doći. To se možda sada čini kao iluzija u histeričnoj i zavađenoj hrvatskoj političkoj areni. Ali zadnjih tridesetak godina svjedočili smo možda i većim čudima. Zašto ne pokušati.

Naravno, ostaje problem druge strane. Nisu Hrvati u prošlom stoljeću imali samo fašizam, nego i komunizam. I ta je strana pobila desetke tisuća ljudi samo zato što su bili drukčijeg političkog uvjerenja, ali, treba i to reći, i nacije. Talijani i Njemci koji su na području bivše Jugoslavije živjeli stoljećima meteni su željeznim metlom, trpani u logore, ubijani i protjerivani. Hvatanje hrvatske ljevice za Titov šinjel zaista pokazuje svu njenu zastarjelost i ispraznost. Istina jest da u Njemačkoj postoji nulta stopa tolerancije prema iskazivanju bilo kakvih simpatija za nacizam i njegove pozdrave. O tome nama nikakvog spora. Nacistički pozdravi su nedozvoljeni, penalizirani kazneno i osuđeni moralno. Ali isto je tako u Njemačkoj potpuno nemoguće da bi novi šef SPD-a u Berlinu kao svoj prvi potez najavio vraćanje trga Waltera Ulbrichta. A takva zadrtost samo hrani krajnju desnicu i povećava društvene sukobe. Preko Hrvatske su u zadnjih stotinjak godina prošla dva gadna totalitarizma i tri užasna rata. To je društvo potpuno izbacilo iz normale. Stvari idu nabolje, ali sporo. ZDS će na kraju biti zabranjen. Ali za to će trebati još nešto vremena.