RIJEKA Nogometaši Rijeke u izazovnoj su završnici prvenstva, kad je svaki bod zlata vrijedan, jednako kao i svaki atom snage. Vidjelo se posebno u eliminaciji Osijeka u Kupu u produžecima koliko je bitna dobra fizička sprema, a ništa manje nisu iscrpljujući niti derbiji s Dinamom i Hajdukom.

A za nju je zadužen Šibenčanin Antonio Tonči Cinotti, desna ruka Gorana Tomića po tom pitanju, kondicijski trener koji je s aktualnim šefom struke Bijelih zajedno puno desetljeće, točnije od 2011., kad su u nogometnu trenersku avanturu krenuli diljem Hrvatske, ali i svijeta. Šibenski tandem okušao se zajedno u Šibeniku, Istri 1961 i Lokomotivi, a put ih je odveo i na trogodišnju kinesku epizodu u trima klubovima gdje su radili i s čuvenim švedskim stručnjakom Sven-Göranom Erikssonom.

– Nakon fakulteta krenuo sam odmah, ono što se kaže, jako. Imao sam sportski vrtić pa individualno radio s brojnim sportašima, od plivača do nogometaša. Onda sam otišao u Šibenik 2011. kad je trener bio Branko Karačić, a onda je nakon smjene Vjekoslava Lokice prvu momčad preuzeo Goran kao trener juniora – kaže Tonči Cinotti.

– Odlično surađujemo i ne bi bili zajedno sve ove godine da nije tako. No, ja sam više imao glavnih trenera nego on kondicijskih, ha, ha… Tomić nije tvrdoglav čovjek, razmjenjujemo mišljenja, a naravno, njegova je zadnja. Naravno, s nekim stvarima ne pogodimo uvijek.

U HNL-u su ostala četiri kola do kraja, no Riječane čeka i slatka obveza više. Točnije, nagrada za dobre igre u Kupu bit će finalizirana velikim sudarom jadranskih rivala na Poljudu. Trener Tomić želi kroz ove utakmice sa što boljom energijom, ali i fizičkom spremom, dočekati krunu sezone.

– Teško je sada tu ulaziti u neke rizike, a uoči Kupa imat ćemo pet dana kad ćemo se još više skupiti i neke stvari nadograditi. Jako je teško sada nešto posebno fiziološki promijeniti. Riskantno je. Mogli bi ići s nekim »over treningom«, ali tko zna što bi to donijelo. Dosta se govori o energetskom padu u nekim utakmicama? Istina, neki promatrači sa strane znaju tako reći, ali naši parametri to ne pokazuju. Pratimo igrače svaku utakmicu i trening putem GPS-a i već znamo po pozicijama tko koliko mora trčati. Evo, protiv Dragovoljca u porazu količina trčanja je bila iznad prosjeka. Najlakše je reći: momčad manje trči, ali nije to tako.

Drmić i mladi

Cinotti je posebno zadovoljan svim onim što Rijeka pruža u pogledu uvjeta. Ni u pogledu ozračja, niti rada s igračima i suradnicima.
– Nakon ove pobjede nad Osijekom atmosfera je odlična, dobili smo prvi put ljutog rivala, ne znam tko je Osijeku dao tri gola uz onoliko šansi. Dečki su pokazali da mogu, pogotovo kad su svi na raspolaganju.

Rad u Rijeci? Odlično je, uvjeti su vrhunski, imamo odličnu suradnju s medicinskom službom i gledano kroz sezonu, imamo mali broj ozljeda. Puno se pozornosti posvećuje samoj prevenciji.

Rijekin šef za kondiciju posebno voli istaknuti kao pozitivan primjer onaj Josipa Drmića.

– Puno se toga promijenilo u posljednjih 10, 15 godina. Apostrofirao bih tu posebno naše mlade igrače. Dečki stvarno puno rade i pravi su profesionalci. Josip Drmić je veliki profesionalac. Ozljede koje je imao tijekom karijere uvjetovale su pristup radu i treningu, pa i samom životnom stilu, i to je način zbog kojeg i dalje može igrati na visokom nivou.

Brat Frane

Nekad je najbrži Rijekin igrač bio Joao Escoval. Tko je sada?

– Sad je to Andrija Vukčević. Sad je protiv Osijeka postigao najveću brzinu od 35,6 kilometara. Ispred je svih…

Zanimljivo, godine 2019. kondicijski trener Šibenika, kluba kod kojeg Bijeli gostuju ove subote, postao je Frane Cinotti, mlađi Tončijev brat. Rijedak je slučaj da braća u isto vrijeme imaju istu zadaću u stručnim stožerima hrvatskih prvoligaških nogometnih klubova. Emocije po dolasku na Šubićevac svakako su posebne i Tomiću i Cinottiju…

– Brat je studirao u Zagrebu, ja u Splitu, također je od početka u ovom poslu. Mlađi je i više je bio vezan za mali nogomet. Dolazak u rodni grad? Profesionalac sam. Mislim samo na to kako da osvojimo tri boda. Da, brat će u subotu biti s druge strane, a sin Nando koji trenira u Šibeniku na tribini. Ali, dolazili smo već s Lokomotivom. Nije lako, jer to su naši ljudi i naš grad, ali Rijeka je sad na prvom mjestu.

Kao i u svakoj drugoj »branši«, i kondicijski treneri trebaju stalno ulagati u sebe, obogađivati znanje i biti ukorak s vremenom.

– U mojem poslu postoje ljudi koji su završili Kineziološki fakultet i oni s Višom trenerskom školom s kojom se također može raditi kao kondicijski trener. Očekivano, tu postoje i različiti pristupi, ljudi s fakultetom po meni imaju ipak malo višu širinu. Danas su dostupne brojne edukacije, seminari, i stvarno treba stalno ulagati u sebe. Puno je tu specijalizacija, novih pristupa i novih saznanja.

Niti kondicijskim trenerima vjerojatno nije lako pratiti utakmice i proživljavati drame i sve ono što nosi nogomet.

– I mi smo pod pritiskom, kao i igrači. Atmosfera se mijenja kako se kreće rezultat. Kod manje iskusnijih taj je utjecaj veći. A kad izgubiš, sve se preispituje. To je jednostavno tako… Najljepši trenutak u Rijeci? Pobjede su uvijek posebne, ova protiv Osijeka mi je posebno draga i upečatljiva. Kao i ona u Kupu, bilo je šokantno. Ali šokantan je bio i onaj poraz od Hajduka. Imali smo 2:1, Galoviću je bila krvava glava, nije mogao ući u igru i baš u prekidu primimo gol. To su nijanse koje sa sobom nosi nogomet.

Za uspjeh u nogometu treba se poklopiti puno uvjeta, po jednadžbi koju mi koristimo njih deset. Kondicija i količina trčanja samo su jedan. Jedan od njih je i pogreška, možemo ih pokriti dobro svih devet, ali dogodi se ta jedna pogreška i izgubi se utakmica – znakovito zaključuje Cinotti.