Godine 1927. pred holivudskim Chinese Theatreom okupljaju se ljubitelji zvijezda nijemog filma Dona Lockwooda (Gene Kelly) i Line Lamont (Jean Hagen), koji glume u novom romantičnom epu »The Royal Rascal« realiziranom u produkciji Monumental Picturesa. Don i Lina najpopularniji su glumački partneri, ujedno i ljubavni par u stvarnom životu, publika ih obožava gledati i u ulogama ljubavnika, a Lina vjeruje da su uistinu sretno zaljubljeni. No Don će se ubrzo zaljubiti u skromnu plesačicu Kathy Selden (Debbie Reynolds), koja će mu već prve zajednički provedene večeri ozbiljno poljuljati samopouzdanje komentarima o njegovoj glumi. Kad se pojave prvi zvučni filmovi, Don i Lina će biti prisiljeni na mijenjanje načina glume i pohađanje poduke govora na filmu.

Don će se u novim okolnostima snaći mnogo bolje od Line, koja se sa svojim vrlo piskutavim glasom, lošim naglaskom i razmaženim ponašanjem neće uklapati u nove zahtjeve posla. Želeći joj pomoći, Donov prijatelj Cosmo Brown (Donald O’ Connor) dođe na ideju da par umjesto standardnog filma snimi mjuzikl u kojemu bi Lini glas posudila upravo Kathy Selden. A kad film postigne veliki uspjeh, pokazat će se da je baš Kathy njegova najveća zvijezda. Na premijeri filma publika voli »Linin« glas. Osjećajući se pobjednički, Lina se hvali da će Kathy i dalje pjevati za nju, ali Don je bijesan. Kada publika bučno zahtijeva da čuje Linu kako pjeva, Don dolazi na ideju da Kathy stoji iza paravana i pjeva u mikrofon dok se Lina pretvara da pjeva.

U trenutku kad Lina otvara usta da »pjeva«, Don i Cosmo dižu zavjesu i publika se histerično smije uviđajući da to Kathy zapravo pjeva. Lina ne shvaća što se događa i bježi sa scene vrišteći, a u trenutku kad se postiđena Kathy sprema napustiti kino, Don govori publici da je ona prava zvijezda filma i poziva je da mu se pridruži u pjevanju. Konačno, na reklamnom posteru Don i Kathy se proglašavaju zvijezdama novog Monumentalovog filma »Pjevajmo na kiši«, ukratko je sadržaj filma »Pjevajmo na kiši« (Singin’ in the Rain) Stanleyja Donena i Genea Kellyja iz 1952. godine, tako da se ove godine navršila njegova 70. obljetnica.

Kao što smo spomenuli, film počinje premijerom najnovijeg filma Dona Lockwooda »The Royal Rascal«, nijemim crno-bijelim avanturističkim filmom. Jedna od zanimljivosti je da su scene iz tog filma zapravo iz filma MGM-a snimljenog 1948. pod naslovom »Tri mušketira«, u kojem glumi Gene Kelly i ima boju i zvuk. Kako bi se prilagodio za film »Pjevajmo na kiši«, boja i zvuk su izbrisani iz snimke i dodane su kartice za dijaloge. Druga promjena je bilo dodavanje snimki Jean Hagen umjesto Lane Turner koja je u »Tri mušketira« imala glavnu ulogu. Završetak filma »The Royal Rascal« je sniman na istom setu koji se koristio za »Tri mušketira«.

Kako nalazimo na stranicama Kina Tuškanac, djelo je inicijalni impuls dobilo na temelju istinitog događaja, kad su scenaristi Betty Comden i Adolph Green u Hollywoodu kupili kuću nekad vrlo popularnog glumca nijemog filma koji je propao dolaskom zvučnog filma. Riječ je o drugom od triju zajedničkih projekata Stanleyja Donena i Genea Kellyja, sjajnog plesača i glumca 1952. godine ovjenčanog Počasnom Akademijinom nagradom, koji je povremeno sjedao u redateljski stolac. »Pjevajmo na kiši« smatra se vrhunskim klasičnim mjuziklom euforičnog ritma i zaraznog optimizma, čiji su forte iznimno maštovito koreografirane i izvedene pjevačko-plesne sekvence, od kojih ona možda najpoznatija s Kellyjevim nastupom na kiši predstavlja maestralnu razradu srodnih sekvenci iz starijih mjuzikala.

Cjelina se odlikuje i obiljem inteligentnog humora, stilskom dojmljivošću i raznovrsnošću, spretnim križanjem revijalne spektakularnosti i solističke intimnosti, domišljatim korištenjem prirodne i zadane scenografije, pametnim metafilmskim kontekstom, vrlo duhovitim dijalozima i odličnim nastupima kompletne glumačke postave u kojoj su i Cyd Charisse i Millard Mitchell. Ova romantična mjuzikl-komedija prema mnogima je najuspjeliji mjuzikl svih vremena, koji već dugi niz godina zauzima prvo mjesto na listi 100 najboljih mjuzikala Američkog filmskog instituta. Film je bio nominiran za dva Oscara u kategorijama za najbolju sporednu žensku ulogu i najbolju filmsku glazbu, ali nije osvojio nijedan, dok je za Zlatnog globusa imao dvije nominacije i osvojio je nagradu u kategoriji najbolji glumac u mjuziklu ili komediji. Američki filmski institut je 2007. rangirao ovaj film kao 5. najveći film svih vremena.

Jedan je od najviše slavljenih filmskih mjuzikla MGM-a svih vremena, prije nego što su filmske adaptacije brodvejskih predstava uzele maha. Godine 1989. »Pjevajmo na kiši« bio je među prvih 25 filmova koje je uvrstila United States Library of Congress for preservation in the National Film Registry zato što je »kulturološki, povijesno i estetski značajan«. Mjuzikl je pisan direktno za film, i nije bio brodvejska adaptacija. Film duhovito karikira i parodira paniku tijekom zabrinjavajućeg prelaznog perioda od nijemih na zvučne filmove Hollywooda kasnih 1920-ih nakon što zvučna revolucija počinje prevladavati. Kao i Lina Lamont, s pojavom zvučnih filmova mnogi glumci nijemih filmova izgubili su svoje karijere, jer njihovi glasovi nisu odgovarali njihovim filmskim likovima. Najpoznatiji primjer je zvijezda nijemog filma John Gilbert. Ustvari, nije bila boja njegovog glasa koja je »ubila« njegovu karijeru, nego podmetanje iza leđa (ubrzavanje njegovog glasa zvukom tehničara, prema direktnim naredbama od nekoga s vrha) i besmisleno zamršenim dijalozima koje je morao izgovoriti. Dijalozi koje lik Genea Kellyja izgovara u »Kavaljeru na dvoboju« su na osnovi istih dijaloga koji su upropastili karijeru Johna Gilberta. Vezano za to, podsjetimo na film »Umjetnik« iz 2011. godine, snimljen u stilu crno-bijelog nijemog filma. Film je režirao Michel Hazanavicius, a radnja se odvija u Hollywoodu, između 1927. i 1932., te se fokusira na odnos između starije zvijezde nijemog filma i nove mlade glumice, dok nijemi film izlazi iz mode i zamjenjuje ga zvučni film. »Umjetnik« je imao 10 nominacija za Oscara, a osvojio ih je 5, uključujući i onaj za najbolji film.

Kako u natuknici za Filmski leksikon navodi Ante Peterlić, »Pjevajmo na kiši« je i istaknuti film o filmu (metafilm) te jedna od najuspjelijih ilustracija određene faze u razvoju filmske umjetnosti i industrije. Budući da su danas većina filmova proizvedena u svijetu zvučni filmovi, izraz zvučni film uglavnom se upotrebljava u povijesnom kontekstu, odnosno da bi se označio period kraja 1920-ih i početka 1930-ih, koji je započeo s premijerom »Pjevača jazza« 1927. godine redatelja Alana Croslanda kao prvi film sa sinkroniziranim dijalogom. Taj je film prvi koristio komercijalno isplativi sistem sinkronizacije vizualnog i audiozapisa. Njegov uspjeh kod publike je natjerao gotovo sve filmske studije širom svijeta da preuzmu sličnu tehnologiju, što je pak dovelo do suočavanja s cijelim nizom novih problema i imalo ozbiljne posljedice za mnoge glumce, redatelje i druge filmaše koji su slavu i uspjeh stekli u prethodnoj eri nijemog filma. Nijemi film u najširem smislu označava svaku filmsku snimku bez sinkroniziranog zvuka, to jest razdoblje u povijesti filma od otkrića kinematografskoga načina prikazivanja filmova (1895.) do pojave zvučne tehnologije potkraj 1920-ih. Pojam nijemog filma obuhvaća skup estetičkih značajki koje poetiku, stilistiku i retoriku nijemog filma jasno razlučuju od zvučnoga (Peterlić), a odnose na poseban izričaj u kojemu do izražaja dolaze istančana likovna sastavnica filma i montažno strukturiranje djela (Hrvatska enciklopedija). Nijemi film oslanja se isključivo na vizualnu percepciju te zbog toga razvija vrlo složen komunikacijsko-estetički sistem koji obuhvaća: ekspresivne vrijednosti filmske slike, odnosno »slike u pokretu«, mogućnosti montažnog strukturiranja, nove simboličke vrijednosti u prezentaciji predmeta i ambijenta te specifični stil mimike i gestikulacije glumaca kao djelomične supstitucije za dijalog.

Od premijere 1952. godine film »Pjevajmo na kiši« inspirirao je mnoge adaptacije za kazalište u Americi i Velikoj Britaniji. U najnovijoj kazališnoj adaptaciji u Londonu u antologijskoj sceni koristi se 6.000 litara vode, čime je oboren rekord. Zanimljivost je i da je premijera filma na televizijskoj mreži NBC, koja je bila zakazana za 23. studenoga 1963. godine, morala biti odgođena na dva tjedna zbog atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja.