Nakon incidenta s padom drona neidentificiranog vlasništva nad Zagrebom, postoje samo dvije mogućnosti: stvari su upravo kakve jesu; ili stvari su upravo suprotne od onoga kako se čine.

U prvoj varijanti, dogodila se manja nesreća s ukrajinskim dronom, nad kojim je vjerojatno izgubljena kontrola, ili je ostao bez goriva. Radi se o letjelici koja je sovjetskog porijekla iz prošlog stoljeća, no Rusi su je odavno prestali koristiti, a Ukrajinci su je »rekreirali« negdje 2014. ili 2016. u događajima oko ruske aneksije Krima, kad su joj trebali bespilotni sustavi za izviđanje ruskih snaga koje su anektirale dio države. Po toj verziji, NATO je otpočetka radarski pratio letjelicu za koju je procijenjeno da nije potrebno reagirati jer je riječ o »prijateljskoj« ukrajinskoj akciji izviđanja, a pratili su je i hrvatski radari, te je koordinirano zaključeno da nema potrebe za nekim posebnim akcijama prema njoj. Nakon što je, međutim, ostala bez goriva, jer joj je domet oko tisuću kilometara, dakle baš otprilike koliko je udaljenost između Ukrajine i Hrvatske, letjelica je pala, baš u Zagrebu, a pukom srećom to se dogodilo baš između noćnog kluba u koji izlaze studenti u Zagrebu i studentskog doma. Hrvatske vlasti složne su u ocjeni da nije riječ o napadu na Hrvatsku, nego slučajnosti i incidentu bez značajnijih posljedica. U tome su složni i predsjednik Milanović i premijer Plenković. To nam je drago.

No, što ako ništa nije kako se čini? Da u Ukrajini ne svjedočimo mogućem početku trećeg svjetskog rata, bilo bi se lijepo uljuljkati u prethodne zaključke i nastaviti šetnju po sunčanom Jarunu, Žurkovu ili Bačvicama, i mirno nastaviti dalje.

Ovako, logičnije je postavljati logična pitanja.

Prvo, zašto bi Ukrajina izviđala područje zapadno od svoje granice, koje je za nju partnersko i prijateljsko u okrilju NATO-a, dok istovremeno na svom području ima ratna djelovanja?

Drugo, tko može očekivati da bi NATO i HV potvrdili da je doista riječ o ruskoj letjelici, ako bi se radilo o tome? U tom slučaju, radilo bi se o priznanju da je »neprijateljska« ruska vojska ušla na teritorij jedne države članice NATO-a (odnosno tri, jer tu su i Rumunjska i Mađarska), što bi u kontekstu visoke napetosti između Rusije i Zapada de facto bilo »carte blanche« da se radi o globalnom svjetskom ratu.

Treće, tko bi posebice mogao očekivati da bi NATO ili HV doista javno potvrdili da je letjelica s njihove strane namjerno srušena, nakon što je uočena kao rusko vojno djelovanje na području države članice NATO-a? Ako je upravo to slučaj, to je zadnja potvrda koju će javnost dobiti, pa je u tom smislu pomalo i banalno inzistiranje dijela novinara da se prizna da je hrvatska protuzračna obrana potpuno nefunkcionalna i da je pad drona na centar Zagreba rezultat te disfunkcionalnosti. Moguće da je, naprosto, obrnuto. Samo što bi javno priznanje te činjenice bilo potvrdom izravne umiješanosti HV-a, a time i NATO-a, što bi moglo biti razlogom za eventualnu rusku odmazdu. Na koncu, teza o tome da je cijeli NATO disfunkcionalan i da nitko nije primijetio letjelicu nad »zajedničkim nebom« čak tri države članice toga saveza, tek je najmanje realna u svjetlu činjenice da se faktički nalazimo u ratu na europskom kontinentu, kao i svijetlu činjenice da su se sinoć nad Zagrebom mogla čuti višestruka probijanja zvučnog zida, koja međutim nijedna od službi dosad nije željela potvrditi.

Ako i živimo u slučajnoj državi, kakva je šansa da je sve ovo bila slučajnost, baš u vrijeme izbijanja rata u Ukrajini? Naravno, preostaje nam da se oslanjamo na službene informacije, a one u ovom trenutku govore da ni ukrajinska ni ruska strana ne priznaju da je letjelica bila njihova. Također, držat ćemo se i službene informacije da je protuzračna obrana NATO-a pratila putanju leta drona koji se srušio u Zagrebu.
To su premise. A konkluzija? O tome će suditi povijest.